Pandža u srdce hrvatske domovine

Deset sekunda! Šesti dio jedne minute! Časak, da dva tri puta dahneš, manje neg što treba na smrt ranjenu crvu, da pogine, šta je to u životu čovjeka? Šta je to u povjesti naroda? Ništa. U tečaju poviesti svieta čini ti se, da te mjere neima. Al sada, kad nam se malo vraća sviest i dah, kad je i sam bies prirode, bijući nas, sustao, te se možeš poslije dugih deset dana položiti na uzglavje, kad ti pod drhtavima nogama neriče podzemni vatreni zmaj udarajuć svojom kobnom pandžom u srdce hrvatske domovine – istom sad, prolazeći kućami glavnoga grada, mjerimo deset sekunda, pa nam se čini, da je to bio cieo viek, proklet viek. Vi koji toga vidjeli, oćutili niste, poznajete strah, prepast, zdvojnost samo po imenu, mi sve to poznajemo po istini. Kroz osam punih dana potrese podzemni, nepobjedivi demon prirode tlo pod temelji naše priestolnice dvadeset i sedam puti. Hodasmo omamljeni, bliedi, vrućica nas tresla, živci da će nam popucati, hodasmo po svetom tlu našega zavičaja poniknute glave, noseći u srdcu očajno čuvstvo, da će nam pod nogama zinuti grob, da će se domovi, gdje smo se rodili, gdje smo sa svojimi milimi trajali sretne dane, oboriti na nas, da će nas zakopati. Većina hvala bogu neizgubi sviesti, al sav grad hvatao je neki delirium.

Portret Augusta Šenoe objavljen u Viencu

J

edan čovjek poludi, nekoje gospoje oboliše. Trebalo je poći na Jelačićev, na Zrinski trg. Jednom podjoh i ja, da si pogledam taj prizor. Tanahni bieli oblaci gonili se nebom a kroz njih prodiraše kolut mjeseca. Na Jelačićevu trgu gužvala se gomila plahih ljudi, u kočijah spavahu obitelji, koje bješe napustile svoj stan. Oko toga stoje kuće ko prieteći crni divovi, sred toga visi se Jelačićev kip o mjesečini. Ljudi obilaze ko tiha, plaha struja, gledju izpod oka kuće i šapću potiho. Duhovi su, misliš. Na Zrinskom trgu u okviru crnih visokih palača nižu se crna rebra golog drveća. Svetiljke uljenice dršću kao sviećice na groblju. U središtu perivoja, gdje obično glasba razigrava vesela srdca Zagrebčana, stoje daščare, tu spavaju ljudi. Al mnogi nenađoše daščara. Po klupah, po travi sjede, leže žene i djeca. Nije to sirotinja, koja neima šta jesti. To su ljudi dobre kuće, al imetak im je kuća, a boje se, da će se kuća srušiti. Da ti je vidjeti ona blieda lica, one očajne, ukočene oči. Nikad nevidjeh užasnije slike, neoćutih dublje žalosti za svoga vieka. Jer šta? Glavu svoju i svojih možeš iznieti, al Zagreb, čitavi Zagreb! Bilo je, kao da je djavo trgnuo otrovni nož, da ga zarine u srdce Hrvatske – u Zagreb. Tu stoje glasoviti hramovi božji od mnogo viekova, tu palače znanosti i umjetnosti, a sve je skupio znoj naroda hrvatskoga kroz viekove, slovili smo u svietu za kulturan narod, radili smo podupirani samo vlastitom snagom, a sad to da izbriše deset sekunda, jedan dah, jedan mah. To nije potreslo samo temelje naših kuća, već i temelje naših srdaca do dna, do korena.

Ilustracija razrušene katedrale nakon potresa u Viencu

Vriedno bi bilo zapisati, kako je ovoga ili onoga iznenadila strašna zgoda u 8 sati 35 minuta u jutro. Meni je to pripoviedalo sto ljudi, svaki na svoj način, svaki način bijaše užasan. Neki mi kapetan reče: Vodio sam svoju kumpaniju od velikoga vježbališta pri Savi. Pred nama stajaše Zagreb. U jedan put potrese se pod nama zemlja, pred nama poče klimati gora, a tornjevi zagrebački počeše se njihati kao šibe o vjetru. „Momci rekoh, mi već nećemo naći kasarne, jer nećemo naći Zagreba!” Tako kapetan. Drugi čovjek mi izpriča: „Stajah u svom vrtu sred grada. – Nešta me gurnu pod nogama, uhvatih se za drvo. Bilo je, da su sav grad, sve grdne kuće i crkve skoknule u vis i opet se spustile. Po tom poče se grad zibat na desno na lievo i u taj par popadahu dimnjaci s krovova, daždio je criep na zemlju. Mišljah da je sudnji dan.” Tako pričahu ovi, a ja ću, što sam ja u prvi mah doživio. Spremah se upravo od kuće u zagrebačku goru po službenom poslu. Još da uzmem šešir. U jedan put sruši se vjesilo odjeće, visoko tanko sa širokim temeljem na mene, a bilo mi je da stojim sred burna mora na brodu, koj se ljulja amo i tamo. Potres, pomislih, skočim pod prag. K meni sunu žena, djeca, sva družina. Visisvetiljka nihala se kao nihalo ure od istoka k zapadu, ure udarahu silovito u zaklopno staklo. Kameni kipovi počeše skakutati na ormarih a posude vrcale sa police na zemlju u crti parabole, kan da si ih izbacio iz topa. Pod zemljom tutnji mukla grmljavina, s vana čuje se prasak criepa, kuća se ziba i ziba ko brod na moru. Oblio me leden znoj, pritiskivah još jače svoje. Napokon stiša se bies. Izidjoh iz kuće. Proti meni stanuje prijatelj mjernik. Krenusmo obojica da vidimo šta je. U prvi mah nismo govorili ništa. Po ulicah prolazi uzjareno ljudstvo. Gomile criepa, dimnjaka leže na taracu, visoke zidine zievaju. Ljudi mameni dovikuju si kojekakove glasove. Svetilište u prvostolnoj crkvi se srušilo, vele, mene je to zabolo kao nož u srdce. Pohitismo u crkvu sv. Marka. Vršak pročelja se slomio. Unidjemo, popnemo se na kor. Izmedj gotskih rebara pao je svod na orgulje, razbio ih. U tren potrese se pod nama zemlja. Bilo je bježat iz crkve. Zadjosmo u hram sv. Katarine. Pročelje je popucalo, sa oltara svalio se mramorni kip sv. Ignaca, glava mu odletila, sa svoda popadale fresko slike. Užasna li prizora! „Prijatelju! Da vidimo akademijsku palaču, jesu li stupovi cieli, rekoh. Podjosmo. Dà stupovi stoje, palača stoji ni za vlas se je pomakla, al ornamentika, slikarija sve pocuri curkom na zemlju, dimnjak razbi stakleni krov, staklo razbi bakarske starine, potres potrese i razbi grčke posude, pobaca knjige sa polica, kan da su bačene iz topa. Izadjosmo, jedva odahnusmo. Šta vele ljudi? Evo sa palača Zrinskog trga srušili se kameni kipovi, fratarski toranj popucao na četiri strane, remetska stara crkva, grobnica Alapića i Karlovića nije nego ruševina. Školske sbirke leže razlupane, izmiešane, meteorologička stanica je uništena. Bilo mi je, kan da mi je gvozdena šaka stisla srce, pomislih, Bog i duša, na Pompeji i Herkulanum.  Minu dan, dva u smrtnom strahu. Zalazio sam u kuće. Tu potrgane stube, izpucani zidovi, razprsnuli svodovi. Ljudi bježe bez obzira iz stanova, u svakoj pukotinici vide gotovu smrt. Neima škole, neima ureda, ljudstvo bježi iz Zagreba. Da sdvojiš. Ban, zapovjednik i načelnik glavnoga grada nesdvojiše, uztrajaše na svom mjestu. Njima čast.

K zdvojnosti pridruži se glad novinarski. Ta pisarčićem su potresni prizori, romantički izkićeni, najdraža hrana. Čitao sam te razne viesti i članke. Kraj težke žalosti svoje nasmijah se grohotom na sve te gluposti i laži. Mišljah, da čitam mitologiju. Zagreb da je samo ruševina, pet crkvi da treba porušiti do temelja, 500 kuća da se srušilo, siromasi da su preseljeni iz ubožke kuće, kod Resnika da se pokazaše vulkani, vrela voda da je štrcala 30 metara visoko. (Taj piskar valjda nije znao što je metar, nit je imao u rukah compendium geologije). A sve je to laž, sušta laž, to sam vidio na svoje oči. Nu obćinstvo je sve to čitalo, novine gutalo, povjerovalo i prestravilo se. Ludost novinarska učinila je toliko zla koliko i potres. Nesreća je velika, jer je šteta ogromna. Tko je zavirio u kuću, može taj kvar izmjeriti. Ali Zagreb je Zagreb. Nijedna kuća nije se srušila, neima ih deset izmedj 2000 u kojih se nebi moglo stanovati. Popravak stajat će milijune, al dvadeset i sedam puti zamahnula je šaka prirode na naše srdce i Zagreb, ako i težko ranjen, stoji i živi, pa da je tako bio potresen carski Beč, palače na „Ringu” bile bi se srušile u prah kan da su od karata gradjene. Prije 300 godina obori potres toranj sv. Marka i Medvedgrad, Tatari ga srušili, Španjolci bombardirali, četiri puta kroz 3 vieka pohara ga užasna vatra, al iz svih tih nevolja dignu se Zagreb kao fenič-ptica. Bilo je na večer prvoga dana potresa. „Naše arkade, grob našega Preradovića sigurno se je srušio”, reče mi prijatelj. Povezimo se onamo, odgovorih. Povezosmo se. Bilo je mutno vrieme. Kiša je sipila. Gotovo nesmjedoh od bojazni podignuti oči. Znao sam, da je glavni udarec došao iz Zagorja na Granešinu, Remete, preko mirogojskoga groblja u Novu ves, Kaptol, na Jelačićev, Zrinski trg te išao prema Savi. Napokon dodjosmo pred groblje. Pogledah. Velika kuba vidi se netaknuta, tanki stupovi dižu se put mutnog neba, a onamo o mutnom zanebju na jugozapadu iztiče se crna silhoueta Zagreba. Stoji, bože moj, kan da mu nije ništa, a ranjen je težko. Po groblju leže oboreni spomenici, kameni krstovi izkočili iz pilova, kan da si jih dignuo prahom. Stupismo u grobnicu Petra Preradovića. Tu stoji kamena slika domovine, netaknuta, ciela. Divlja sila prirode, kan da je od straha stala na pragu genija, kan da se bojala dirnuti u veličajnu žrtvu naroda. Činilo mi se u sumraku, da je marmor-slika domovine još tužnija, kao da je bolnim okom svrnula na Zagreb, kan da pita: Oj liepi cviete hrvatski, oj Zagrebe naš, što si skrivio da je upravo tebe nemilostna ruka prirode pogodila? Koj je demon podmitio podzemne sile, da se slete na tebe?  I tad se sjeti domovina, da je Zagreb izgorio, da ga potres u davna vremena potreso, al da jošte stoji i domovina šapnu, ožarena nadom: Evo, gledji me, još Hrvatska nije propala, a nisi ni ti, Zagrebe moj! Upri ljudski, drž se junački, evo vjere, cvjetat ćeš ljepše neg što si evo cvao, jer su ti sinci poštenjaci, junaci. Ni živ neće porušiti našeg prava, naše svetinje, nika moć neće porušiti ni tebe, a kukavicam daleka kuća.

Zagrebulje, Vienac, br. 47, 1880.