Paradoksi romansijerskih snohvatica

Franjo Deranja, neumorni autor zapaženih i osebujnih romana (Sreće nema drugdje, 2009, Salonski pilko, 2013, Krici s Atlantide, 2014, Ponoćni carpaccio, 2016, Bubadestruktor, 2017, Tunin poučak, 2018), kritički polemizira sa svijetom globalističkim i svijetom uopće, koncentrirajući svoj stvaralački dinamizam oko autonomne figure homo sapiensa koji se ustrajno, uporno, savjesno i strpljivo opire svakovrsnim globalističkim prisilama i paradoksalnoj destrukciji u kojoj se gubi smisao bivstvovanja. Taj je homo sapiens, osviješten, autonomni pojedinac sam pisac. Imaginativno-stvarnosne kombinacije pisac-stvaralac kontrapostira himerama i postulatima svakodnevice.

Izd. Kvarner, Novi Vinodolski – Rijeka, 2019.

Odlučivši se za specifičan romaneskni ustroj, za dinamizam narativnih dionica, za esejistički tip razlaganja, za memoarsko-autobiografske i kritičke reminiscencije, autor prekida čvrstu tvorevinu fabule, osmislivši i sugestivnim educiranjem humanističku žudnju čovjekovu za životom u kojem će mir i sigurnost egzistencije biti moralna vertikala.

U novu knjigu Snoviđenja u nesanici autor unosi pojašnjenje: „ispovijest marginalca“ i simboličku sintagmu „monodrama“. Riječ je ovdje o duhovno autonomnoj osobnosti koja u diskrepanciji svijeta traži mjesto pod suncem. Riječ marginalac treba prihvatiti s ironijskim odmakom, jer autor je kao motritelj i istražitelj osmislio lik mlada čovjeka koji se kao u snohvatici našao u okrutnim ratnim zbivanjima. Domovinski rat u knjizi Snoviđenja u nesanici polemički je iznijansirana ispovijed koja u samouzdizanju i toleranciji i bez licemjerna moraliziranja promiče uljuđenu duhovnost, naglašavajući osjećaj grizodušja i optimizam pomirenja i oprosta.

Polemizirajući sa stvarnošću autor je racionalan i istinoljubiv. Njegova stvaralačka intuicija ne bježi od „pravog stanja stvari“, koje je disparatno s civiliziranom žudnjom za boljim, smislenijim, sigurnijim životom u kojem će „ljubav imati svoj razlog postojanja“: „Siguran sam da je moguć drugačiji svijet i takva zemlja u kojoj se može mirno živjeti, i to bez straha za golu egzistenciju, zemlja u kojoj se može mirno spavati.“

Autorovu sklonost lirskim digresijama (učestalost unutarnjih monologa) nećemo prepustiti himeričkim, neostvarljivim zamislima. Naša žudnja za ljepotom života ne smije postati tlapnjom u kojoj se rasplinjuju snoviđenja. Prošlost koja vrvi sablastima ne bi nam trebala biti oslonac, a za budućnost je potrebna hrabrost i vjera u ljude i zemlju u kojoj živimo. Autorov kredo moguć je i pozitivne vibracije njegova su poruka. U vrijeme svakovrsnog nasilja, i verbalnog i fizičkog, kojima smo svjedoci, pokušajmo nadvladati paradokse snohvatica i prihvatimo snoviđenja koja nam pruža autor u knjizi: „Bojim se za svoj san! Za san o boljoj državi! O boljem društvu i o boljem životu u boljoj državi! I ne dam nikome da mi uzme taj san!“