Nedovršena priča o riječkom morčiću

Morčić, antropomorfni tamnoputi lik s naušnice, jedan je od prepoznatljivih simbola Rijeke i Riječana. U suvremenom razdoblju izašao je iz prvenstveno zlatarske izrade i proširio se u drugim medijima pa se kao aplikacija javlja na brojnim uporabnim predmetima. Zaštitni je znak riječkoga karnevala te krasi logotip te manifestacije, kojom se Riječani također ponose. Lijepo je vidjeti ga i na uhu zamjenika riječkoga gradonačelnika. No iako je na neki način sveprisutan u riječkoj svakodnevici, još su temeljna pitanja iz njegove povijesti ostala otvorena, kao što je njegovo značenje, geneza i tipologija, a nije točno utvrđeno niti kad se zapravo pojavio u Rijeci.

Tradicija riječkog zlatarstva potvrđena je još u srednjovjekovnim izvorima. Tako nam poznati izvor za srednjovjekovnu povijest Rijeke, notarske knjige kancelara Antona de Rena iz Modene iz polovine 15. stoljeća navode poimence troje zlatara koji su djelovali u Rijeci: Johannesa Belsterfara, Sigismunda iz Njemačke i Martina Živkovića iz Senja. U istom izvoru naveden je inventar zborne crkve Uznesenja Marijina, u kojemu se navodi više zlatarskih proizvoda. Spominje se također i zlatar iz Kastva. U ovome stoljeću u Rijeci (ili za Rijeku) nastala su i dva iznimna zlatarska umjetnička predmeta, relikvijar u obliku glave sv. Klare i pokaznica koju je riječkom kaptolu darovala Barbara Frankopan. Iz navedenoga vidimo kako je u srednjem vijeku, osim u Dalmaciji i Istri, i u liburnijskom dijelu naše domovine zlatarski obrt bio razvijen. Nažalost nedovoljno obrađeni izvori za kasnija razdoblja (kao što su npr. notarske knjige iz 16. stoljeća) glavni su razlog nepoznavanja lokalne zlatarske produkcije. U razdoblju baroka za riječke crkve, ali i samostan na Trsatu, kvalitetni zlatarski proizvodi uvezeni su iz poznatih centara zlatarskog obrta: Augsburga, Graza, Beča i Venecije. U kojem je opsegu postojala lokalna zlatarska produkcija u Rijeci, još ostaje temom za istraživanje. No sigurno je zadovoljavala potrebe širih slojeva pučanstva, a među predmetima koje su riječki zlatari za njih izrađivali možemo ubrojiti i naušnicu s likom morčića.

Tajnovita povijest morčića

Poviješću morčića bavi se relativno malo relevantnih radova. Najstariji među njima neobjavljeni je rukopis o morčićima pohranjen u Sveučilišnoj knjižnici u Rijeci, kojem je autor Riccardo Gigante, riječki gradonačelnik, povjesničar, muzealac i konzervator, ujedno sin najpoznatijeg riječkog moretista Agostina Gigantea. Ni on, koji dolazi iz moretističke obitelji, nije znao pouzdane odgovore na gore postavljena pitanja. Tako povod izradi morčića Gigante objašnjava legendom o boju s Tatarima na Grobničkom polju. Njegova je zasluga što uvodi tipologiju morčića, dijeleći ga na tipove turco i indiano, prema oblicima pokrivala za glavu, u prvom slučaju sličnom turbanu, a u drugom izduženoj kruni.

Riječki zlatar, umjetnik, restaurator i kolekcionar Gjon Antoni

Prva znanstvena objava s temom riječkih morčića rad je Radmile Matejčić Morčići ili „Mori“, karakterističan nakit u Rijeci i Hrvatskom primorju, objavljen još davne 1964. Baveći se genezom riječkog morčića autorica navodi helenističke primjere naušnica s negroidnom protomom na prostoru nekadašnje Jugoslavije. No ipak kao presudan smatra venecijanski utjecaj na invenciju morčića u 17. stoljeću. Naziv moro izvodi iz riječi Maurus koja označava Arapina, a potječe iz venecijanskog dijalekta. Postavljajući pitanje kada je taj ukrasni element došao u Rijeku i Hrvatsko primorje prenijela je i legendu zabilježenu na Grobinštini koja povod nošenju takve naušnice vidi u borbi s Turcima na Grobničkom polju. Uz detaljan opis naušnice zapisala je postupak izrade morčića koji joj je prezentirao jedan od posljednjih riječkih moretista Raul Rolandi (1875–1960). Zabilježila je primjere nošenja morčića na Kastavštini, Vinodolu i Gorskom kotaru. Prema dokumentu koji se nalazi u Pomorsko-povijesnom muzeju Hrvatskog primorja donosi procjenu djevojačke opreme Vinke Dujmić, koju je u Rijeci 14. veljače 1835. izvršio riječki zlatar Ranko Korošec, a u kojoj se spominje par naušnica pod nazivom „Mori“. Kao dokumentarne izvore primijetila je i portret bakarske obitelji Marocchino iz sredine 19. stoljeća na kojem je morčić prikazan na naušnici djevojčice.

Naprekinuta nit
tradicijskog umijeća

Tek 2008. morčić dobiva svoju monografiju, kojoj je autorica Erna Tonchinich. Njezin je doprinos pronalaženje oporuka u kojima se spominje morčić iz 18. stoljeća u Državnom arhivu u Rijeci, što je dosad najstariji dokaz o postojanju morčića u Rijeci. O morčiću su još pisali Teodor de Canziani Jakšić, Irvin Lukežić i Ivana Šarić Žic, a posljednji rad s tom temom monografija je Gjona Antonija Tajanstveni morčići iz 2017, koja u mnogočemu polemizira s prethodno spomenutim radovima.

Monografija Gjona Antonija Tajanstveni morčići, 2017.

Iz navedene literature može se zaključiti kako su najstariji morčići prvenstveno muške naušnice koje se nose na jednom uhu (u početku desnom) te nešto kasnije postaju jednostavan ženski nakit pučanki širega riječkog zaleđa. Presudan trenutak u kojemu morčići postaju poznati u svjetskim okvirima jest kada carica Marija-Ana, žena Ferdinanda III, naručuje 1845. od riječkog zlatara Giovannija Koroseca nakit ukrašen morčićima, za koji je navodno sama izradila nacrte. Od tada jednostavni motiv glave crnca s naušnice postaje ornamentalni element luksuznog nakita. Popularnost takve vrste nakita još je više porasla nakon međunarodne izložbe u Beču 1873, na kojoj su sudjelovali Antun Mihić i Franjo Elenz. Mihićevu radionicu nakon njegove smrti otkupljuju Paolo Scarpa i Agostino Gigante, te ona postaje najpoznatija moretistička radionica u Rijeci. S Agostinom počinju i morfološke promjene morčića. On uvodi nove orijentalne motive u ikonografiju morčića, nestandardne boje (zelenu, plavu) te korištenje koralja i dragog kamenja. Istaknuo se raznolikošću kreacija u kojima je glavu morčića aplicirao čak na srebrni jedaći pribor. Zabilježeno je kako su se takvim inovacijama protivili stariji riječki moretisti.

Do kraja Drugoga svjetskog rata u Rijeci je djelovalo desetak zlatara koji su izrađivali morčiće. Neki su nakon rata otišli iz Rijeke, dok su u njoj ostali Antonio Rubessa i njegov sin Modesto, Adolfo Maierle, Raul Rolandi te Mitar Rahelić. No zanat moretista postupno nestaje. Jedinu naprekinutu nit tradicijskog umijeća izrade morčića ostavio je Raul Rolandi, koji je prenio svoje umijeće na zlatara Jozefa Antonija, a ovaj pak na svoga sina Gjona Antonija. Tako da je potonji autentični riječki moretist koji njeguje izvorno umijeće izrade riječkog morčića. Ujedno, Gjon Antoni posjeduje neprocjenjivu zbirku koju je njegov otac Jozef otkupio od ostalih riječkih zlatara, a u kojoj se nalaze modeli/kalupi Raula Rolandija, radionički stol i alati Antonija i Modesta Rube­ssa te originalni katalog zlatarskih proizvoda Adolfa Meierlea.

Posljednji riječki moretist

Gjon Antoni je zlatar, umjetnik, restaurator i kolekcionar. Među njegovim rukotvorinama treba istaknuti restauraciju biskupskoga štapa iz 17. stoljeća koji je pripadao senjsko-modruškome biskupu Ivanu Antunu Smoljanoviću. Domaći sin, rođen u Kostreni Sv. Barbare 1633. godine, u zaseoku Valentinovo, pohađao je u Zagrebu Gramatiku, a u Grazu stekao naslov doktora filozofije i teologije. Obnašao je funkciju kućnoga kapelana grofa Petra Zrinskoga te je bio odgojitelj njegova sina. Kao senjsko-modruški biskup od 1665. do 1678. godine stolovao je u Bakru, a pokopan je 1678. u Marijinoj crkvi na Trsatu. Među ostalim Gjonovim radovima spomenimo još ogrlicu koju je izradio za Red Svetog Rimskog Carstva te narudžbe za riječkog nadbiskupa Ivana Devčića. Gjon Antoni jedan je od osnivača udruge Riječki morčići / Moretti Fiumani, kojoj je i dopredsjednik. Autor je spomenute knjige Tajanstveni morčići. U njoj iznosi zaključke koji mogu na prvo čitanje zvučati nevjerojatno, pogotovo ako kao premise imamo tri spomenuta rada o morčićima. No upravo uzevši u obzir sve dosad napisano, usuđujem se zaključiti kako o morčiću ne baratamo s mnogo pozitivnih činjenica te da rad Antoni Gjona prvi i dosad jedini preispituje temelje dosadašnjih spoznaja, pogotovo one o genezi i tipologiji oblika.

U ime udruge Gjon Antoni pokrenuo je i upis umijeća izrade riječkog morčića na listu zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara Republike Hrvatske. Postupak izrade ukratko: negativ u koji se ulijeva zlato radi se u mladoj sipinoj kosti, u koju se utisne model morčića. Na odliveni pozitiv nanosi se emajl. Dijelovi lica i poprsja oblikuju se od emajla crne boje iz kojeg izviruju detalji lica (oči, uši i usta). Nakon nanošenja emajla naušnica se peče, a nakon pečenja čisti i polira te se dodatno dorađuju detalji. Posebno je zahtjevna dorada u kojoj se graviraju zlatni dijelovi koji izviruju iz emajla. U povodu te registracije u izložbenom prostoru Konzervatorskog odjela u Rijeci priprema se izložba. Sitna je to gesta kojom bi se Gjonu Antoniju iskazala počast za sve što je na afirmaciji morčića dosad učinio. Ovo je i njegovo simboličko vraćanje u Užarsku ulicu, koja je povijesno bila središte zlatarskog obrta u Rijeci. Iz istoga razloga poznati je riječki arhitekt Igor Emili u prizemlju stare zgrade Konzervatorskog zavoda u Rijeci projektirao prostor za moretističku radnju u kojoj je Gjon Antoni 37 godina izrađivao morčiće.

Ova izložba samo je jedna u nizu aktivnosti koje su zamišljene da potaknu lokalnu zajednicu i mjerodavne institucije da pomognu ostvarenje inicijative za osnivanje muzeja morčića te osiguraju materijalna sredstva za prijenos izvornog umijeća njegove izrade. Smatramo kako je riječki morčić jedinstven oblikom, tehnologijom izrade i folklorom koji se oko njega stvorio te kao iznimna riječka baština koja značenjem nadilazi lokalne okvire zaslužuje poseban muzej.