Pijanist starog kova

Recital norveškoga pijanista Håkona Austbøa doslovno je bio posljednji javnoglazbeni događaj uoči općeg otkazivanja zbog pandemije koronavirusa. Nakon nemilih vijesti o širenju virusa i preporuka kriznog stožera u zraku se već osjećao strah. Doduše blag, jer je recital 12. ožujka u prelijepoj Maloj dvorani Glazbenog zavoda opremljenoj udobnim foteljicama iz pedesetih godina prošlog stoljeća, rijetko raspoređenih, ipak pratilo tridesetak hrabrih i zainteresiranih slušatelja, velikim dijelom i onih koji njegovo introvertirano umijeće poznaju otprije.

Nastup norveškog pijanista bio je posljednje glazbeno događanje u metropoli / Snimio Krešimir Mihelić

Za one koji nisu upućeni, Mala dvorana nastavlja se na znamenitiju Veliku i bila je mjesto mnogih nastupa studenata, produkcija, proba zbora i velikih sastava, diplomskih koncerata u desetljećima kada je Glazbenjak bio dom Muzičkoj akademiji. Povezana je staklenim dvokrilnim vratima koja su se znala publici i otvarati da bi za rijetkih velikih navala svi mogli koncerte čuti uživo. Mnogi svjedoče da je ta „zvučna kutija“ tajna čarobne akustike Glazbenog zavoda. No ona kao odličan prostor funkcionira i sama za sebe kada joj Velika služi u iste svrhe. Ovaj put bila je po mjeri nadasve zanimljiva pijanista Austbøa. A on, daleko je od svjetla reflektora koji danas obasjavaju uglavnom besprijekorne i sve manje zanimljive atletičare za klavirom. Kratko rečeno – pijanist staroga kova. Austbø iza sebe ima impresivnu diskografiju koja uključuje i cijeli klavirski opus Ravela, Debussyja, Messiaena, Janáčeka, Skrjabinove sonate i Griegove Lirske komade. Osobito su hvaljene njegove interpretacije Messiaenova klavirskog opusa, a bio je i svojevremeni laureat natjecanja njegova imena, a i međunarodnog natjecanja u Münchenu u klavirskom duu s preminulom slovenskom pijanisticom Marinom Horak. Pola stoljeća aktivnosti na pijanističkoj sceni bez trunke želje za samopromocijom ima neznatni odraz na danas toliko traženoj i željenoj tehničkoj perfekciji, što nimalo ne ometa njegov maštovit, na svoj način introvertiran izraz bogate palete boja, duboka poniranja u tekst i rizične posvećenosti trenutku izvedbe.

Osobno moram priznati da bi on bio u vrlo uskom izboru, premda ga ne mogu s njegovim intimističkim stavom zamisliti u dvorani stadionskih razmjera, što je sine qua non današnjih zahtjeva koji se postavljaju pred zvjezdanog solista. Dakako, to nimalo ne umanjuje iskren i znalački pristup te izvedbu koja doslovno ovisi o trenutku, koji zna kreirati. Austbøov širok glazbenički interes svojedobno je u uključio prvu izvedbu Skrjabinova Prometeja i samostalne vizualizacije nekolicine Messiaenovih djela. Tridesetak ljudi, što vlastitom nakanom, što po službenoj dužnosti ili potaknuti znatiželjom, svladalo je strahove od kretanja među ljudima zbog koronavirusa premda upute tada još nisu bile stroge.

Koncert je priredila Umjetnička organizacija Ca Ku Do, ne široko poznata, ali zabilježena još i kao organizator ljetnih događanja u Komiži na Visu. Ravelova Zrcala, s prijelomnog početka jednako tako prijelomna 20. stoljeća, zasjala su na početku. Ciklus sadrži sva obilježja vremena nastanka, a slikovitošću živi i danas. Bile to glazbene slike nekih noćnih ugođaja, tužnih ptica, uznemirene slike barke na oceanu ili smirujuće doline zvona. I vrlo vješto smještena hita Alborada del gracioso, atraktivnog stavka koji se danas često izvodi samostalno. Nadasve izražajna sopranistica Marta Schweiger bila je duša u dvije pjesme iz Messiaenova ciklusa Harawi, pjesama o ljubavi i smrti za glas i klavir, za koje je sam napisao fantazmagorične tekstove o strasnoj i burnoj ljubavi. Toliko je bila dobra da se moglo zažaliti da nije predstavila cijeli ciklus, nego tek malen odlomak. Mladoj i izražajnoj pjevačici Marti Schweiger, koja je dosad među ostalim surađivala s flautistom Danijem Bošnjakom, orguljašem Krešimirom Hasom i pijanistom Domagojem Guščićem, može se to možda zadati za domaću zadaću da ponovi izvedbu u Arheološkom muzeju. Vjerojatno bi bilo dobro i na zadovoljstvo i veselje s obiju strana koncertnog podija. Drugi dio intrigantne koncertne večeri vratio je do uzburkanog rukopisa Roberta Schumanna i njegove Sonate u fis-molu, op. 11, koja u razvedenoj trostavačnoj formi vodi kroz uzburkani glazbeni svijet po mjeri kreativne i maštovite interpretacije Håkona Austbøa.