An die Musik i Alma Deutscher

Kolike li sam večeri provela uz glazbu! A sad ću ih zbog globalne pošasti provesti još i više. Već 65 godina živim s tom umjetnosti, pa je čudno što o glazbi pišem rijetko. A možda i nije. Možda tako štitim „svoju“ glazbu (klasičnu) da ostane i dalje samo u mojoj intimi, pa sve rjeđe i onima malobrojnima što preporučim, a kad to i učinim, obično se zbog toga i pokajem. Moji dragi ili prečuju moje prijedloge ili za njih ne mare, pa povratnu informaciju uglavnom ne dobivam. Dok sam glazbu slušala samo na koncertima ili u kazalištu, nije na tim mjestima bilo udobnosti, a ni onaj intimniji način, radijski, nije bio baš udoban. Često sam radio slušala potajno, glave zagnjurene pod pokrivač, jer su se noću strane stanice lakše hvatale, pa je takvo slušanje uvijek imalo i neku notu urotništva (da radim što nedopušteno). Sada, međutim, kad se na internetu može slušati sve i sva u svako doba dana i noći, mnoge večeri provodim uz taj stroj, skačući s jednoga djela na drugo, s jedne izvedbe na drugu, što je postalo pomalo obijesno, kao i sve što ima crtu preobilja.

Skladateljica, violinistica i pijanistica Alma Deutscher / Izvor službene stranice Alme Deutscher

An die Musik vrlo je poznata popijevka Franza Schuberta skladana 1817. Namjerno ne kažem za koji je glas, jer su se u izvedbama izredali mnogi. Ni tekstopisac, Franz Adolf von Schober (1796–1882), često uz pjesmu izostavljen, nije u Schubertovu životu nevažan. Taj austrijski pjesnik, libretist i glumac, smatrao je da Schubert svoj talent previše rasipa na kruhoboračke poslove, pa mu je i materijalno pomagao da može više skladati. Popijevka je intimna oda muzici. Odmah na početku stoji izraz uz koji u današnjim njemačkim rječnicima piše oznaka zastarjelo. To je holde Kunst. Neki pridjev hold prevode kao lovely, neki kao blessed, beloved, charming, dear, sweet, gracious, mio, drag itd., no možda je glazbu najbolje smatrati mješavinom svih navedenih epiteta (uz mnoge nenavedene).

I mene je glazba u tolikim sivim i klonulim trenucima, kao i sada, znala čudesno prenijeti u jedan bolji svijet, pa i ja prema njoj osjećam duboku zahvalnost što me mogla gotovo teleportirati iz bezvolje u ushit, iz malodušnosti u srž dobrote, iz nemira u mir.

An die Musik pjevali su mnogi, zapravo i nema opernog ili koncertnog pjevača koji ju nije izvodio, popis nema kraja. Bilo je tu zvonkih soprana (Elisabeth Schwarzkopf), pastoznih mezzosoprana (Christa Ludwig), baršunastih baritona (Dietrich Fischer Dieskau, Hermann Prey), svijetlih tenora (Peter Schreier, Ian Bostridge, Jonas Kaufmann), no ja ipak najviše volim kristalno čist glas njemačkoga tenora Fritza Wunderlicha (1930–1966), komu je upravo ova popijevka zaokružila i život. Uz klavirsku pratnju stalnoga suradnika Huberta Giesena, izveo ju je i kao završnu točku svojega recitala na festivalu u Edinburghu. Bilo je to ujedno i posljednje što je otpjevao. Umro je u Heidelbergu 17. rujna iste godine, s nepunih 36, a nakon kobnoga pada. Kako je začudno lako i vrlo muzikalno brodio kroz sve notne tekstove (Schubertovu Lijepu mlinaricu, Schumannovu Pjesnikovu ljubav, Mozartovu Čarobnu frulu, Flotowljevu Martu i tolike druge)!

Danas uz ovu odu glazbi stavljam i djela jedne skladateljice, violinistice i pijanistice, Alme Deutscher (rođ. 2005). U toj genijalnoj osobi ne gledam čudo od djeteta, bez čega mediji ne mogu, nego u njezinim djelima uživam zato što su mi lijepa, dopadljiva i duhovita (npr. duet polusestara iz njezine opere Pepeljuga; jer osim violinskog i klavirskog koncerta, nešto komorne glazbe i pjesama, napisala je i cjelovečernju operu). Riječima se ne da opisati ni jedna melodija, ni jedan glas. To svatko mora čuti sâm. No nešto dirljivo ipak mogu opisati. Jedan je sastav izvodio njezin gudački kvartet. Alma je svirala drugu violinu. Bila je još tako mala da joj nožice u soknicama nisu dopirale do poda. No svirala je vrlo suvereno, kao uvijek. Zapravo je razgovarala s ostalim dionicama. A u svojem triju svirala je violinu stojeći na klupčici …

Volim Mihalićev stih: Prolazim Zrinjevcem, dotiče me more. Tako i mene dok hodam pronalaze Almini motivi, s njima kročim kroz poznate predjele, pridajući im novu dimenziju, Alminu glazbu. Nažalost, Zagreb će nakon potresa promijeniti vizuru. Sve ću više hodati po njemu u sjećanjima, što je moja virtualna stvarnost. Čameći u kući, slušam i gledam Almu kako svira. Vrijedi je i vidjeti kako improvizira (uredniku BBC-ja dala je da iz šešira izvuče ceduljice sa četiri note, zamolila za minutu da to preradi u glavi, a onda je nakon nepunih 40 sekundi potekla glazba; to nije ni prva ni jedina njezina improvizacija). Pitala sam neke naše glazbene kritičare i urednike znaju li za Almu. Nisu znali. Šteta. Za njih.

Alma je rođena u Basingstokeu (Engleska). Odnedavno s roditeljima i mlađom sestrom Helen živi u Beču. Kako me Beč povezuje s njom, Alma pojma nema. A ja sam prije točno 50 godina (1970) jedne hladne veljače upravo u Beču provela medeni mjesec, koji je bio sav u znaku glazbe. Jedan drugi zbio se mnogo kasnije i bio je bolnički, no ni on nije prošao bez glazbe (u mojoj glavi dok sam sama razglédala Schubertovu rodnu kuću, o čemu postoji i kraći zapis). Onomad sam u Bečkoj državnoj operi gledala Salomu i Elektru Richarda Straussa (izvrsna Danica Mastilović), u Volksoperi lirsku Martu Friedricha von Flotowa, u Theatru an der Wien Guslača na krovu, koji je tek kretao na svoju globalnu turneju (u našu Komediju vlak je malko zakasnio). Priznat ću vam i nešto čime se baš i ne dičim: Kavalira s ružom Richarda Straussa nisam uspjela odgledati dalje od 1. čina. Rijetko mi se to događa, no u Beču se dogodilo.

Du holde Kunst / Ich danke dir što me uvijek nosiš u jedan bolji svijet. Znam da je i Alma u njemu. Pobratimstvo lica u svemiru.