Kazalište u samoizolaciji

Kad su posljednji put kazališta u Velikoj Britaniji zatvorila svoja vrata u jeku Drugoga svjetskog rata, G. B. Shaw ustvrđuje kako je riječ o „remek-djelu nezamislive gluposti“ smatrajući da je ono što nam u teškim trenucima najviše treba jest upravo kazališna umjetnost. Osamdeset i jednu godinu poslije sva su hrvatska kazališta zatvorena, probe otkazane, a mnogi su dogovoreni projekti neizvjesni. Brzo smo naučili da su kulturne ustanove ekonomski krhke, kao i posebno ranjiva nezavisna scena. Najednom svemu prijeti slom. Smrt je nakon dugo vremena u kolektivnoj svijesti opipljiva. Mnogi od nas nisu kadri ni procesuirati sve informacije koje nam pristižu iz etera i različitih ekrana te kanala, a kamoli reagirati na sve zabrane kojima smo okruženi te nezamislivu pustoš ljudskog življenja bez bliskosti i dodira utjehe. Odjeci vijesti, odnosno utrke za prvom katastrofom, sve više nalikuju na film Noćne kronike Dana Gilroya.

S jedne strane, život nikad nije bio skučeniji, a s druge kazalište nikad nije bilo povezanije i dostupnije na YouTubeu i lokalnim televizijama od nezavisnih (Mala scena, KUD Nikud), kazališta za djecu (GKL Split, GKL Rijeka) do nacionalnih kazališta, Gavelle i ZKM-a. Prvi se put također mogu posve besplatno pratiti snimke iz velike njujorške opere Metropolitan, koje su se donedavno mogle gledati u Lisinskom. Streaming nije nova pojava, jedino se promijenio medij. Dovoljno je prisjetiti se početaka televizijskih prijenosa tijekom šezdesetih prošlog stoljeća koji su, primjerice nobelovca Pintera, približili mnogim britanskim kućanstvima, uključujući i radničku klasu, kojoj je kazalište bilo nedostupno. Na domaćem je terenu Antologija dramskog programa postala svojevrsna kultura sjećanja njezinih gledatelja. Danas je u bespućima interneta kazalište preko hladnih ekrana ušlo u naše domove, pružajući nam utjehu u zatočeništvu i dajući iluziju intimnosti.

Zagrebački HNK, kao i ostala kazališta, zatvorio je vrata, ali zato emitira svoje predstave na Youtubeu / Snimio SAŠA NOVKOVIĆ

Za Georgea Steinera umjetnost je mogućnost suosjećanja. No ona nije samo „moralni policajac“ jer teško možemo povjerovati da empatija nužno dolazi s iščitavanjem Viktora Frankla ili gledanjem predstave. Ona je tu, rekao bi nigerijski književnik Ben Okri, da nas podsjeti na slobodu i jednostavnu činjenicu kako je dugo promatrana kao dodatak, koji možda treba odrezati jer u njoj uživaju samo odabrani. Umjetnost ne može i ne treba biti nekoć zazivana nadogradnja. U sveopćem blagostanju brojki i kvota kao da smo zaboravili na vrijednost pitanja koje u prvome redu postavlja kazalište o našem društvu i nama kao pojedincima. Ne čini nas zdravijima isključivo samoizolacija te praćenje uputa Stožera civilne zaštite, nego i naša sposobnost za slušanje, suosjećanje, humor i pripovijedanje premda smo fizički udaljeni jedni od drugih. Naša moć zamišljanja da ćemo ponovno biti sami u mraku partera, a istodobno zajedno.

Samoća u kazalištu postoji da bi se stalno prekidala – uzdahom, prigovaranjima, komentarima, kašljem ili, sve češće, svjetlima mobitela. U tišini naše dnevne sobe jedini su prekidi preopterećenost mrežne optike tijekom prijenosa. Uostalom, nijedan ekran ne može zamijeniti živoga glumca na sceni, iako se i to s razvojem tehnologije u bogatijim produkcijama pokušavalo, no bez prevelika oduševljenja publike. No ne postoji kazalište samo u prijenosima, nego i u višestruko slušateljski zahtjevnim radiodramama, dostupnim na Trećem programu Hrvatskog radija. U eteru, prema riječima Tomislava Sabljaka, „čovjek postaje malo, osvijetljeno mjesto u mraku vremena“. Zvuk glasa, koji je gotovo neodvojiv od emocije, pokreće imaginaciju, a riječi su, šoljanovski, „poput padajućih zvijezda“.

U trenutku kad ne znamo komu vjerovati zbog poplave loših vijesti, ali i onih koje ne poštuju etičke standarde i objektivnost izvještavanja, ima li se uopće smisla vraćati umjetnosti na sceni, papiru, u filmu ili virtualnim obilascima muzeja? Pa i američki skladatelj John Cage jednom je rekao kako je najviši smisao ne imati ga uopće. Dok pažljivo skupljamo sve što smo izgubili u danima pred nama, valja se podsjetiti Steinbeckove misli iz Once There Was a War: „Kazalište je jedina ustanova na svijetu koja umire već tisućama godina i uporno se ne predaje.“ Zahvaljujući žilavim i posvećenim ljudima. Stoga nema mjesta odustajanju jer ćemo tako propustiti borbu, ali i nadu da ćemo baš poput Sonje iz Ujaka Vanje sve ovo izdržati.