Prva karantena na svijetu u Dubrovniku

Svaki put kada se pojavi nova epidemija u svijetu, bilo da je riječ o SARS-u, ptičjoj gripi, eboli ili u ovom trenutku koronavirusu, ljudi se uvijek pitaju što se zbivalo u prošlosti i dolaze do zaključka da su sadašnje zebnje i strahovi slični nekadašnjima. Europa se 1347. suočila s pandemijom kuge, koja je također vukla podrijetlo iz Kine, samo joj je tada trebalo nekoliko stoljeća da se dokopa Mediterana. Naše su luke Zadar, Šibenik i Split bile teško pogođene, a Dubrovnik je izgubio 25 posto stanovništva. Krilatica koja je vladala preporučala je ljudima da „bježe daleko i vraćaju se što kasnije“. Smatralo se da je jedini spas u bijegu iz okuženoga grada.

Karantenski su se lazareti na dubrovačkom području usavršavali; zaraženi su u početku smještani na otočić Mrkan ili u Cavtat, u 15. st. izgrađen je lazaret na Dančama, a tijekom 17. st. izgrađen je suvremeni lazaret na Pločama (na slici)

Znakovi kuge su vrućica, glavobolja te natečeni limfni čvorovi ispod pazuha i na preponama, gdje se pojavljuju buboni, tipični za bubonsku kugu. Pacijent je umirao u roku od tri do sedam dana. Kužni liječnik, po zanimanju kirurg, puštao je krv bolesnicima, prorezivao zrele bubone ili davao univerzalni lijek terijak, u kojem je bilo 30-ak sastojaka, ali jedini djelotvoran među njima bio je vjerojatno opijum. Veza sa štakorima i buhama kao prijenosnicima zaraze uspostavljena je tek kasnije. Kuga je u povremenim naletima vladala stotinama godina, a njezin je uzročnik, bacil Yersinia pestis, otkriven tek 1894. u Hong Kongu. Danas se uspješno liječi antibioticima, ali bolesnici ne stječu doživotni imunitet kao oni koji su kugu preživjeli u srednjem vijeku. Štoviše, pokazalo se da potomci onih koji su u davnoj prošlosti preboljeli kugu imaju gensku mutaciju koja ih štiti od side.

Odluka o karanteni u Dubrovniku, 1377. (Državni arhiv u Dubrovniku, Liber Viridis,
Leges et instructiones, sv. 11) / Izvor: Leksikon Marina Držića

Dubrovčani, koji su živjeli od međunarodne trgovine, opazili su da se nevidljivi neprijatelj krije u žitu, vuni, pamuku, kožama i krznu pa im je bilo jasno da su u stalnoj opasnosti. Kao i danas, teško je bilo zatvoriti granice i sasvim zaustaviti protok ljudi i roba jer je to vodilo u gospodarsku propast i sigurnu glad. Dubrovčanima je bilo jasno da je obrana protiv kuge zapravo bitka za opstanak Dubrovnika. Veliko je vijeće Dubrovačke Republike, suočeno s tako proturječnim zahtjevima, 27. srpnja 1377. izglasalo prvu karantensku uredbu na svijetu. Na taj je način namjeravalo zaštititi stanovništvo, a da se trgovina sasvim ne prekine. Izvorni tekst uredbe na latinskom u cijelosti je sačuvan u Zelenoj knjizi u Državnom arhivu u Dubrovniku, koja je kronološka nadopuna dubrovačkog statuta iz 1272. Veliko je vijeće odlučilo da oni koji dolaze iz okuženih krajeva ne smiju ući u Dubrovnik ni na njegov teritorij, nego će biti poslani na otočić Mrkan ili u Cavtat na „čišćenje“ na mjesec dana. Istovremeno je najstrože zabranjeno svim Dubrovčanima posjećivanje interniranih pridošlica u karanteni bez dozvole vlasti. Ako to ne budu poštivali, bit će i sami poslani u izolaciju na mjesec dana uz kaznu od 50 perpera. Dakle, karantena je počela kao trentina, a poslije je produžena na 40 dana (prema riječi quaranta).

Danas znamo da rok inkubacije traje samo tri do sedam dana, ali u ono se doba o tome moglo samo nagađati pa je zato izolacija produživana čim je strah bio veći. Formulacija karantenske uredbe zahtijevala je veliki konceptualni skok u načinu razmišljanja jer uredba predviđa odnos prema onima koji mogu biti zaraženi, ali još ne pokazuju znakove bolesti. S obzirom na to da u ono doba nije postojao nikakav test koji bi to mogao pokazati, za takve osobe osmišljena je izolacija, koja će s vremenom pokazati tko je zaražen. Mirko Dražen Grmek, naš najugledniji povjesničar medicine, smatra da je karantenska uredba jedno od najvećih dostignuća srednjovjekovne medicine. Treba naglasiti da su karantensku uredbu osmislili plemići kao državni službenici koji su na temelju opažanja i iskustva došli do zaključka da je kuga zarazna.

Odakle Dubrovčanima
ideja izolacije?

Dubrovnik je već vrlo rano iz državne blagajne plaćao liječnike i kirurge, kao i apotekare koji su po ugovoru trebali liječiti sve građane. Kao stranci zaposleni na godinu ili više, oni nisu sudjelovali u vlasti iako su mogli savjetovati vijeća. Sveučilišno obrazovani liječnici bili su opterećeni humoralno-mijazmatskom teorijom bolesti pa nisu smatrali da su za kugu mjerodavni. Liječnici su kugu smatrali vrstom prirodne nepogode kao što je npr. potres ili poplava, nepripadnom medicini. Znajući koliko je kuga opasna, oni su prvi bježali iz okuženih gradova tražeći neplaćeni dopust. Zbog takva stava ugled liječnika znatno je opao i trebalo je nekoliko stoljeća da se opet uspostavi. Humoralna teorija bolesti razvila se u antičko doba. Prema njoj bolest nastaje kada je poljuljana ravnoteža između četiri osnovne tjelesne tekućine – krvi, limfe, crne žuči i žute žuči. Prema mijazmatskoj teoriji bolest nastaje zbog zagađenja zraka, obično truljenjem tvari. Obje su se zadržale sve do 19. st., kada je konačno prihvaćeno da svaka bolest ima svoj uzročnik. Te su teorije često citirane u svijetu kao uzrok kuge, ali nikada u Dubrovniku. Na čast Dubrovčanima treba istaknuti da se kuga u svim dokumentima spominje kao infection, zaraza, iako je značenje te riječi tada bilo nešto drukčije.

Milano, Venecija, Marseille i drugi mediteranski gradovi kasnije su primjenjivali karantensku uredbu. Grmek napominje da, iako su za vrijeme kuge 1348. Genova, Messina, Lucca i Venecija čak i oružjem zaraženima branili ulazak u grad, nikada nije bilo govora o zatvaranju luke za sve brodove pristigle iz zaraženih krajeva niti je postojala zakonodavna mjera u tom smislu.

Odakle Dubrovčanima ideja izolacije? Sto godina prije kuge vladala je lepra ili guba. Dubrovački statut iz 1272. sadrži uredbu po kojoj gubavci moraju živjeti podalje od drugih građana i ne smiju putovati glavnim cestama. Godine 1306. Dubrovnik je osnovao leprozorij. Dakle, određeno iskustvo s izolacijom već je postojalo.

Dana 24. lipnja 1390. Malo je vijeće imenovalo trojicu vlastele iz najuglednijih obitelji kao protukužne službenike zadužene za primjenu karantenske uredbe. Taj datum smatramo utemeljenjem stalne zdravstvene službe u Dubrovniku, pripreme za ulazak u najuži krug vlasti. Iz njezinih su redova birani suci, senatori i knez. Talijanski gradovi smatrani pretečom javnih zdravstvenih mjera u svijetu utemeljili su zdravstvenu službu mnogo kasnije: Milano 1448, Pavia 1485, Venecija 1486, a Firenca 1527. Ipak treba istaknuti da je Venecija prva 1423. osnovala kužnu bolnicu ili lazaret.

Cijelo 15. st. kužne se zaraze ciklički ponavljaju, a Dubrovačka Republika donosi nove javnozdravstvene uredbe za obranu protiv kuge. Zdravstveni se službenici tada nazivaju kacamorti prema riječi iz venecijanskog dijalekta koja označava one koji tjeraju mrtve. Uredba iz 1426. stipulira da moraju raditi besplatno, ali već 1457. dobivaju plaću, no ne znamo njezin iznos. S obzirom na poslovičnu štedljivost Dubrovačke Republike, plaća sigurno nije bila visoka pa ni dovoljna da privuče plemiće u tu opasnu i zahtjevnu službu. S vremenom su njegove dužnosti postale vrlo složene jer je morao nadzirati kužne liječnike, brijače-ranarnike, bilježnike, svećenike, čuvare, grobare i sve ostale koji su radili u karanteni. Jednom kada su izabrani za kacamorte, plemići nisu mogli odbiti tu službu a da ne plate kaznu. Ipak, ulogu je tu igrao njihov staleški ponos, ljubav prema domovini i odanost Dubrovačkoj Republici.

Dubrovnik ispred svog vremena

Dubrovnik je bio bogat i napredan grad država pa je mnogo ulagao u poboljšanje higijenskih uvjeta života stanovnika. Već od 1280. zapošljavao je liječnike i kirurge, a poslije i apotekare, koji su bili na usluzi svim građanima. Osnovana je prva apoteka (1317), prva bolnica (1347), Rupe – gradsko spremište za žitarice (1410), odvoz smeća (1415), vodovod i fontane u Gradu (1420), sirotište (1432) i kanalizacija (1436), popločene su ulice, a drvene su kuće zamijenjene kamenima. Životnom standardu Dubrovčana divili su se mnogi strani posjetitelji, a jedan od njih bio je Filip de Diversis, koji je 1440. napisao knjigu Opis slavnoga grada Dubrovnika.

Prilikom kužne pošasti 1482. donesena je uredba o kopcima i kopicama, ozdravljenicima od kuge (lat. resanati) iz najsiromašnijih slojeva društva koje su zdravstveni službenici, zbog njihova imuniteta na kugu, upošljavali za prijenos i pokop mrtvaca. Žene ozdravljenice (kopice) također su pomagale u tom poslu te su prale odjeću i raskuživale kuće oboljelih i umrlih. Bio je to svakako velik korak naprijed u ograničavanju kuge.

Za razdoblje od 1500. do 1530. glavni je arhivski izvor jedina knjiga zdravstvenih službenika sačuvana u cijelosti Libro deli Signori Chazamorbi. Sastoji se od tzv. „prednje“ knjige – Libro a recto – koja je služila za kontrolu ulazaka putnika i roba u grad te tzv. „stražnje“ knjige – Libro a tergo – u kojoj prevladavaju sudski procesi protiv prekršitelja protukužnih mjera nakon epidemije kuge 1526–1527. (prijevod objavljen na hrvatskom 2007. i engleskom 2015). Dana 6. prosinca 1526. Dubrovnik je zahvatila jedna od najsmrtonosnijih epidemija kuge. Prva žrtva bila je mlada vlastelinka kod koje je kugu dijagnosticirao poznati liječnik Donato Muzi, koji se tom prilikom i sam zarazio, ali je preživio. Prema podacima koje je skupio Nenad Vekarić za vrijeme kuge stradalo je više od 25 tisuća stanovnika. Bio je to strmoglav demografski pad, od kojeg se Dubrovnik nažalost nikada nije uspio oporaviti. Grad je najednom utihnuo, a vlada je žurno obnovila stare i proglasila nove protukužne mjere. Zdravstveni su službenici dobili proširene izvršne i sudbene ovlasti. Tko god je mogao, napustio je okuženi grad.

Republika i kršćanska načela

Dana 7. veljače 1527. Senat je donio posebne odredbe o čuvanju grada, u slučaju privremenoga povlačenja vijeća. Iz uvodnog stavka zrače moralna načela vijećnika, koji su usprkos dugotrajnoj smrtnoj opasnosti zadržali svoj ponos, ljubav prema bližnjima i domovini: „Neka bude objavljeno da u ovom životu slobodnu i prosvijećenu čovjeku ne smije ništa biti draže i slađe od vlastite domovine, za čije se očuvanje svaki dobar čovjek mora dragovoljno izložiti svakoj očiglednoj opasnosti, pa bilo i opasnosti za vlastiti život. S obzirom na to da, čuvajući domovinu, čuvamo i vlastitu djecu, očeve i žene, Božje hramove i svete moći, kuće i posjede i sva druga naša javna i privatna dobra, providnici grada smatraju da, u ovoj krajnjoj opasnosti, u kojoj se Božjom voljom našao naš grad, svaki dobar plemić i građanin mora biti spreman da mu pomogne. I u slučaju da vlada bude prisiljena zbog ove pošasti kuge napustiti grad, što neka Bog u svojoj samilosti i milosrđu ne dopusti, moraju se u ime Božje poduzeti niže zapisane mjere za zaštitu grada i naše domovine.“

Dubrovnik je na temelju svojih republikanskih i kršćanskih načela vremenski i konceptualno predvodio u utemeljenju karantene te stalnog zdravstvenog ureda u Europi pa u Dubrovniku nakon 1533. više nije bilo epidemija kuge, dok su talijanske gradove zahvatila još dva vala zaraze 1575. i 1630, a drugdje u Europi kuga je vladala i u 19. stoljeću.