Znanost u utrci s bolešću

Svijet je ovih dana u nezapamćenoj utrci s vremenom u borbi protiv koronavirusa. I dalje smrtnost nije velika, ali je značajno manja u zemljama u kojima se zdravstveni sustav može nositi s trenutnim brojem pacijenata s težim komplikacijama. Npr. u Italiji je smrtnost osam posto, dok je u Njemačkoj oko 0,2 posto. Zbog toga je bitno usporiti širenje broja zaraženih, što se za sada dosta efikasno čini u Hrvatskoj. Prema riječima Igora Rudana u ovome trenutku na nekakvoj svjetskoj ljestvici uspješnosti borbe protiv virusa, Hrvatska bi trenutno dijelila prvo mjesto, dok bi Italija bila na samom dnu. Istraživanja su lijekova i cjepiva također u utrci s vremenom. U Genovi je od  koronavirusa ozdravila starija osoba liječena eksperimentalnim lijekom, no dug je put do potvrde da bi to mogao biti efikasan lijek za značajan dio oboljelih.

Pred neki dan je jedna američka biotehnološka kompanija počela testirati svoje cjepivo protiv koronavirusa na ljudima, što je prvi klinički pokus u svijetu. Kompanija je angažirala 45 zdravih i relativno mladih dobrovoljaca koji će tijekom šest tjedana dobiti različite doze cjepiva. Te doze ne sadrže virus i nema opasnosti da se dobrovoljci zaraze, nego je prvenstveno cilj provjera sigurnosti cjepiva, dok je efikasnost cjepiva na drugom mjestu. Ovo cjepivo spada u takozvana cjepiva nukleinskim kiselinama, a u ovom konkretnom slučaju koristili su RNK (ribonukleinsku kiselinu) ne bi li pobudili naš imunološki odgovor, kao što je objasnio molekularni biolog Kristian Vlahoviček s PMF-a u Zagrebu. U tom procesu koristi se ljudski organizam kako bi sam proizveo i dostavio djeliće virusne ovojnice tamo gdje je potrebno razviti imunitet. Dostavi se zapravo uputa za proizvodnju, a ljudski organizam odradi ostatak posla i aktivira memoriju obrambenih stanica.

Klasična cjepiva koriste kompletne mrtve viruse ili dijelove njihove proteinske ovojnice kao materijal za prepoznavanje našem imunološkom sustavu. Postupak je razvoja takvih cjepiva dugotrajniji jer je potrebno umnožiti virus ili neki njegov dio u laboratoriju, zatim ga ubiti i pronaći vrlo složen način da se takav materijal dostavi do pravih stranica u ljudskom organizmu. Usko grlo svakog novog lijeka, pa i cjepiva, postupak je njegove provjere koji je rigorozan i ima nekoliko koraka, od onih u laboratoriju, na uzorcima tkiva, pa na životinjama i na kraju na ljudima, i to opet u nekoliko faza. Trenutačno je u svijetu u pripremi još 35 raznih cjepiva za koja je privolu dala Svjetska zdravstvena organizacija (WHO).

Postupak razvoja cjepiva je dugotrajan / PIXABAY

Mi bismo željeli da češnjak liječi sve, a događa nam se potpuno suprotno. Što više znamo, sve više idemo u smjeru personalizirane medicine i prehrane. Ipak, nedavno je jedan tim sa Sveučilišta u Cardiffu otkrio dio našeg imunološkog sustava koji bi se mogao iskoristiti za liječenje svih karcinoma. Otkriće je objavljeno nedavno u prestižnom časopisu Nature Immunology, nije još testirano na pacijentima, a primjenom te novootkrivene metode u laboratoriju su se mogle ubiti stanice raka pluća, dojke i prostate.

Naš imunološki sustav je prirodna obrana protiv infekcija, ali i protiv stanica raka. Znanstvenici su našli da imunološke T-stanice u našoj krvi skeniraju naše tijelo u potrazi za opasnosti koju treba ukloniti. Dobra stvar s tom T-stanicom je da ona može napasti širok spektar karcinoma, a istovremeno ostavlja normalna tkiva netaknuta. T-stanice imaju “receptore” na svojim površinama koji im omogućavaju da “vide” na kemijskom nivou. Taj pojedini receptor T-stanice međudjeluje s molekulom koja se zove MR1, a nalazi se na površini svake stanice u ljudskom tijelu. Izgleda da MR1 dojavljuje našem imunološkom sustavu da postoji iskrivljeni mehanizam koji se odvija u stanici raka. Liječenje bi se u praksi moglo raditi tako da se uzme uzorak krvi pacijenta iz kojega bi se izolirale T-stanice i genetski modificirale da budu receptor za traženje stanica raka.

Uz sav napredak znanosti uvijek je fascinantno kako je jedna od glavnih preporuka svih stožera za borbu protiv epidemija zapravo pranje ruku.

Manje je poznato da je za to zaslužan Ignaz Semmelweis, mađarski liječnik i znanstvenik. Radio je kao asistent prve porodiljne klinike u bečkoj Općoj bolnici u prvoj polovici 19. stoljeća. Tamo je opazio, koja je u nekim mjesecima bila i trideset posto. U susjednoj klinici u Beču smrtnost je bila značajno manja pa su žene molile na koljenima ne bi li bile primljene u tu kliniku, a neke su čak radije rađale na ulicama, samo da ne bi morale ići u prvu kliniku. Još je čudnije bilo to da su u ovoj drugoj klinici radile uglavnom babice, dok je prva klinika bila rezervirana za doktore.

Godine 1847. jedan je pacijent umro nakon što je slučajno bio zarezan nožem kojim je netom prije rađena obdukcija. Autopsija tog pacijenta pokazala je puno sličnosti s preminulim ženama nakon poroda pa je Semmelweis zaključio da doktori koji su istovremeno radili autopsije i preglede u klinici za porode svojim rukama prenose uzrok bolesti. Babice u susjednoj klinici nisu radile autopsije pa je smrtnost tamo bila značajno manja. Nakon što je uvedeno pranje ruku, smrtnost je pala na jedan do dva posto. Zanimljivo je bilo da su njegove preporuke ismijavali kolege liječnici unatoč podacima koji su bili neumoljivi. Iscrpljen neprestanim borbama duševno je obolio i 1865. godine umro u Zavodu za umobolne u Doblingu kraj Beča, i to od infekcije koja se razvila nakon što su ga prebili čuvari u umobolnici.

Zaključak je da trebamo pratiti i financirati razvoj znanosti, ali pri tome ne smijemo zaboraviti prati ruke.