U tri verzije sav život

Predstava Tri verzije života, nastala po istoimenom komadu francuske dramatičarke Jasmine Reza, u režiji Nine Kleflin i izvedbi zadarskog HNK-a, odigrana je u vrijeme pandemije COVID-a 19 u Kini, ali je globalno aktualna sada. Njezini su akteri osobe koje će, ako nisu, osjetiti posljedice pandemije ponajprije jer će se možda željeti promijeniti kao u predstavi i komadu; htjet će postati bolji, pa će i sadržaj biti i ostati sveprisutna slika ljudske potrebe za metamorfozom. Riječ je o vječnoj čovječjoj želji da bude drukčiji – da ga drugi vide drukčijim i boljim.

Dva prijateljska bračna para suočavaju se s nesporazumima i
nespretnostima koje prerastaju u komične i zbunjujuće situacije / Snimio ŽELJKO KARAVIDA

U Tri verzije života dva prijateljska bračna para, različitih karakteroloških osobina i ambicija da budu najbolji, za vrijeme zajedničke večere suoče se s nesporazumima i nespretnostima koje prerastaju u komične i zbunjujuće situacije, jer razobličavaju njihove glumljene istine o njima samima i međusobne „prijateljske“ odnose. Nepozvani te večeri na vrata znanstvenika, njegove žene i cendrava djeteta iznenada bane njegov šef sa svojom ženom, koji je ujedno i ljubavnik znanstvenikove žene. Razlog večere nedovršen je znanstvenikov rad o kojem mu ovisi budućnost, ali i ugled, jer će se saznati da rad nije originalan.

Riječ je o komadu koji je potencijalno komedija, ali istodobno i suvremena građanska drama. Pogotovo u segmentima koji tvore mozaik života dvaju bračnih parova viđen različitim očima publike u trima različitim situacijama. Naoko sve je isto, a opet dovoljno različito, jer publika gleda isti sadržaj komada u trima izvedbenim verzijama i različitim interpretacijama.

Jasminu Reza teško je smjestiti u jedan dramski žanr jer su njezini komadi odveć životni. Njezino dramsko pismo tvore sadržaji i govor „pariških intelektualaca i obrazovanih pripadnika viših društvenih slojeva“. Zato ćemo se u njezinim dramama, zapisala je njezina prevoditeljica Ela Agotić „rijetko susresti s izrazitom govornom karakterizacijom likova, s jezičnim lokalizmima, žargonom, jezikom struke, ili bilo kakvim drugim, stilski značajnim odstupanjima od jezične norme“. Likovi njezinih drama „zimuju u najotmjenijim zimovalištima Švicarske, stanuju u elitnim četvrtima i ručaju u ekskluzivnim restoranima Pariza, kupuju bajoslovna umjetnička djela“.

U rastvaranju drame redateljica Nina Kleflin nije iznevjerila dramatičarku niti ju nagrdila eksperimentalnom interpretacijom, nego je sadržaju teksta dala dovoljno scenskog i glumačkog prostora. Izrežirala je bračnu dramu suvremenih ljudi koji probleme rješavaju onako kako to suvremenost nalaže – lišila ju je velikih dramatičnih obrata, podredila prepoznatljivosti publike i obogatila komičnim nijansama iz kojih se iščitavaju dobre i loše poruke. Osim što je publici prepustila mogućnost da odabere i osmisli svoju verziju, izbjegla je da predstava jedne dramatske situacije, viđene na tri načina, bude žrtva ponavljanja i dosade.

U tome su joj od osobite koristi bili glumci. Izbjegavši ponavljanje i maniru, kakve se u takvim predstavama često nameću kao gotova i zavodljiva rješenja, redateljica je s glumačkom postavom ostvarila zanimljivu predstavu. Davor Jureško, Alen Liverić, Žana Bambur i Tamara Šoletić u svoja ostvarenja unijeli su dovoljno glumačke iskrenosti, kreativnosti i šarma, publici su ponudili zanimljive uloge i bili nagrađeni snažnim pljeskom. Zadarski je HNK s malim ansamblom ostvario zahtjevnu predstavu koja rezultatom nimalo ne zaostaje za onima velikih hrvatskih kazališnih ansambala. Njezinu uspjehu pridonijeli su scenografija Johna Čolaka, kostimi Marije Šarić Ban, rasvjeta Ive Nižića i Frane Papića te glazba Ivana Ivića.