Roman o strahu i samoći

Andrej Šetka, dvadesetogodišnji protagonist romana Ivice Prtenjače Plivač, odlazi u rano ljeto 1991. iz Zagreba u obiteljsku vikendicu u mjestu na neimenovanom sjevernojadranskom otoku nadajući se da će se tamo lakše skriti i da će ga mimoići poziv u Hrvatsku vojsku, jer rat samo što nije počeo. Sa svježim, ružnim iskustvom služenja vojnog roka u JNA, i užasavajući se inače rata – Andrej ima neke poglede bliske ideji mirotvorstva, ali ne može se tvrditi da je osviješteni, „programirani“ pacifist – on novi poziv za mobilizaciju očekuje obuzet razornim strahom, doživljavajući to kao egzistencijalnu ugroženost, od koje se može spasiti samo „konačnim bijegom, odlaskom zauvijek i potpuno“.

Izd. VBZ, Zagreb, 2019.

Tip protagonista kakav je Prtenjačin Andrej Šetka hrvatski ratni roman dosad nije poznavao. A nije teško zaključiti i zašto: u situaciji u kojoj je bila Hrvatska u vrijeme opisano u Plivaču, ulazeći u borbu za goli život i održanje, takav književni (fiktivni) lik koji razmišlja samo o tome kako bi pobjegao s poprišta teško je mogao naići na razumijevanje, na recepciju koja bi primarno poštovala literarne kriterije; prije na doslovno „čitanje“ (kukavica, izdajica) i javnu osudu, koja bi zapravo ciljala njegova tvorca, autora. U romanu Andrej na jednome mjestu kaže „ja nemam namjeru ubijati, nikad se nisam potukao i nikad nisam poželio skupiti prste u šaku i nekoga udariti u lice“. Govoreći u jednom intervjuu o glavnom liku romana, svom vršnjaku, Prtenjača ga opisuje kao „prije svega jako prestrašena čovjeka“, „izrazito povučena tipa“. „Meni je bilo važno da kažem da takvi ljudi postoje, da su oni oko nas i da oni nisu manje vrijedni jer nisu glasni, probitačni kao drugi. On se [gl. lik, op. S. P.] ne snalazi, cijelo je vrijeme na rubu nekog ludila, ali ne prelazi u ludilo. (…) promatra što se događa, i to što se događa izrazito ga plaši. Pritom je, zapravo, potpuno sam. Ovo je knjiga i o strahu i o samoći.“

Psiholozi kažu da se strah sastoji od dviju komponenata, fiziološke i subjektivne. Fiziološka se očituje lupanjem srca, znojenjem, drhtanjem, a takve učinke kod Andreja izaziva osobito vojna uniforma: „Podsvjesno, iznutra, kad god opazim uniformu, ja se ukočim, počnem oskudno disati, a srce mi se stisne i treperi.“ Subjektivnu (doživljajnu) komponentu karakterizira, među ostalim, želja da se pobjegne ili sakrije. Prtenjačin glavni lik, koji je istodobno i pripovjedač romana, sve vrijeme razvija ideju o skrivanju i bijegu. Najprije odlazi iz Zagreba na zametnuti otok misleći da će tako zatajiti trag svog (vojnog) postojanja; ali i malo otočno mjesto doživljava neočekivane preobrazbe – u zatvorenoj hali bivšega brodogradilišta jedan se kamiončić pretvara u oklopljeno borbeno vozilo, tu se vrte vojnici, pa je on potencijalno uočljiv.

Kad iz kampa, nakon jasnih znakova da se sprema rat, ode i mlada Šveđanka s kojom se zbližio, Andreju ostaje svakodnevno zaranjanje u morsku dubinu i plivanje do obližnjeg otočića na kojem je groblje: „znam da sam daleko od ljudi, znam da sam se sakrio, da me nema ni u vojnim pozivima ni u svijetu u kojem oni nešto znače“. Još u vojsci države koja se upravo raspadala otkrio je da se „sasvim dobro snalazi sa svojim samoćama“: u kabini kamiona koji je vozio mogao se sakriti i biti sam, „čekati svoj život, daleko od nasrtljivaca i svih oblika ljudske niskosti“. Sada pak, s maskom na licu i dihalicom, ispod površine mora ponovo nalazi taj svoj svijet samoće/slobode, „sâm u moru, na svijetu, sâm u svome pozivu za vojsku, sâm u svome strahu za život i svome gađenju prema svemu što vojna uniforma predstavlja“.

Prtenjačin Plivač složen je, vrlo „gust“ roman, sastavljen od nekoliko duljih i mnoštva kratkih poglavlja s dobro uklopljenim lirskim dionicama kojima autor podsjeća na svoju prvotnu, pjesničku vokaciju. Postupni razvoj protagonistove priče od prvih naznaka uznemirenosti pa do nerješivih apsurda i završnoga košmara pisac je riješio na literarno vrlo uvjerljiv način, „miješajući u istom loncu paralelne stvarnosti“ – prošlost i sadašnjost, vojni rok u JNA, obiteljsku povijest i svoj odnos prema roditeljima, ljubavnu priču sa studenticom iz Stockholma, otočnu zbilju i jezive snove. „Toliko je svijeta u mojoj glavi, taj se svijet u svakoj sekundi gomila i taloži, spajaju se slike armijskog sivila s trenutačnim mobilizacijskim crnilom, sve se to u meni miješa, lebdi i trese nad unutarnjim organima, kao neka anorganska nakupina, kao otrovni puding straha, hladna i nerješiva zagonetka. Pitati se o tome što će biti sutra i kako ću ja u svemu tome proći za mene je bolno i ja ni pred samim sobom nemam odgovor.“

Odgovor je našla pragmatična majka predloživši nesnalažljivu sinu da tajnici jednog zagrebačkog fakulteta odnese petsto njemačkih maraka i tako dobije indeks, što bi ga oslobodilo vojne obveze. Učinivši to sin se daje u „konačan bijeg“ uskočivši u autobus koji će ga umjesto na otok odvesti preko granice. Ali to je, čini se – uz još neke situacije u romanu, kad npr. protagonist djeluje iskusnije nego što može biti, ili detalje koji podsjećaju na naknadnu pamet – prijeporan trenutak priče: Andrej, naime, ima visokorazvijen osjećaj moralnosti, što je jedan od temeljnih postulata njegova svjetonazora, pa ne izgleda uvjerljivo da ga pogazi tek tako premda se sada ne gadi nemoralnosti drugih nego i sama sebe.

Unatoč ovom prigovoru, Plivač je dosad zanatski najbolji, tematski najzanimljiviji, stilski najdorađeniji Prtenjačin roman. Pred nama je zreo prozaist.