Ljubav u doba korone

Kao podvrsta žanra filma katastrofe, posve je logično da celuloidna ostvarenja koja se bave temama zaraza, epidemija i pandemija posjeduju praktički sva obilježja tog žanra. Isto se, dakako, može reći i za već dulji niz godina popularne filmske i televizijske priče o zombijima i (su)životu s njima (dobrim dijelom i o vampirima i vukodlacima), koje od konvencija filmova o zarazama i pandemijama preuzimaju središnji motiv širenja zaraze, u smislu da se ona prenosi neposrednim socijalnim kontaktom između dvoje ili više ljudi, s ugrizom kao inicijacijskim činom u koji su, osobito u pričama s vampirima i u određenoj mjeri vukodlacima, upisane i određene konotacije seksualnog čina.

Izvan kontrole, red. Wolfgang Petersen, SAD, 1995.

S tom razlikom što je u storijama o živim mrtvacima, vampirima i vukodlacima naglasak, nerijetko i s primarno eksploatacijskim ciljem, ponajprije na horor-sastavnicama, što se za filmove koji tematiziraju zaraze i epidemije ipak ne može reći, odnosno možebitno i može, ali u zanemarivu segmentu, ovisno o ambicijama i nakanama autora. Zaraza kao motiv prisutna je od pamtivijeka, pa je zatječemo već u Knjizi Izlaska, drugoj knjizi Starog zavjeta i Petoknjižja, tj. židovske Tore, kao neka od deset egipatskih zala (pomor stoke, kožne bolesti, smrt prvorođenaca) koje su pogodile Egipćane nakon što je njihov faraon odbio židovski narod osloboditi iz sužanjstva. Motiv zaraza i epidemija brojnim je filmašima intrigantan već desetljećima, pa je tako redatelj Lew Landers davne 1939. snimio pustolovnu dramu Pacific Liner s Victorom McLaglenom u glavnoj ulozi, s pričom o koleri kojom bivaju zaraženi putnici broda koji iz Šangaja plovi za San Francisco. Već u tom filmu, razumljivo u manjem obujmu, dramska se situacija na užem planu koristi za predočavanje karakterne studije troje središnjih likova, glavnog strojara, liječnika i medicinske sestre, dok se na širem planu, u likovima putnika i posade, ocrtavaju konture šire društvene zajednice u malom.

Humanost i profesionalizam

Razumljivo, bavljenje zarazama, epidemijama i pandemijama kao središnjim temama ambicioznijim scenaristima i redateljima nudi široko i vrlo zahvalno područje za elaboriranje niza drugih, nerijetko i podjednako intrigantnih i provokativnih tema i motiva u kontekstu. Ne samo za kreiranje prirodom podžanra i velikim brojem likova definiranih makar i minimalističkih studija zanimljivih karaktera protagonista, kao i njihovih međuodnosa kroz koje se kristaliziraju obiteljske i generacijske drame kakva je ona koju u pseudodokumentarističkim prosedeom obilježenoj ansambl-drami Zaraza redatelja Stevena Soderbergha prolazi Mitch Emhoff (Matt Damon), koji se osim sa smrću supruge i malog sina od smrtonosnoga novog virusa suočava i sa spoznajom da mu je supruga bila nevjerna. Kao i u većini ostalih djela s temom zaraza i epidemija, i u Soderberghovu je pesimistično intoniranu ostvarenju bitna moralistička strana priče, u kojoj se požrtvovni profesionalci, altruisti i humanizmom vođeni liječnici i znanstvenici, kao i obični ljudi, jasno odjeljuju od karijerista i pohlepnih egoista koji i društvenu tragediju s dimenzijama kataklizme koriste za samopromociju i zaradu, u konkretnom slučaju u liku blogera Alana Krumwiedea (Jude Law). Premda se može reći da su u profiliranju njegova lika scenarist Scott Z. Burns (Bourneov ultimatum, također Soderberghove Nuspojave) i redatelj kreirali prvoloptašku i razmjerno trivijalnu kritiku populističkih medija u kojima svatko može biti novinar i u kojima je vjerodostojnost na najnižem stupnju, uz vladavinu klikabilnosti i atraktivnosti netočnih vijesti i sadržaja, u aktualnoj situaciji s koronavirusom postajemo svjesni koliko takvo širenje fake newsa i neprovjerenih clickbait-informacija može biti štetno pa i ozbiljno opasno.

Gripa, red. Kim Sung-su, Južna Koreja, 2013.

Moralizam na užem planu, u vezi s konkretnim likovima koji su obično i protagonisti, nije sastavnica samo njihovih karakternih profiliranja, već on djelovanjem likova odraz dobiva i na širem planu, na značenjskim razinama filmova i porukama koje se njima šalju ili žele poslati. Vrline koje se izdvajaju jesu ne samo spomenute: požrtvovnost, humanost i altruizam, koje su nerijetko uklopljene u širi pojam profesionalizma, osobito liječnika i znanstvenika, ali i predstavnika vlasti kao i vojske (dobar je primjer odveć holivudski simplificiran i dotjeran Izvan kontrole Wolfganga Petersena) kod kojih su upravo spomenute osobine dominantni označitelji njihovih profesionalnosti, kao i ljudskosti na osobnom i intimnom planu. Naposljetku, društvo u svim vremenima i situacijama, a osobito kad su ugroženi životi svih, i najmlađih i najranjivijih, presudno ovisi upravo o profesionalcima koji nisu spremni ni pod koju cijenu, pa ni onu konačne osobne žrtve, pogaziti Hipokratovu i ine zakletve. Filmske priče, ma koliko težile autentičnosti i vjerodostojnosti, neizbježno su i pojednostavnjene i obilježene manje (u boljim slučajevima, kakav je spomenuta Zaraza) ili više izraženim konvencijama i klišejima (u gorim slučajevima, kakav je primjerice triler drama Cassandrin most redatelja Georgea Pana Cosmatosa iz 1976). U vrijeme premijere veliki hit, u kojem je suproducent Carlo Ponti okupio zvučnu glumačku postavu od Sophije Loren, Ave Gardner i Alide Valli do Richarda Harrisa, Burta Lancastera i Leeja Strasberga, u velikoj je mjeri pregazilo vrijeme, pa se priča o širenju brzodjelujuće i vrlo ubojite plućne kuge u međunarodnom europskom vlaku danas doima naivnom i trivijalnom te pretrpanom općim mjestima i papirnatim likovima svedenima na najopćenitije osobine.

Zaraza, red. Steven Soderbergh, SAD, 2011.

Istiniti događaji i autentičnost

Za razliku od tog filma, neusporedivo bolje stare Oscarom za najbolju izvornu filmsku priču nagrađena noarovska triler-drama Uzbuna na ulicama Elije Kazana i na istinitim događajima temeljena drama s elementima horora Variola Vera suscenarista i redatelja Gorana Markovića. Dok je prvi film za ono vrijeme realistično ostvarenje snimano na autentičnim lokacijama, sugestivno režirana storija o širenju plućne kuge na dokovima New Orleansa, koju odlikuju učinkovito gradiranje suspensea te pregledna dramaturška i narativna struktura, Variola Vera slobodna je obrada epidemije velikih boginja koja je 1972. pogodila Beograd. Djelo koje se u ono vrijeme istaknulo inovativnim i atraktivnim specijalnim efektima spretno je koncipiran križanac filma katastrofe i horora, u njemu pored odveć manirizmu sklona Rade Šerbedžije važnu ulogu tumači i česti Bergmanov glumac Erland Josephson, a autoru je poslužilo i za posredno no jasno izricanje kritike socijalističkog sustava u kojem se istina o tragičnim zbivanjima jednostavno prešućuje. Napokon, zasad posljednji iznadprosječno uspjeli film s temom tragične pandemije virusa koji se širi zrakom i njezinih posljedica, 2013. je snimljena drama s elementima znanstvene fantastike Gripa južnokorejskog redatelja Kim Sung-sua. Slično Soderberghovoj Zarazi, i to ostvarenje s pričom o smrtonosnom virusu koji s ilegalnih migranata prijeđe na njihova krijumčara da bi se ubrzo proširio dvadesetak kilometara od Seoula udaljenim gradom Bundangom, najbolje korespondira s današnjim vremenom i aktualnom situacijom s koronavirusom. Autor vrlo uspješno orkestrira zbivanja te profilira i vodi niz zanimljivih likova s njihovim dramama, a u kontekstu epidemije korone sve se doima kao realistično upozorenje.