Krizni Vijenac

“Deset sekunda! Šesti dio jedne minute! Časak, da dva tri puta dahneš, manje neg što treba na smrt ranjenu crvu, da pogine, šta je to u životu čovjeka? Šta je to u povjesti naroda? Ništa. U tečaju poviesti svieta čini ti se, da te mjere neima. Al sada, kad nam se malo vraća sviest i dah, kad je i sam bies prirode, bijući nas, sustao, te se možeš poslije dugih deset dana položiti na uzglavje, kad ti pod drhtavima nogama neriče podzemni vatreni zmaj udarajuć svojom kobnom pandžom u srdce hrvatske domovine – istom sad, prolazeći kućami glavnoga grada, mjerimo deset sekunda, pa nam se čini, da je to bio cieo viek, proklet viek.”

Tako je o razornom zagrebačkom potresu 9. studenoga 1880. u Viencu desetak dana poslije pisao August Šenoa, koji je zbog popisivanja štete i pomoći unesrećenima zaradio upalu pluća i podlegao joj iduće 1881. u 43. godini (izvještaj u cijelosti prenosimo na zadnjoj stranici). Stotinu i četrdeset godina poslije Šenoin „podzemni vatreni zmaj“ ponovo je zario svoju „kobnu pandžu u srdce hrvatske domovine“ i prijestolnicu zemlje pogođene neviđenom epidemijom, u kojoj je sve stalo, bacio na koljena. Najviše su stradala upravo mjesta o kojima i Šenoa izvještava, povijesna zdanja u središtu Zagreba, iz kojega dramatični prizori ovih dana obilaze svijet.

U takvim okolnostima, dragi čitatelji, podastiremo vam novi broj Vijenca, i to prvi put pripremljen izvan redakcije, koju su statičari, kao i čitavu Palaču Matice hrvatske u kojoj se nalazi, privremeno stavili izvan uporabe, do provedbe detaljnoga pregleda i utvrđivanja štete. Naši su autori i urednici uložili velik napor kako bi vam u ovim izvanrednim okolnostima, kad su zatvorene sve kulturne institucije i obustavljena zbivanja, ponudili relevantne i korisne sadržaje. Stoga se toplo nadamo da će ovaj krizni broj biti otisnut i doći na vrijeme do vaših domova.

Na prvim stranicama popisujemo štetu na kulturnoj baštini, koja je posebno pogođena, a u društvenoj rubrici Zlatko Kramarić, hrvatski veleposlanik u Tirani, izvještava o životu nakon potresa u Albaniji. Zlata Blažina Tomić i Vesna Blažina Tomić prigodno pišu o prvoj karanteni na svijetu, koja je ustanovljena 1377. u Dubrovniku, a naši kolumnisti aktualnu pandemiju promišljaju iz vizura medicine, biologije, književnosti, antropologije, statistike, povijesti… U ovim krizama naše su službe i vlast reagirale na najbolji način, što treba posebno pohvaliti i izraziti nadu da će povjerenje, koje su stekli krizni stožeri i ostali, posebno oni na „na prvoj crti bojišnice“, i u nadolazećim danima opravdati. Ove krize ponovno nas upozoravaju na naličje globalizacije i važnost nacionalnih država, koje su sada zatvorile svoje granice, ali i krhkost globalnoga društvenog poretka, koji je nakon ove pandemije umnogome stavljen pod upitnik. O tome u komentaru promišlja Jure Vujić, dok Neven Šimac u razgovoru s Andrijom Tunjićem apostrofira ulogu Europske Unije, od koje očekujemo pomoć i potporu.

Za suzbijanje zarazne bolesti sada je ključno držati se svih restrikcija, no, kako na sljedećim stranicama naglašava Anđela Vidović, „ne čini nas zdravijima isključivo samoizolacija te praćenje uputa Stožera za civilnu zaštitu nego i naša sposobnost za slušanje, suosjećanje, humor i pripovijedanje, premda smo fizički udaljeni jedni od drugih.“ Za to su se pobrinuli naši učitelji, umjetnici, svećenici koji u vrijeme zatvorenih škola, kulturnih ustanova i crkvi svoje aktivnosti sele na internet i televiziju, novinari, programeri i dizajneri, otkrivajući nove prostore kreativnosti. O tome također detaljno izvještavamo u umjetničkim rubrikama. Na na središnjim pak stranicama donosimo osvrt akademika Krešimira Nemeca na novu knjigu Milovana Tatarina u izdanju Matice hrvatske, autorov monumentalni spomenik osječkoj Tvrđi i njezinim stanovnicima. Eskapizam pronađimo u novim stihovima naše mlade pjesnikinje Monike Herceg, koja je već zauzela svoje mjesto u prvom redu našega parnasa.

U ovim teškim danima mnogi se na društvenim mrežama prisjećaju Šimićeve Opomene i stihova: „Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda“. Vratimo se Šimiću, sjetimo se Šenoe. I njegovih svevremenih stihova koji bodre:

Oj, budi svoj! Ta stvoren jesi čitav,
U grudi nosiš, brate, srce cielo;
Ne kloni dušom, i da niesi mlitav,
Put vedra neba diži svoje čelo!
Pa došli danci nevolje i muke,
Pa teko s čela krvav tebi znoj,
Ti skupi pamet, upri zdrave ruke,
I budi svoj! (Vienac, 1874)