Pošasti i zaraze

Ova godina u gradskim će kronikama biti zabilježena kao godina opasnosti od zaraze virusom koji se u kratkom vremenu iz Kine proširio po cijelom svijetu pa zaprijetio i gradu Zagrebu, a uz to, grad je pogodio i najveći potres u posljednjih 140 godina. U cijeloj zemlji pa tako i u Zagrebu na snazi su dosad neviđene mjere opreza – nadajmo se da će na tom i ostati. Nije to prvi put da je naš grad izložen opasnosti širokih razmjera. U prošlosti grada bilo je različitih pogibelji i pošasti. Obljetnica jedne takve baš je ove godine – 375 godina prošlo je otkako je u ožujku 1645. buknuo požar na Trgu svetog Marka. Nošen vjetrom, požar je u sat vremena zahvatio cijeli Gradec, a potom se proširio i na kuće na Potoku (današnja Tkalčićeva), Skalinsku ulicu i Opatovinu, gdje je zahvatio i franjevačku crkvu. Požar je naposljetku zahvatio i Kaptol kao i Vlašku ulicu, praktički cijeli tadašnji Zagreb. Bilo je i drugih strahotnih požara. Mnoge su kuće bile građene od drveta, peći su se ložile drvima, a protupožarna zaštita bila je slabo razvijena. Posebno se pamti i požar iz 1731, koji je buknuo u današnjoj Habdelićevoj ulici, a najviše su stradala Kamenita vrata. Nakon požara na zgarištu je pronađena neoštećena slika Blažene Djevice Marije, ista ona koju vjernici i danas štuju u kapelici u Kamenitim vratima.

Kao i recentni, velike štete prouzročili su i potresi u prošlosti, također stalne prijetnje gradu. U potresu 1502. srušen je zvonik crkve svetoga Marka, a u potresu 1590. stradao je Medvedgrad i potom više nikad nije poslužio za stanovanje. Najrazorniji potres dogodio se 1880. Oštećena je polovica svih postojećih kuća, a ulice su bile zatrpane ruševinama. Među teže pogođenim građevinama bile su crkve (franjevačka, sv. Marka, sv. Katarine), a posebice je teško stradala prvostolnica. O štetama koje je taj potres izazvao postoji razmjerno bogata fotodokumentacija jer su tadašnji fotografi savjesno zabilježili izgled grada neposredno nakon potresa.

Kapelica sv. Roka podignuta 1649. iznad Ilice kao zavijet protiv kuge

Zagreb je stradavao i od poplava. Srednjovjekovni grad nastao je na povišenom terenu i na sigurnoj udaljenosti od hirovite rijeke Save, koja se često izlijevala iz korita, ali pojedini dijelovi stradavali su od poplava medvedničkih potoka, ponajprije Medveščaka, koji je protjecao između dvije gradske jezgre. Više ili manje razorne poplave bile su česte sve dok 1897. napokon nije uređeno korito tog bujičastog potoka. Najveću materijalnu štetu izazvala je poplava u listopadu 1964, kada je Sava poplavila Trnje, Trešnjevku i ostale dijelove grada južno od željezničke pruge. Savska bujica odnijela je i sedamnaest života, a oko 40.000 građana bilo je prisiljeno napustiti kuće. Voda se povukla, no kako mnoge kuće koje su bile poplavljene više nisu bile za stanovanje, ljude je trebalo nekamo smjestiti pa su za njih podignuta privremena montažna naselja. Jednoga takva sjećam se i osobno, premda sam bio tek krenuo u školu. Nalazilo se zapadno od Velesajma na slobodnom prostoru između naselja Trnsko, gdje sam tada živio, i Kajzerice. Na tom mjestu danas je izgrađena impozantna zgrada regionalnog poduzetničkog centra. Poplava je opasno zaprijetila i tada mladim novozagrebačkim naseljima, Trnskom i Savskome gaju, ali ih nije poplavila, za razliku od Kajzerice, koja je stradavala od poplava svaki put kada bi se podignula razina podzemne vode.

Nabrajajući pošasti, stigli smo i do epidemija (ili rednji). I o pomorima izazvanima širenjem zarazne bolesti postoje zapisi u vrelima. Kao i u većini drugih europskih gradova, uzrok je najčešće bila kuga koja se u 14, 15. i 16. stoljeću u nekoliko navrata pojavljivala. Jedna od najtežih epidemija kuge pogodila je Zagreb 1599–1600, kada je i Sabor bio prisiljen zasjedati izvan grada, a donio je neke odredbe u vezi sa zaštitom građana. Kuga se vratila 1647–48, raširivši se iz pavlinskog samostana u Remetama, a posljednja je epidemija kuge zabilježena 1682. Da odvrate pošast od grada, građani su priređivali procesije i ophode, utječući se na taj način za pomoć svecima zaštitnicima za koje se vjerovalo da štite od kuge. Kao rezultat takva zavjeta podignuta je 1649. na brežuljku iznad Ilice i Iličkog placa kapela sv. Roka, koja i danas tamo stoji. Bilo je u gradu i karantena, po uvjetima teško usporedivih s današnjima. Do pojave prve bolnice, a to je bila 1804. bolnica milosrdne braće na Harmici, pravih zdravstvenih ustanova u gradu nije ni bilo. Postojali su hospitali, koji su primarno bili ubožnice, tek povremeno s nekim elementima bolnica. Njima su upravljali uglavnom crkveni ljudi, a održavali su ih darovima bogatih građana. Većinom su to bile zemljišne darovnice, koje je upravitelj hospitala davao u zakup i na taj način pribavljao sredstva za hranu, drvo za grijanje i ostale potrepštine. Jedan od gradskih hospitala, onaj u Vlaškoj ulici, služio je svojedobno kao karantena za gubavce. O zaraženima se nije skrbio liječnik, nego su se samo tamo sklanjali kako ne bi zarazili zdrave. Karantenski oblik zaštite bio je u hrvatskim krajevima znatno razvijeniji u obalnim gradovima, primjerice u Dubrovniku, Zadru ili Splitu, gdje se leprozoriji, ustanove namijenjene za oboljele od gube, spominju već od 14. stoljeća. Obalni gradovi bili su u to vrijeme znatno više izloženi prometu i dolasku stranaca od malog i provincijskog Zagreba.

Kao što se u ovom kratkom pregledu može vidjeti, Zagreb je u prošlosti bio izložen svakakvim pošastima pa i boleštinama. Sve ih je nadživio pa će zacijelo tako i aktualnu epidemiju koronavirusa i potrese.