Memento nestalom vremenu crtane arhitekture

U doba treće računalne revolucije i dominantnoga parametričkog projektiranja arhitekture, kada kompjuteri više nisu samo alati za brzo i precizno iscrtavanje nacrta (što su još donedavno bili), već su danas uz napredne programske mogućnosti postali gotovo ravnopravni sukreatori likovnih i prostornih zamisli – kako to svjedoče, primjerice, projektantski prosede Patricka Schumachera, algoritmirane krivulje Zahe Hadid ili neeuklidske kompozicije Franka Gehryja – vidjeti u izložbenim prostorima arhitektonski crtež risan rukom postalo je rijetko iskustvo gotovo posve nestala umjetničkog žanra.

Nikola Filipović, Branko Kincl: Sportsko-rekreacijski centar Šalata u Zagrebu, idejno arhitektonsko-urbanističko rješenje, 1996.  Snimio GORAN VRANIĆ

Za razliku od crteža u drugim likovnim umjetnostima, gdje je sam crtež još čisto rieglovsko umjetničko htijenje, početak i kraj onoga što je umjetnik želio izraziti – u arhitekturi je ta grafička rezultanta tek početak puta, pomoćno sredstvo u vizualizaciji prve ideje, a potom i nužni tehnički dokument, kotirani nacrt koji će poslužiti za materijalizaciju graditeljskog djela. Stoga je arhitektonski crtež danas najčešće efemeran i brzo zaboravljen komad papira koji se ne čuva, ne potpisuje, a i ne izlaže, iako je u prošlosti imao samosvojno mjesto u razvoju svake arhitektonske kreacije. Sjetimo li se ne tako davne izložbe opusa Hermana Bollea u MUO-u i povremenih fin du sicle ekskursa s uvidom u nenadmašni crtački talent Wagnerovih učenika Viktora Kovačića, Alojza Bastla ili samosvojnoga likovnog dara Aladara Baranyja, primijetit ćemo da je minuciozni školovani crtež tada često bio jači i od same arhitekture koju prikazuje. Pred stotinjak i više godina, kada je nadmetanje između studija arhitekture na likovnoj akademiji i politehnici, kako na izložbama, tako i u stručnoj periodici, redovito bilo dokumentirano besprijekornim grafičkim vizualima, arhitektonski je crtež još imao primarnu važnost i bivao je publiciran mnogo češće od samih realizacija.

 Međuratna moderna u tome je bila posve praktična, funkcionalno fokusirana više na nacrt, a manje na crtež (kakva differentia specifica!), no od 50-ih će godina gotovo do kraja milenija kulturu crteža na zagrebačkoj arhitektonskoj školi iznova revitalizirati slikari Kamilo Toma i potom Josip Vaništa. Posljednji izdanak te fine škole arhitektonskog crteža vidjeli smo prije nepunih mjesec dana na autorskoj izložbi profesorice Renate Waldgoni u zagrebačkoj galeriji Oris. Vaništin je edukacijski koncept od svakoga školovanog arhitekta stvarao dostatno kultivirana crtača vlastite arhitekture (do pojave kompjutera sredinom 90-ih, kada i Vaništa odlazi u mirovinu). U razdoblju 1980-ih i dijela 90-ih kao jedina profesionalna, pritom iznimna autorska osobnost u domeni umjetničkoga arhitektonskog crteža sui generis profilirala se arhitektica Branka Kaminski (1956–2002). Upravo su se njezine posljednje rukom rađene pastelne perspektive arhitektonskih natječaja mimoišle s prvim digitalnim 3D-renderiranim vizualizacijama novoga vremena, i u tom je trenutku arhitektonski crtež naizgled izgubio bitku svoga bitka...

Kinclova mapa crteža

Izložba Crtežom kroz sjećanja što je odnedavno postavljena u Hrvatskome muzeju arhitekture zanimljiv je autorski pokušaj akademika Branka Kincla i ravnateljice muzeja Borke Bobovec da arhitektonski crtež vrate na zagrebačku galerijsku scenu s dignitetom samosvojne umjetničke discipline te da današnju kompjuteriziranu struku podsjete na vrijeme kada je analogna grafika – od prostoručnoga krokija na skicn-papiru, do tehničkih nacrta ili umjetnički nadahnutih perspektiva – bila sastavni dio svakog projekta. Doba je to debelih 6B-olovaka, drvenih bojica i crtaćeg ugljena za prvu kreativnu misao, tvrdih 7H-grafitnih mina za precizne inženjerske nacrte, pera za tuš, hamer-papira i pausa, ozalit-kopija koje su se razvijale u amonijaku i brzo blijedile na suncu...

Za izložbu su autori izdvojili sedamdesetak crteža iz Kinclove arhivske mape (nedavno donirane Muzeju arhitekture), u koju je on tijekom gotovo šezdeset godina kreativne projektantske karijere gotovo slučajno i bez svjesna kolekcionarskog koncepta ponekada spremao ono što je nakon završena posla, predan natječaja ili projekta ostalo na stolu. Usputno se tako skupila iznimna, nikad viđena zbirka od nekoliko stotina artističkih crteža i klasičnih arhitektonskih nacrta – što onih koje je rukom risao sam Branko Kincl, što onih koje su ostavili njegovi koautori i suradnici na brojnim projektima, odreda korifeji struke. Kako je na otvaranju izložbe sam autor spomenuo, te lijepe iako često efemerne i slučajne crteže jednostavno je ulagao u mapu jer mu je „nekako bilo žao da se bace“. Posljedično, stvoren je fundus specifične likovnosti i autentične građe jednoga vremena, o čemu u predgovoru katalogu Zvonko Maković piše: „Zbirku ovih crteža mogli bismo s puno razloga razumjeti i kao alternativnu povijest naše novije arhitektonske baštine. U onoj pravoj i legitimnoj povijesti susrećemo se s realiziranim objektima i gledamo djela u kojima je udio projektanta obično zamagljen i maskiran slojevima koje su na njegovu osnovicu ugrađivali drugi. Ovdje, na crtežima, svega toga nema i zato i ističem značenje aure koja iz njih zrači.“

Ta sintagma alternativne povijesti dodatno bi se mogla osnažiti i činjenicom da su na izložbi prikazana brojna arhitektonska djela koja nikada nisu izvedena (konceptualne studije, natječajna rješenja, projektne inačice...), no kao kreativni doprinos suvremenoj hrvatskoj arhitekturi ona ipak postoje u virtualnom svijetu Kinclove mape crteža. Vremenski raspon te povijesti na izložbi je predstavljen u autorskoj selekciji koja seže od prvoga Kinclova natječaja iz 1964. do posljednjega velikog projekta za zračnu luku u Teheranu iz 2019.

Korifeji struke

Uz crteže sama autora, izloženi su i grafički unikati njegovih brojnih kolega – od Kinclovih karizmatičnih profesora Nevena Šegvića, Andre Mohorovičića i Mladena Vodičke, do generacijski bliskih suradnika i koautora, poput Željka Mačeka, Zvonka Kralja, Zdenka Metera, Ivana Jurasa, Nikole Filipovića, akademika Velimira Neidhardta (odnedavno predsjednika HAZU), zatim njegovih onodobnih asistenata i suradnika s Arhitektonskog fakulteta, Dražena Juračića, Aleksandra Homadovskog, Ivana Crnkovića, Nikole Polaka, i najmlađih – Anete Mudronja Pletenac i Kinclova sina Luke...

Ipak, među svima navedenima arhitektima posebno mjesto pripada professoru emeritusu Nikoli Filipoviću, koji je tijekom više desetljeća bio najčešći i kreativno najbliži Kinclov suautor na brojnim kapitalnim projektima. Crtačkim darom i osebujnim likovnim stilom Filipović je i u struci i na široj kulturnoj i društvenoj sceni Zagreba stekao gotovo kultni status, pa ne iznenađuje što je i na ovoj izložbi zastupljen sa čak 28 radova u svim zamislivim tehnikama – olovci, tušu, pastelama, fotografiji i kolažu, flomasteru, pa čak i kemijskoj olovci (!) – i u svemu tome pokazao se kao podjednako dobar, virtuozan crtač! Šteta što na izložbi nije bilo moguće pokazati i nešto od njegovih crteža koje je tijekom predavanja studentima kredom na ploči risao i desnom i lijevom rukom, a na kraju sata slušači su ploču redovito fotografirali za alternativnu povijest, jer su ti fantastični crteži trajali tek koju minutu, do vlažne spužve spremačice!

Iako je Kinclova izložba u Muzeju arhitekture ugostila brojne vrsne crtače iz njegove mape, valja istaknuti da je Branko Kincl ovom prigodom skromno i posve decentno izložio i tek petnaestak vlastitih crteža – od pikasovskih krokija i minijatura „u dvije linije“, do kompleksnih crteža velikoga mjerila i minuciozne tehničke perfekcije. Uz afirmiranoga projektanta, arhitekta paradigmatskih djela naše suvremene arhitekture o kojima se već mnogo zna, Kincla ovom prigodom upoznajemo i kao vrsna crtača fine grafičke geste.

Nažalost, u trenutku kada zaključujem ovaj osvrt čujem da se zbog koronavirusa zatvaraju svi zagrebački muzeji, pa se ni ta izložba zasad neće moći pogledati. Šteta, jer predstavljeni su doista rijetki, nepoznati eksponati ponajboljih crtača u hrvatskoj suvremenoj arhitekturi.