Samo nas korak dijeli od distopije

Nagrađivani irski pisac Donal Ryan (1976) sredinom je listopada prošle godine prvi put posjetio Zagreb kako bi, na sedmom izdanju književnoga festivala Europea, u društvu moderatorice Ivane Bodrožić i prevoditeljice Ivane Ostojčić, predstavio dva na hrvatski prevedena, od ukupno sedam napisanih, romana; literarni prvijenac S prosincem i Metalno srce, nagradom EU za književnost nagrađenu zbirku priča o odjecima recesije u zabačenom irskom selu koja je, iako kasnije napisana, autoru otvorila put u književni svijet. Romane su na hrvatski preveli Ivana Ostojčić (S prosincem) i Dean Trdak (Metalno srce), a oba je prijevoda objavila Naklada Ljevak.

Izvor euprizeliterature.eu / Anthony Woods

Priče iz Metalnog srca nisu vaše; radili ste kao savjetnik za prava zaposlenih i neka od iskustava svojih stranaka pretvorili ste u knjigu. Zašto ste priču o recesiji u Irskoj izložili baš na taj način?

Fikciju uvijek temeljim na doživljenom u stvarnosti. Ne bih rekao da su moje priče vjeran odraz tuđih priča, ali besmisleno je ustrajati na potpunoj neutemeljenosti fikcije. Čudno je to, koristimo stvarnost kako bismo opravdali fikciju, a priče koristimo za rasvjetljavanje stvarnosti, pa je sve zapisano u njoj utemeljeno. Dakako, bio sam dobro upoznat s pričama ljudi iznevjerenih od poslodavaca i osjećao se bespomoćnim jer u Irskoj su tvrtka kao pravna osoba i njezin vlasnik kao fizička sasvim odvojeni entiteti i propadne li tvrtka, nitko nije odgovoran za radnike. Većina poslodavaca s poštovanjem se odnosila prema zaposlenima, no primjerice moj je najbolji prijatelj, nakon godina rada na građevini, saznao da nikad nije bio prijavljen, ostao je gotovo na ulici.

Zato takve priče moramo upoznati kroz književnost, na novinskim se stranicama doimaju kao nešto strano, daleko. U književnosti postaju stvarnije, u njih se upisuje emocija, a čini mi se da su ekstenzija empatije i pokušaj razumijevanja ljudskog iskustva ključni razlozi za stvaranje umjetnosti. O njoj se često razmišlja kao o nečemu uzvišenom, dok bi zapravo trebala služiti objašnjenju ljudskog iskustva. Svatko od nas drukčije doživljava svijet, a umjetnost je najbolji način komunikacije i ne bi smjela biti rezervirana tek za nekolicinu ljudi. I kroz nju moramo osvijestiti sposobnost ljudske vrste da čini grozne stvari.

Na početku sam rekla kako priča u srži Metalnog srca nije vaša, no je li to točno? Jeste li ostali pošteđeni dodira recesije?

Nipošto, bio sam u velikim financijskim problemima. U Irskoj se, naime, dogodila čudna stvar; prvo smo svjedočili velikom, lažnom i neodrživom ekonomskom rastu, čijom je krivnjom, između ostalog, porasla cijena nekretnina. No s pojavom recesije za sve su odjednom okrivljeni državni službenici, njihove plaće i mirovine. Bio sam potreseniji narativom krivnje nego smanjenjem plaće, ali više nisam mogao otplaćivati kredit i našao sam se u minusu. Očajnički mi je trebao novac i pomislio sam da će se knjiga o recesiji lako prodati jer će ljudi željeti čitati o toj tematici. Dakle, napisao sam knjigu iz vrlo cinična razloga. Nisam bio nezaposlen, ali postojao je velik jaz između mojih prihoda i potreba. Takvo stanje pobuđuje strah pa sam, iz tog straha, knjigu napisao jako brzo, pomno prateći tržište. Prvu sam knjigu, S prosincem, napisao iz ljubavi ne razmišljajući o zaradi, ali ova je ideja morala biti unovčena. Započevši s pisanjem, osjetio sam dublju obavezu, znao sam da će knjiga ljude pogoditi do srži. Pa sam je odlučio napisati brinući se o dostojanstvu svake od njezinih priča.

U intervjuu nakon osvajanja Nagrade EU za književnost izrazili ste sumnju u prevodivost knjige. Zašto? Mislite li da joj je kontekst posve irski i zato drugim zemljama nerazumljiv?

Iskustva opisana u Metalnom srcu: ljubav, gubitak, povezanost i raskidanja veza univerzalna su. Ljudske su dinamike nepredvidive, ali inherentne svima nama. Mislio sam da tema i lokacija neće biti prevodive, no pogriješio sam i drago mi je. Knjiga je objavljena u više od dvadeset zemalja i sad shvaćam da sadržava lako prevodivu, univerzalnu gramatiku.

Govoreći o toponimiji, iako se Metalno srce čita kao europska priča, smještena je, baš kao i S prosincem, u malu, čvrsto zbijenu, ruralnu zajednicu. Zašto? Mislite li da priče ne bi funkcionirale u, primjerice, Dublinu?

Kad sam tek počinjao pisati, bio sam klišej frustriranog umjetnika. Vodio sam dosadan, službenički život, imao sam nekoliko prijatelja i povremene djevojke, no većinu sam vremena provodio sam, pomalo slomljena srca, živio sam u stanu opsjednutu duhom. I pokušavao sam postati pisac. Svoje sam priče smještao u gradove, pokušavao ih ispripovijedati glasom srednje klase, i bile su neuvjerljive. Nisam to bio ja, a nije mi sinulo da pokušam pisati svojim glasom. Kad sam to učinio, sve se posložilo. Ja sam irski republikanac, katolik iz radničke klase. Zašto bih bio išta drugo? Naravno, kroz fikciju moram iskusiti druge živote, ali početna točka morao je biti moj glas, moji ljudi, mjesto koje poznajem.

S pričom sirijskog liječnika Farouka iz romana From a low and quiet sea nemate dodirnih točaka. Zašto je bilo važno ispričati je?

U svom sam se poslu svakodnevno susretao s ljudima poput Farouka. Iako na to nisam imao pravo, njihove sam priče spajao sve dok nisam stvorio cjelovitu sliku i zapitao se kako je to biti oni. Okvir moje priče vrlo je stvaran, zasnovan na činjenicama. Sirijski liječnik platio je krijumčarima da njega, ženu i kćer prevezu u Europu i vjerovao je da je to najsigurniji put. No brodom je upravljano s pomoću automatske navigacije, nastupilo je nevrijeme i njegove su žena i kći poginule. Ispričao sam njegovu, i sve godinama prikupljane priče, jer mi se ponovno učinilo da novinski izvještaji nisu dovoljni, da se s godinama prema njima razvila odvratna ravnodušnost. Kao da smo se navikli. A ne bismo smjeli.

Jedan se od junaka Metalnog srca pita je li loš odgoj u temelju rastrošnosti njegova sina. Ako je tomu tako, upada li neodgojeno ili loše vođeno društvo lakše u svaku vrstu krize, pa i onu ekonomsku?

Vjerujem da je tako. Nisam jako religiozan, ali iz kršćanstva uzimam dobrotu. Isus Krist je rekao samo jedno – budi dobar. Sve, i evanđelja i ostalo, svodi se na to. Samo je dobrota potrebna da bi društvo funkcioniralo. Kad bismo uspjeli svoje nagone usmjeriti u korist dobrote, ne bi bilo nasilja, ratova, siromaštva… za time ne bi bilo potrebe. Vjerujem da na planetu imamo dovoljno resursa i da su ljudski nagoni jedini razlog ratovanju.

Isti se lik pita o korijenima ljudske pokvarenosti. A što leži u srži one društvene?

Vjerojatno isto što i u pojedinčevoj jer i društvo je sačinjeno od pojedinaca. Poznat nam je sindrom dobra čovjeka, netko će reći da poštuje zakone i stoga je dobra osoba. To svim vrstama razvratnosti omogućava utjecaj na društvo jer dopusti li sustav samo jednu vrstu moralnosti i pritom zabrani njezino propitivanje, ljudi će činiti određene stvari i pravdati to poštivanjem zakona. Takav pristup dopušta ljudima da, pod krinkom dobrote, čine zle stvari. Kao u romanu The Testaments Margaret Atwood. Mislim da je on jako važan u trenutku kad vlast na Zapadu preuzimaju ljudi poput Borisa Johnsona i Donalda Trumpa. Strašno je kako oni, putem društvenih mreža, oblikuju stvarnost. Ono što Trump objavi na Twitteru postaje stvarnost ma koliko lažno bilo.

I u knjizi se bavite utjecajem medija. Može li se doista pod njega potpasti ili ta sintagma često služi kao alibi našoj voljnosti da prihvatimo njihovu stvarnost?

Mediji nemaju nikakve moći osim one koju im ljudi pristanu dati. Nedavno se u Irskoj ostvarila priča iz mojeg romana S prosincem, stari farmer nije htio prodati svoju zemlju i odjednom je, zbog medijskog linča, postao omražen u selu. Iako je bio ista osoba kao prije. S obzirom na sve što se događa, mislim da nas samo korak dijeli od distopije. Gubimo čovječnost, a životinjski dio mozga prevladava. No jedini način da ljude pretvorite u zvijeri jest oduzimanje čovječnosti. Želimo li nauditi drugomu, najprije mu moramo oduzeti ljudskost i u svojim ga očima učiniti nižim bićem.

Ima li onda književnost obavezu dati društveni i politički komentar?

Mislim da ne. Književnost je zadužena samo za paljenje blagoga svjetla. Pisci obuzeti politikom postaju tendenciozni i pokušavaju čitatelja navesti na određena vjerovanja. Takvi pisci prihvaćaju da ljudi smiju nauditi jedni drugima, a jedino u što ja vjerujem jest da nitko ne bi smio nauditi drugomu. Katolik sam i odlazim na misu, to mi je ugodno iskustvo, ali ne vjerujem svemu što Crkva govori.

Odakle onda izvire osjećaj ugode?

Misa je slava euharistije i evanđelja. To poštujem, ali ne i nametanje određenoga mišljenja o novim kretanjima u društvu. Recimo, glasao sam za istospolne brakove i mislim da, iako sam katolik, imam pravo biti liberalan. Crkva bi se trebala brinuti samo o tome da volimo svojeg susjeda.

Ako je početkom desetljeća recesija bila predmet svih razgovora u Irskoj, tema koja „vas je sve oblikovala“, što bi danas zauzimalo njezino mjesto?

Razmišljamo samo o brexitu. Bojimo se ponovnoga postavljanja carinskih kontrola i policajaca na granicu sa Sjevernom Irskom. Što god mi mislili, IRA nije nestala i državni službenici na granicama bit će laka meta za teroriste. Užasava me mogućnost tragedije.