Teoremi o ljubavi

Teorem o ljubavi

Iako će ljubav uvijek titrati

negdje u mogućnostima

između tebe, neba i krošnje,

kupinama kraj ceste

u dnu svakog kolovoza

voljeti odlučit ćeš tek

kad prvi put ne pobjegneš

s prvim mrakom

voljeti učit ćeš

ponavljajući sebi

što sigurno

ne znači voljeti

kad ti na prozor dođe prvi kamen

kad ti pod nogu dođe tuđa noga

i ponavljat ćeš sebi

da je čovjek mjesto u kojem

uvijek može biti svjetlosti

koju netko treba upaliti

da je ljubav čak i u kamenu

kad se njegova svrha gutanja tišine

pretvori u projektil

da je ljubav uvijek niknula

tamo gdje su rasle bombe

da je nismo pobijedili

čak ni kad smo se trudili

da je izbijemo šakama i nogama

da je naučimo s kime to ima posla

ona je uvijek

rascvjetala travanj

uvijek je opstala na rubu susreta

držeći maternicom

sva malena srca

koja se rastvaraju

u početak svijeta

Prvi iskaz o strahu

Večeras sam nakon dugo vremena

uvidjela kako je moj život

najviše izvan mene,

dok moj sin spava pun prehlade

kao vojnik u rovu prevrćući

noć uznemiren posljedicama brzine,

vidjela sam kako se riječi roje nad njegovom glavom

u tankom mraku dok strah

isparava iz moje ruke

koja zaboravlja da je ruka pod njegovim obrazom

Večeras sam, nakon nametnute tišine

izlila iz sebe majčinstvo u plastičnu čašu

i gledala u njega kao u potpuno stranu tvar

koja ne može biti od mene

Toliko sam trenutaka krivo pročitala,

za početak njegovu kosu,

prvi izlazak njegova glasa u stvarnost,

dok sam gledala u sebe misleći tko sam

dok držim tu čašu nalik svim drugim čašama,

ja nalik svim drugim majkama

večeras se hranim najkraćim danom

obećavajući da ću disati duboko

i popravljati redovito zube,

da ću već sutra napraviti deset čučnjeva

i opet, disati polako kao da okopavam vrt

Sin okreće svoje malene antene

prema mojim trenutnim istinama

kao vojnik u rovu

prevrćući noć,

predosjećajući

iz pobijeđene bolesti

uvijek negdje

naraste svijet

Prvi iskaz o nježnosti

Kada si prvi put rasjekla čelo,

planet se prepolovio ne misleći na milijarde

i trčala sam na drugi kraj sobe, na drugi kraj grada,

na drugi kraj

noseći tvoje sitne riječi, tvoje krupne oči

rukama koje se nisu

sjetile postati umorne

Sići u podnožje djetinjstva,

htjela sam da se uvijek možeš vratiti

u svoje prve cipelice ili kolijevku,

zato sam zahtijevala da se tvoje drvo

navikne na ljubav, rastresenost i plastiku,

da bude misaono drvo, glasno, pravedno i puno,

jedan oprezan kesten ili lijeska

sigurnog početka

Teorem o kući

Tihe vodene djevojke koračaju u duboki lonac ljubavi

mraz pod bosim nogama, nebo je otvoreno srce:

iz njega sipi gusta mladost

Djevojke odrastaju u kazaljke, antilope

i ponornice uvijek imajući na umu iz koje

su dubine prebjegle na kopno

Tihe zemljane žene koračaju bespogovorno

u vrući lonac ljubavi

Tko prepozna srcem srce

otvorio je kartu svijeta

dovoljno rano

da se vrati kući

Teorem o povjerenju

Vremenu dati da sasuši bolest,

tišini ulije neizgovorivo u pukotine

Desit će se mnogo puta, okrenut ćeš se,

shvatiti da srcem možeš

tumarati godinama a da ne nađeš

mjesto da sjedneš

I desit će se, za najtmurnijih dana

svijet će se prenamijeniti za samoću

Ljubav često leži u lokvi šutnje

dovoljno dugo da iz nje

izlaze oživljene stijene

Kad te svlada umor, njena rebra za tebe

otvorit će se kao cvijet biljke mesožderke

Teorem o vodi

Vidjeli smo: voda nam je krenula ususret

i trebalo je rastvoriti glave, naučiti jezik

mokroga tijela

Čitali smo iz vode: ostavite sve

neka se taloži u vama, pustite da vrijeme

odvoji sitno i jestivo

Gledali smo od vode: pokret i mir

led i oblak, mreškanje površine jedne vode

zbog dodira druge

Kako nikada nije manje voda

kada mijenja oblik da zadrži sebe

Pisali smo u vodu svojom vodom

Riječ je dotaknula ribu, riba kamen,

kamen ruku, ruka obraz

Šaputali smo vodi da strahujemo

kako ćemo ostarjeti prije nego

naučimo kako joj sve izgovoriti.

Onda nas je voda odvela u pustinju

I vidjeli smo: zemlja nam je krenula ususret

i voda je rastavila upornošću dodira

šutnju od njenog kamena

Teorem o riječima

Plemenit je to poziv, udovoljavati bićima iznutra

Svaki put kada požele pobjeći u vanjski svijet.

Premda je očekivanje nekako uvijek isto: proletjet će ulicom,

Uletjeti u par stanova i poderati prolaznicima lica,

Uvijek se plašiš što ako odluče da je tuđe sebstvo

Nešto mekše za njihovu glavu i ne vrate se nikad,

Poput mačaka koje nitko ne nađe.

Odluče promijeniti vlasnika jer im dosadi ista boja.

Sve su bića:

Oni su ptice koje se same izgrađuju.

Oni su umiljati psi koji izmišljaju svoju odanost.

Oni su prsti i nokti i čunjić oka

Ljubav im prilazi kao znatiželjno dijete

pružajući ruku da je onjuše

Teorem o vremenu

Na početku, ljubav je zažmirila

i rekla ovo povjerenje je kao kad avioni

istiskuju tišinu iz neba, rizik je u padu, a bogatstvo

u pogledu koji na trenutak povjeruje u slobodu.

Duga će noć leći na šuplje kosti i one će

namočene mrakom cvjetati

Dug će dan leći na mekane zglobove

i oni će čvrsnuti

i mlado vrijeme progovorit će u kralješke:

ja nemam početnu točku, ali cijeli tvoj život

pravit ćemo se da tečem

Godine će otvarati rane

godine će ih zatvarati

Na kraju, ljubav će zažmiriti

i reći tvoj otac, tvoja majka, tvoj sin, tvoja kći,

tvoje posuđeno nebo i svi grumeni mraka

nanizani u jednu dugačku kost punu zraka

i to kada si htio raspasti se u maglu

kada si htjela potonuti u busen trave

rječite ptice i razgovori pred prvi pad,

pa deseti i tako zaista prošle su godine

i desetljeća i pravili ste se ti i vrijeme

da netko od vas stoji na mjestu, a netko se pomiče

umrla je država, dvije, tri, netko je bacio

srce na zastavu i počeo je rat

i godine su tapkale po glavi dok se misli ne bi rasporile,

godine su šivale razum dok nije zacijelilo i sada

ti, ljubav i vrijeme u jednom tijelu

slažete riječi dok se

arhitektura ne raspadne

Teorem o ljubavi

Godinama tvoje kćeri naginju glavu nad prebrzu rijeku.

Iznutra ribe osluškuju ritam aerobnih srca. Pjesma se

istresla: iz oblaka ptice upravljaju svojom gladi

i obrušavaju se na pokretnu površinu svijeta.

Tko uhvati ribu, može prohodati po vodi.

Tko pusti ribu, hodat će nebom. Rijeke

tvoga grada prebrzo srastaju u daljinu, more

ih svakodnevno mami u kristalne rešetke soli.

Četiri su, ili pet. Ili dva. Prebrajamo i imenujemo

sličnost biljke i gmaza u početku pada,

a bog iz rebara rezbari namještaj.

Odrast ćemo kada prvi put slomimo stolicu,

uhvatimo tu pticu što prebacuje brzine kao da

joj srce nikad neće otkazati, kada se sva matematika

isprazni u nuli. Mnoge godine tvojih sinova

trče po skliskom asfaltu. Ispod korijen osluškuje

rast taštine u mekanim kostima. Imat ćemo sve kad odrastemo:

a odrast ćemo mnogi već u prvim godinama,

mnogi mnogo kasnije kad pogledamo

očima u oči klaonici i iz poštovanja prema ljubavi

ne okrenemo glavu.

Iskaz o kavezu

O čemu su razgovarala tijela kad smo šutjeli?

Onako bezumno nemoćni pred dosadom

kao ptić kojeg smo našli

u proljeće prije pet godina pod stablom smreke

Danima smo ga nosili pod krošnju i pustili da doziva

nekoga tko je trebao čuti

Na kraju, promatrali smo kako u nama izrasta u pticu

Hranili ga dobrim, pitomim riječima,

zamijenili mu krila vlastitim dlanovima

Njegovo nebo raslo je pod mojim trbuhom

Ljubavi, kavez je prazan

Ljubavi, ovo nije perje naše ptice,

veliko je i neočekivano hrabro

Ljubavi, spavaš li opet na tom brežuljku

u godini koju nikada nismo zaključali

Ljubavi, oni koji odlaze

ne prestaju voljeti drugoga,

naprosto nauče voljeti sebe

Nisam očekivala da je tako lako

povjerovati sigurnosti pada

Nisi očekivao da će ptica

jednom zaista shvatiti da je ptica

Iskaz o dobrom vremenu

Mi ćemo, s glavom u gustom nebu,

protjerati životinje iz uske noći

Razgovoru ćemo šivati rupe

brigom za djecu dok će s nas kapati litre umora

Tko i zacijeli, nastavit će umorniji

Ipak, srce se otvaralo kao podrumska vrata:

kad smo htjeli pobjeći, netko je položio

ruku na obraz, netko je otvorio zagrljaj i povukao

ti ili ja, nebitna kovanica ljubavi

i zaspali bismo nedovršeni jedno u drugom

Ne znam je li uopće moglo drukčije:

Ljubav je plazila jezik dok nam je poplavljivala

kupaonicu i kuhinju, ljubav nam se smijala

dok smo padali preko pokušaja

da životu nametnemo bilo kakve uzde

Ljubav nas je davno nanjušila

kad smo se prvi put

rastvorili jedno drugome kao dva sata

i gledali u male vijke zatežući zajedničko vrijeme

Dala nam je taman toliko

da držimo ruke otvorene i čekamo

Ne znam kada se točno dogodilo da smo

ponovno prohodali i progovorili

Promijenili smo plahte, postavili čiste stolnjake,

popravili sifone i zamijenili žarulje

ne mareći što nam kuća može

pobjeći nizbrdo već s prvom kišom

Naprosto, jedna je glad skuhala svoje srce drugoj