Povijest književnosti i eksperimenti

Teško je osporiti da bi studentima i drugim čitateljima dobro došao suvremeno utemeljen sažet prikaz novije povijesti, europske književnosti, uglavnom od renesanse do klasika dvadesetog stoljeća, poput Thomasa Manna, Prousta, Kafke i Borgesa (koji je po svojoj recepciji i europski autor), pa sve do Umberta Eca.

Razmišljam o načelima takva pothvata. Jedan je vremenske, a drugi metodološke naravi. Vremensku granicu odredit će čitateljeva sposobnost. Svaki naobražen Talijan jezično će usvojiti Dantea i Petrarcu, Nijemac Lutherov prijevod Biblije, a Englez Shakespearea – unatoč pojedinim razlikama u gramatici i izboru riječi.

Metodološka pitanja upućuju na eksperimente spomenute u naslovu. Oko sredine dvadesetog stoljeća dva su francuska autora, veliki pjesnik i esejist Paul Valéry, a zatim Roland Barthes, zastupnik francuske inačice strukturalizma. Predvodnik bio je Valéry, koji je očitovao svoj zazor prema francuskoj tradiciji, koja je postupala pretežno faktografski, unoseći u svoje prikaze podatke biografske i općehistorijske naravi. U akademskim predavanjima o poetici (1937) bio je vrlo jasan. Povijesti književnosti, smatra on, nisu potrebna čak ni imena, a kamoli podaci o društvenim utjecajima. Istinska povijest zapravo je historija duha koji stvara ideju književnosti. Knjiga o Jobu i drugi biblijski tekstovi bliski su nam, premda ništa ne znamo o njihovim stvaraocima. Bitna je stalna svijest o tome da je književnost neprekidna primjena mogućnosti što ih pružaju jezik i naša kombinatorika.

Metodološka pitanja upućuju na eksperimente

Tridesetak godina poslije Valéryju je sekundirao Barthes kad je u svom ključnom eseju Književnost ili povijest ustvrdio da nam se umjesto povijesti književnosti ustrajno nudi povijest književnika. I on u biti zastupa mišljenje da je „ideja književnosti“ temelj pristupa toj duhovnoj djelatnosti. Ali u jednom drugom odlomku otvara širu raspravu o naravi „funkcije“ književnosti. Kakva je na primjer bila uloga dramskoga klasicizma na dvoru Luja Četrnaestoga, pita se autor. O Racineu postoje mnoge studije, ali osvrt na opće društvene prilike nije dovoljan. Treba razmotriti misaone navike dvorskih krugova, implicitne zabrane (tabuiziranje), ukratko, profil jednoga društvenog sloja. Tko je išao u kazalište, i zašto? Što je motiviralo publiku? Razonoda ili i čaroban san, potreba za identifikacijom, ili zazor i snobizam? To su Barthesova pitanja kojima on napušta apstraktnu ideju književnosti, kakvu je zagovarao Valéry. Raspravljanje o Racineu svakako potvrđuje da je pisanje povijesti „bez imena“ iluzorno.

Valéryja i Barthesa ipak spaja okolnost da polaze od nekih zadanih shvaćanja. Pjesnik kao da je imao na umu poetiku simbolizma u devetnaestom stoljeću, a Barthes barokne institucije. Međutim, povijest je kretanje, preobrazba. Književnost europskoga srednjeg vijeka počiva na drukčijim predodžbama nego stvaralaštvo od baroka nadalje. Nazori („ideje“) bitno se mijenjaju. Što je književnost zavisi od prostora i vremena neke kulture. Repertoar razdoblja između kasne rimske književnosti i početka renesanse obuhvaćao je i tvorevine kakve danas ne bismo svrstali u književnost, nego u sustave pismenosti. U rukopisima, pretežno samostanskima, kolala su i rimovana djela o botanici i ljekarništvu namijenjena pouci mladih pismenih ljudi. Istoj kategoriji, u načelu, pripadaju i filozofski, jezikoslovni i matematički tekstovi. Razumije se da srednjovjekovni viteški romani, koji su do danas živi po mnoštvu motiva u književnim i glazbenim djelima, odgovaraju našem pojmu književnosti.

Približavam se zaključku. Sažeta Povijest europske književnosti, kakva bi nam bila potrebna, mogla bi biti pregled historijski živih epoha, pogotovo s obzirom na djela koja pripadaju naobrazbenom kanonu. Metodološka pitanja vraćaju nas Valéryju. Elementi njegove teorije mogu se primijeniti i na knjigu o kojoj je riječ, ako se provede dosljedna redukcija biografskih i srodnih (bibliografskih) obavijesti. Srž pogleda na književne i kulturološke tokove bit će prikaz dinamike s jedne strane i estetskih osobitosti s druge te njihova uzajamnog djelovanja.

Stilski raspon u djelima odabranih, doista paradigmatskih autora, predočit će tvorbenu snagu osnovne trijade: pisac, djelo, publika. A informacije o piscima koji nisu povijesno reprezentativni mogu se naći u književnim leksikonima i općim enciklopedijama, a najbrže na internetu.

Želim naposljetku na jednom primjeru pokazati kako je važna smotra stilskih razlika u opusu mnogih ključnih autora. Te razlike mogu predočiti načela i narav epohalnih promjena, pa bi bilo pogrešno kad bi se one shvatile kao neskladnost. Prvi moderni klasik europske književnosti, Goethe, moderan je upravo po tome što nitko ne bi spontano zaključio da su roman o Wertheru i klasicistička drama o Ifigeniji na Tauridi djela istog autora. Da i ne spominjemo Fausta, u kojemu Prvi i Drugi dio sadrže znatne stilske srazove. Pjesnik je toga bio svjestan, ali je smatrao da univerzalna tematika zahtijeva odnosno dopušta mijenu umjetničkih registara, od psihograma do alegorije.

Primjer iz francuske književnosti pružaju i Hugo i Balzac. Obojica su počela s djelima prožetima romantičarskim zanosom i fantastičnim motivima. Kasni veliki romani kao da pripadaju nekom drugom književnom svijetu. Pozorni čitatelj vjerojatno se pita koliko je tu pisaca bilo na djelu. U Puškinovu stvaralaštvu teško je rane, egzotične poeme svesti pod isti stilski nazivnik s kasnijom novelističkom prozom, koju oblikuje trijezan, sažet izraz. Danas predstavnici post­moderne još jasnije očituju načelo stilskog pluralizma – pojave koja je jedan od temeljnih fenomena umjetnosti, od osamnaestog stoljeća do naših dana.