Trojica za jezik

Povodom Međunarodnoga dana materinskoga jezika 21. veljače, Mjeseca hrvatskoga jezika koji traje od 21. veljače do 17. ožujka, tj. Danā hrvatskoga jezika koji se obilježavaju još od 1997. u vremenu između 11. i 17. ožujka, dana kada je objavljena Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967, nije zgorega upozoriti na 138. knjigu niza Stoljeća hrvatske književnosti. Riječ je o publikaciji koju znalački priređuje Ivo Pranjković, a uređuje Josip Bratulić. Knjiga je to u kojoj se donose izabrani radovi trojice vrsnih hrvatskih jezikoslovaca: Zlatka Vincea, Vatroslava Kalenića i Vladimira Anića.

Knjiga je podijeljena u tri cjeline, a u svakoj se cjelini donose tekstovi jednoga od lingvista, autora rasprava i članaka. Svaki od triju dijelova knjige započinje predgovorom Ive Pranjkovića, koji uvodi čitatelja u život, djelo i značenje svakoga od triju hrvatskih jezikoslovaca ističući događaje iz njihova života, njihove tekstove i misli kojima se zaokružuje portret autora tekstova. Uvodni prikaz jezikoslovnih ličnosti upotpunjuju ljetopisi i izrazito vrijedne bibliografije u kojima su navedeni podaci o djelima Vincea, Kalenića i Anića te popisi izabranih radova o tim trima istaknutim jezikoslovcima. Uza zanimljive slikovne priloge kvaliteti izdanja na kakvu smo naviknuli u Stoljećima hrvatske književnosti pridonose i priređivačeva napomena te tekstološka napomena Nataše Debogović na kraju knjige. Nakon dviju napomena koje pojašnjavaju različite aspekte izdanja slijede tumač imena i izraza, rječnik manje poznatih riječi koje se pojavljuju u tekstovima te kazalo imena.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2018.

U prvome dijelu knjige, kako je naznačeno i redoslijedom imena autora, kronološki, izbor je tekstova Zlatka Vincea. Vince je znanstvenik koji se bavio različitim gramatičkim temama, leksikografskim radom te jezičnim savjetništvom. Ipak, u hrvatskome jezikoslovlju primarno ga se pamti kao jezikoslovca u čijemu je žarištu znanstvenog interesa bila (kulturna) povijest hrvatskoga jezika. Stoga ne čudi što su i ovdje priređena četiri teksta koja se bave vanjskom poviješću hrvatskoga jezika: Opći pogled na razdoblje ilirizma, Značenje Kurelčeva jezikoslovnoga rada u razvitku hrvatskoga književnog jezika, Zadarski jezično-kulturni krug i Ante Kuzmanić te Završna riječ. U izabranim tekstovima Vince progovara o ulozi i zaslugama iliraca za hrvatski (književni) jezik te prepoznaje njihove poteze kao revolucionarne, sukladne hrvatskome narodnome preporodu kao povijesnoj prekretnici. Kako i sam priređivač napominje, Vinceov je doprinos povijesti standardizacijskih procesa u hrvatskome jeziku nezaobilazan kada su u pitanju Riječka filološka škola i Zadarski jezično-književni krug. Te dvije ključne točke Vinceova znanstvenoga doprinose prezentiraju tekstovi o Franu Kurelcu i Zadarskome krugu oko Ante Kuzmanića. U njima se Kurelac prepoznaje kao osoba koja je posredno ipak (reći će autor u pravoj mjeri) utjecala na oblikovanje hrvatskoga jezičnoga izraza, a Kuzmanić ličnost koja nedvojbeno zavređuje pozornost zbog kulturno-jezičnoga i prosvjetnoga rada, što uključuje zalaganje za ikavsku osnovicu hrvatskoga jezičnoga standarda. Posebno mjesto u ovome nizu tekstova zauzima Završna riječ, u kojoj Vince artikulira važnost poznavanja jezične povijesti u kontekstu razumijevanja kontinuiteta vlastitoga jezika, njegove sadašnjosti i budućnosti. Taj je tekst zapravo posljednje poglavlje, poglavlje u kojemu se pregledno usustavljuje prethodno izneseno, Vinceove knjige Putovima hrvatskoga književnoga jezika, za koju Pranjković ustvrđuje da je bez dvojbe najpotpunija i najbolja knjiga posvećena društvenoj, kulturnoj i političkoj povijesti hrvatskoga jezika. Nakon povijesnoga niza od navedenih četiriju tekstova donose se Vinceovi popularno pisani tekstovi o Marcelu Kušaru i Antunu Barcu te članak Današnji zadatci nauke o književnom jeziku u Jugoslaviji. Portretom se Kušar predstavlja kao jezični povjesničar, autor dijalektoloških tekstova i onih u kojima se razmatra pitanje pravopisne norme te kao leksikograf, dok se u Barčevu portretu naglašava njegovo bavljenje jezikom (uz dominantno bavljenje književnošću), ponajprije iz perspektive jezične povijesti. Posljednji Vinceov tekst može se shvatiti kao programski: u njemu autor najavljuje proučavanje kulturne i političke povijesti hrvatskoga jezika u 19. stoljeću.

Šest tekstova Vatroslava Kalenića čini drugi dio vrijedne knjige. Kalenić, portretiran kao inventivan sveučilišni profesor, vrlo uspješan (lingvo)stilističar te kontrastivni proučavatelj jezika, autor je i dvaju tekstova koji se bave jezičnom poviješću. U tekstu Prihvaćanje ilirskoga jezičnoga koncepta Kalenić na izrazito zanimljiv način progovara i o ulozi jezika u umjetnosti zaključujući da književniku u stvaranju umjetničkoga djela neće pomoći ni kajkavski, ni čakavski, ni novoštokavski, ni gramatika, ni pravopisna reforma, pričem se posebno ističe položaj tzv. regionalne književnosti. Pitanje se standardnoga jezika, posebice u kontekstu književnosti, dodatno problematizira i u tekstu Fran Kurelac – između utopije i stvarnosti, drugome Kalenićevu jezikoslovnopovijesnom tekstu. Četiri preostala teksta uključena u ovo izdanje stilistička su. Dva se bave (lingvo)stilistikom u širemu smislu, a dva stilskim osobitostima dvojice hrvatskih književnika (Formalno prosvjetiteljstvo Tita Brezovačkog i Pjesnički jezik Tina Ujevića). U tekstu Maretićeva „Stilistika“ autor kritički pristupa Maretićevu samome razumijevanju stilistike kao pojma te kritički analizira njegov rad. Drugi (uvjetno rečeno) općestilistički tekst naslovljen je Jezik hrvatske književnosti 20. vijeka (nacrt). U njemu se progovara o fenomenu umjetnosti te o jeziku i stilu hrvatskih književnika koji stvaraju u tome vremenu analizirajući pravopisnu razinu, normativnojezičnu, leksičku. Pritom Kalenić ne propušta nakraju ponovno upozoriti na odnos dijalekta i standardnoga jezika u umjetničkome tekstu relativizirajući te pojmove i dovodeći u pitanje njihovu uporabu u kontekstu umjetnosti. Govoreći o Brezovačkome s obzirom na prosvjetiteljski kontekst, autor će zaključiti da se iz kontrastnosti jezika njegovih komedija zapravo mogu iščitati sumnja i kritika vremena koje dolazi kao opreka mračnome srednjemu vijeku. U tekstu o Ujevićevu jeziku Kalenić uočava njegov (ne)odnos prema hrvatskosrpskome ili srpskohrvatskome, problematizira jezik s obzirom na odnos slobode u unaprijed zadanim književnim formama te analizira markiranost jezika Tina Ujevića.

Vladimir Anić autor je tekstova koji čine treću cjelinu knjige. Riječ je o tekstovima jezikoslovca koji se bavio različitim gramatičkim pitanjima, pravopisom, tekstološkim i jezično-povijesnim temama, standardološkim te purističkim problemima. Svakako je najzapamćeniji po leksikografskome radu. Upravo s obzirom na tu činjenicu i Anićev dio ovoga izbora rasprava i članaka od jedanaest tekstova započinje dvama tekstovima o rječniku: Rječnik – pogled u vlastito lice i Rječnik. Oba teksta donose izrazito zanimljiva Anićeva promišljanja o leksikografiji, problemima definiranja značenja, formulama za tabuiranje u jeziku, mjestu rječnika (uključujući i činjenicu da je rječnik knjiga za čitanje), odnosu rječnika, jezika i govorne zajednica (naroda). Slijedi tekst Kultura književnoga jezika i sredstva masovnih komunikacija koji Anić piše o pola stoljeća Maretićeva Jezičnoga savjetnika, ističući ulogu jezičnoga savjetništva te nove zadatke i iskušenja koji se stavljaju pred standardologe s obzirom na razvoj i demokratizaciju komunikacije u suvremenome društvu. Glosar za lijevu ruku naslov je koji se ovdje odnosi na izbor iz istoimene knjige eseja i fragmenata u kojoj Anić dosljedno uspostavlja dijalog s Ludwigom Wittgensteinom i njegovom filozofijom. Treći dio završava Anićevim tekstovima o jeziku i stilskim osobitostima Miroslava Krleže i Slobodana Novaka. Njima prethode više ili manje popularni tekstovi koji se mogu ubrojiti u jezične savjete odnosno promišljanja o prirodi jezika u uporabi. Tako autor u istoimenome tekstu progovara o pleonazmu u logičkome i afektivnome izrazu, o razumijevanju jezične slojevitosti u tekstu Frazeri su kompromitirali frazu, o odnosu izvornoga govornika i njegova materinskoga jezika u Knez Miškin razbija vazu, o restrikciji u filologiji Rasprodaja filološke robe. Priređivač donosi jezikoslovnopovijesni tekst i u izboru Anićevih tekstova: u tekstu Mihovil Pavlinović – bez želje filolog Anić izlaže Pavlinovićevu filološku djelatnost kao sabirača riječi za Rječnik JAZU, feljtonista, pisca tekstova u kojima izlaže misli o jeziku.

Cilj je prethodnoga pregleda sadržaja s kratkim napomenama o Raspravama i člancima te tekstovima koji su u knjigu uključeni pokazati raznovrsnost portreta i tekstova triju jezikoslovaca u ovome izdanju. Važno je pritom uočiti da su tekstovi pomno izabrani. Kako navodi i sam priređivač, izbor je tekstova prilagođen koncepciji priređivanja jezikoslovaca u ediciji Stoljeća hrvatske književnosti, ali pritom su znalački odabir tekstova i popratne napomene priređivača osigurali stjecanje cjelovite slike o životu i djelu svakoga od triju jezikoslovaca. Iako među odabranim tekstovima nema svih/onih koji se nedvojbeno mogu smatrati reprezentativnima za jezikoslovlje uopće (primjerice Vinceov tekst Distributivna upotreba gramatičkoga broja), posebice za pojedinoga autora, ovakav je izbor (također neupitno reprezentativnih tekstova) stvorio ravnotežu između značaja prikazanih ličnosti, struke, priređivačke paradigme i čitateljā, koji nipošto nisu svedeni na uzak krug stručnjaka. Knjiga je namijenjena široj čitateljskoj publici kojoj se na istovremeno znanstveno-stručno korektan i primjeren način predstavljaju tri velika imena hrvatskoga jezikoslovlja. Usto svakomu zainteresiranom čitatelju popratne napomene, bibliografije, tumač imena i izraza, rječnik te kazalo imena znače i više od polazišta u zadovoljenju dodatne znatiželje koju će ovo respektabilno izdanje nedvojbeno pobuditi.