Život poslije potresa

U ranim jutarnjim satima 26. studenoga prošle godine Albaniju je pogodio potres jačine 6,4 magnitude prema Richteru. Epicentar potresa bio je u Jadranskom moru, u neposrednoj blizini grada Drača, koji broji 400 tisuća stanovnika, drugom po veličini u Albaniji i najvećoj albanskoj luci.

Između Tirane i Drača (udaljenost otprilike 30 km) razvila se i najveća industrijska zona, koja ih je toliko povezala da bi se slobodno moglo govoriti o jedinstvenoj urbanoj cjelini, svojevrsnom albanskom megalopolisu, gdje na relativno malom prostoru živi gotovo 35 posto građana Albanije. No, kako je Drač mnogo stariji grad od Tirane, počeci grada sežu u davno doba kojega su tragovi još vidljivi, npr. ostaci antičke arene, amfiteatra, srednjovjekovni dvorac…

Samo nekoliko tjedana prije potresa boravili smo u Draču sa splitskim gradonačelnikom Androm Krstulovićem Oparom, koji je iskazao namjeru za uspostavu prijateljskih odnosa u svim segmentima djelovanja. Njome bi se pokušala prevladati slaba povezanost gradova na Jadranu jer je Jadransko-jonski koridor još na popisu „dobrih želja“ europske birokracije. Doduše, Drač je odlično povezan s nekim gradovima lukama u Italiji, ali i njegovi čelni ljudi itekako su svjesni da bi bilo poželjno da se ta luka, a samim time i Albanija, bolje poveže sa svojim prvim susjedima, Grčkom, Crnom Gorom, pa onda i Hrvatskom.

Mora se reći da građani Albanije u cjelini imaju veoma pozitivno mišljenje o Hrvatskoj. Tu bi činjenicu naša politika i diplomacija, ali još više naše gospodarstvo, trebali znati na pravi, prijateljsko-partnerski način kapitalizirati. A prostora za djelovanje itekako ima. Turska, primjerice, u Albaniji ima više od šesto kompanija.

Svoju geostratešku poziciju Albanija vrlo vješto koristi. Stoga nije ni čudno što je nedavno Edi Rama, premijer Albanije, rekao ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu da je njihov izbor za euro-atlantske integracije svjestan i duboko promišljen izbor. Nema nikakve dvojbe da su nakon svih prijašnjih iskustava, života sa SSSR-om i Kinom, pa onda nepotrebne (samo)izolacije, albanski političari itekako svjesni da njihov europski put nema alternative.

Brze reakcije
međunarodne zajednice

Ono što je bilo fascinantno u tragediji bila je brzina kojom je međunarodna zajednica (SAD, zemlje EU, Japan, Kina, Turska, arapske zemlje, ali i prvi susjedi, Kosovo, Srbija, Crna Gora, Sjeverna Makedonija…) reagirala i poslala nužnu pomoć. Na istovjetan način reagirali su i albanski političari, pa je tako već u ranim jutarnjim satima Edi Rama, albanski premijer, posjetio Drač i svojom nazočnošću ohrabrio građane. U akciji spašavanja pored albanske vojske i policije sudjelovale su i spasilačke jedinice iz drugih zemalja, Kosova, Hrvatske, Rumunjske… Mora se priznati da je Vlada RH uistinu promptno reagirala, poslala je dva helikoptera HRZ-a s posadama i specijalizirani tim za traganje i spašavanje u ruševinama, koji su u Drač stigli već 26. studenoga, u popodnevnim satima. Tim se sastojao od petnaest pripadnika Državne intervencijske postrojbe Ravnateljstva civilne zaštite MUP-a RH i osam potražnih pasa za spašavanje. Oni uistinu zaslužuju najveće pohvale za doprinos sanaciji štete. Bio je njihov doprinos očigledan Albancima, a za nesebični trud nagradio ih je i sam premijer. Nagrada se još nalazi u prostorijama Veleposlanstva RH u Tirani pa očekujemo zgodnu prigodu da je proslijedimo onima koji su je i zaslužili. Nama je samo pripala čast da je primimo i da u njihovo ime zahvalimo premijeru i albanskom narodu.

Naša je Vlada, pored neposredne ad hoc pomoći, na Donatorskoj konferenciji odlučila uplatiti milijun eura dodatne pomoći za obnovu porušenih škola i zdravstvenih ustanova. Neki gradovi poput Pule, Zagreba, kao i neki poduzetnici, odlučili su pomoći, prije svega, gradu Draču i okolnim mjestima.

Naravno, bez pomoći međunarodne zajednice tako što bilo bi nemoguće, jer trebalo je u kratkom vremenskom roku zbrinuti građane ostale bez domova, organizirati smještaj, isprva u šatorima, a već nakon nekoliko dana većina od njih bila je premještena u brojne hotele. Budući da se potres dogodio u kasnu jesen, izvan turističke sezone, tako što je bilo moguće, ali svima je bilo jasno da to nije dugoročno rješenje. Moramo odati priznanje i albanskim političarima, posebice Ediju Rami, koji je uspio senzibilizirati međunarodnu javnost da što prije organizira donatorsku konferenciju, održanu 17. veljače ove godine u Bruxellesu na kojoj je prikupljeno 1,15 milijarde eura pomoći, a izravna šteta procijenjena je na nešto manje od milijardu eura.

Uistinu treba pohvaliti vještinu komunikacije albanskog premijera. Već 30. studenoga, nekoliko dana poslije tragedije, uspio je okupiti sve akreditirane diplomate i poslati jasne poruke: pomoć mora biti brza i vidljiva, jer samo se na taj način situacija u zemlji može smiriti, odnosno zadržati ljude. Već prvoga dana nakon potresa oko dvije tisuće građana napustilo je zemlju, a spominje se i broj od dvadeset tisuća; doduše, većina njih otišla je na Kosovo, uglavnom kod rodbine i to zbog jednostavnijeg nastavka školovanja djece.

Nadalje, rješavanje ove krize nije moguće bez elementarnoga konsenzusa svih relevantnih političkih stranaka, neovisnih intelektualaca, novinara, nevladinih organizacija…(do tog konsenzusa, nažalost, nije došlo, jer su neki od aktera sudjelovali u nepotrebnoj politizaciji tragedije).

Razmjeri potresa

Građani Tirane itekako su osjetili snagu razornog potresa. Treba reći da se tresla i 21. rujna. Na dužnost sam stupio samo koji dan poslije prvog, „velikog“ potresa koji su stručnjaci ocijenili kao jedan od najsnažnijih ikada zabilježenih u Albaniji. Srećom tada osim manje materijalne štete nije bilo ljudskih žrtava. Doduše, potres se 26. studenoga osjetio i u Grčkoj, Italiji, Crnoj Gori, BiH, ali i u dubrovačkom primorju. Potres toga „crnog utorka“ koji je odnio 51 život za nijansu je bio snažniji i od onoga koji je u srpnju 1963. pogodio Skopje, prouzrokovao velike štete, a smrtno je stradalo više od 1300 građana. Najzanimljivije je da nisu izdržale građevine iz 1970-ih, najtragičnijeg perioda vladavine Envera Hoxhe, kada je zemlju svjesno u potpunosti izolirao, odustao i od suradnje s Kinom, nešto prije toga i sa SSSR-om, pa je bio prisiljen uvesti tzv. „dobrovoljni rad“, kao i građevine koje su građene poslije 90-ih godina, u prvim godinama „nekontrolirane tranzicije“.

Mogli bismo reći da se život u Albaniji nakon potresa vrlo brzo normalizirao. Već 27. studenoga, kada smo posjetili Drač, život je tekao „kao da“ se ništa strašno nije dogodilo, ljudi su sjedili u kafićima, promet se normalno odvijao, sve su trgovine i tržnice uredno radile. I da na gradskom nogometnom igralištu nisu bili podignuti šatori za one koji su izgubili domove i da se nisu vidjela vidljiva oštećenja na mnogim stambenim zgradama, ne bi se moglo zaključiti da je samo 24 sata ranije taj grad pogodio iznimno snažan zemljotres. Ponašanje građana Drača uvelike me podsjetilo na početak osječkih ratnih dana. Gotovo na istovjetan način ponašali su se i moji Osječani. Naime, kada su počeli prvi sukobi u neposrednoj blizini, u Sarvašu, Tenji, Dalju, velika većina Osječana nije odustajala od uobičajenih rituala, mirnodopskih navika. I tu su kafići bili puni bezbrižne osječke mladosti, neki su i dalje mislili da nema nikakvih razloga ne odigrati partiju tenisa u gradskom perivoju, a promenada uz Dravu i dalje je bila puna šetača. A kada su granate počele padati na rubne dijelove grada, po Zelenom polju, po Jugu II, oni koji su živjeli u središnjim gradskim četvrtima ponašali su se sukladno filozofiji „kao da“ je sve to normalno, jer sve se to događa tamo negdje daleko, nekome drugom… Tek kada su granate počele padati i po njihovim kućama, shvatili su da i oni sudjeluju u pravome, a ne nekom virtualnom ratu! Tek su tada mogli u potpunosti razumjeti da scene iz filmova poput Matrixa nisu fikcija, već da je u pitanju gruba stvarnost. No kroničari su zabilježili da je i na Titanicu svirala glazba dok je taj ponos britanske brodogradnje nestajao u hladnom Atlantskom oceanu. Bio je mjesec travanj! Stoga uvijek treba razumjeti takve oblike ponašanja, koji svjesno prkose ozbiljnosti i tragičnosti trenutka.

Zagrebačka repriza

Nisam od onih koji vole misliti da je kod susjeda uvijek sve bolje nego u vlastitom dvorištu, vlastitoj kući. Ali moram biti iskren i priznati da je život u Tirani mnogo življi nego život u našem Zagrebu. No slika „gradskog meteža“ s pojavom koronavirusa u potpunosti je promijenjena. Ulice su sablasno puste. Vožnja privatnim automobilima zabranjena. Tko bude uhićen da vozi, oduzet će mu se vozačka dozvola na tri godine.

Budući da nam se rezidencija nalazi u blizini središnjega gradskog perivoja, imamo jedinstvenu mogućnost promatrati brojne posjetitelje, stare i mlade, kako svakodnevno šetaju, vježbaju… Nažalost, tu sliku više nije moguće vidjeti, jer je premijer nakon pojave Covida-19 bio prisiljen donijeti neke drastične mjere, a jedna je od njih i odluka o zatvaranju gradskih perivoja. Od 15. ožujka predivan kompleks, koji u šest mjeseci mandata nisam uspio dokraja upoznati, zatvoren je za javnost.

Poželjnu i vidljivu normalizaciju života u Albaniji nakon potresa, uostalom kao i u ostalim europskim zemljama, prekinuo je Covid-19, pa će biti zanimljivo vidjeti kako će se, u novonastalim okolnostima, sada kada je život potpuno prekinut, odvijati obećana „brza implementacija“ međunarodnih sredstava. Doduše, treba reći kako su većinu podloga za brzu implementaciju sredstava međunarodne zajednice već pripremili vrijedni ljudi iz UNDIP-a. I to za sve segmente života. Imali smo priliku vidjeti elaborate koji se odnose i na obnovu porušenih škola i vrtića, na obnovu oštećene bolnice u Draču, kao i manjih ambulanata po gradskim četvrtima, ali i seoskim domaćinstvima. Naravno, tu je i briga o porušenim i oštećenim kućama. Tako postoji projekt i o nužnosti hitne izgradnje šesto stambenih jedinica. Imamo zadovoljstvo čuti da će taj projekt ići i bez obzira na novonastalu situaciju. Budući da su albanske vlasti svjesne fragilnosti svog zdravstvenog sustava, uopće nas ne čude te radikalne mjere, koje su za nijansu restriktivnije i od onih koje se trenutno provode u Hrvatskoj. Navodno da sve medicinske ustanove u Albaniji ne raspolažu sa više od 30-ak respiratora! Uistinu tužno ovih dana izgleda nekad vesela i razigrana Tirana. Želimo vjerovati da će se ova situacija uskoro prevladati i da će znanost uspjeti pronaći cjepivo kojim će se ovoj kugi 21. st. stati na kraj.

I kada smo već pomislili da nas nakon ove pandemije ništa više ne može iznenaditi, rani jutarnji sati 22. ožujka demantirali su nas. I Zagreb je pogodio snažan potres. Slike koje smo nedavno gledali u Draču vratile su se. Priroda nam je još jednom poslala zastrašujuću poruku. Nema nikakve dvojbe da jedan oblik civilizacije trči svoj posljednji, počasni krug. Svjedoci smo kako nam se pred očima urušavaju institucije (katedrala, crkve, Sabor, muzeji, arhivi, galerije, fakulteti…), čuvari našega nacionalnog pamćenja, našega identiteta, kako političkog, tako i kulturnog, duhovnog, vjerskog… Očito da ćemo, u što skorije vrijeme, morati pronaći nove načine čuvanja tog pamćenja. Sukladno nekoj novoj civilizacijskoj paradigmi! Nikako ne smijemo dopustiti da sve to, i naša povijest, i naše tradicije, i naša kultura, i naša sjećanja, odu u dim, u prašinu, i da preko noći samo tako nestanu.

Još se jednom pokazalo da je Ernest Hemingway bio u pravu kada je rekao da ne pitamo kome zvono zvoni, jer ono uvijek zvoni i nama i onima drugima. Nema nikakve dvojbe da smo svi mi na istome brodu, gens una sumus. I tu finu šahovsku misao uvijek bismo trebali imati na umu. Treba vjerovati da su zauvijek prošla vremena sebičnosti i pohlepe.