Kaštelanova poetska magija

Kolege koji su sedamdesetih slušali predavanja iz teorije književnosti u popularnoj Sedmici, najvećoj dvorani na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, svjedoče da je njihov predavač bio tih, toliko tih da ga se povremeno nije moglo pratiti. Ponekad bi, kažu, koji od slušača dignuo ruku i zamolio profesora da govori glasnije na što bi ovaj uzvratio: Ne brinite. Kad bude nešto važno, već ću ja podići glas.

Taj je profesor bio Jure Kaštelan (1919–1990), a zgode sam se prisjetio uzevši u ruke najsvježiji izbor iz njegova pjesništva Sklad urlik, koji je priredio Tomislav Brlek a objavilo Društvo hrvatskih književnika kao 218. svezak svoje Male knjižnice. Vrijedi zastati kod tog izdanja, „podići glas“, potaknuti sebe i druge da se (iznova) suoče s jednim od krucijalnih opusa hrvatskoga pjesništva 20. stoljeća. Taj opus čine zbirke Crveni konj (1940), Pijetao na krovu (1950), Biti ili ne (1955), Malo kamena i puno snova (1957) i Divlje oko (1978), poema Otvorena pjesma (1976) te pet poetsko-grafičkih mapa – dvije s Edom Murtićem (Skoplje u tvojim očima, 1964; Zavjet za Epetion, 1984), dvije s Franom Parom (Rbine sna tlapi jave, 1979; Okrenut moru, 1986) i jedna s Matkom Trebotićem (Sve plavo, nebeski plavo, 1989). Priređivač je izdvojio 98 tekstova, rasporedio ih prema kronologiji nastanka u jedanaest cjelina, a izbor zaključio akribičnim esejom Smrt su stope. 

Izd. DHK, Zagreb, 2019.

Između urlika i oblika

Poezija Jure Kaštelana otvara brojna pitanja koja se tiču prirode i smisla pjesništva, odnosa tradicije i modernosti, pojedinca i kolektiva, svjetonazora i aktivizma i sl. Kritika je zamijetila da je riječ o pjesništvu koje je hranjeno iz nekoliko izvora – „zavičajnosti, povijesti, kulture, pučke predaje, mitskoga i sna“ (Milanja), pjesništvu koje je prevalilo put „od mladenačkog bunta, društvene negacije i estetskog osporavanja (...) do neoklasicističkih tendencija“ (Donat), pjesništvu tragičnoga optimizma za koje je rat „stanje, tek tu i tamo prepoznatljiv povijesni događaj“ (Stamać), pjesništvu koje karakteriziraju glasovne i govorne metafore, bezglagolska rečenica, ponavljanja (Vuletić). Ovdje ću upozoriti na samo dva obilježja Kaštelanova stila: paradoksalnost i dijalogičnost. Smatram da ona bitno određuju njegovu misao i karakter lirskog glasa tog autora.

Paradoksalnost Kaštelanova pjesništva izvire iz stalne tematizacije binarnih opreka – života i smrti, ljubavi i rata, svjetlosti i mraka, sna i zbilje, mitskog krajolika i „puste zemlje“. Neovisno o poetičkim mijenama i uvođenju novih motiva, pjesnik im se stalno vraća. Obilježje paradoksalnosti može se u tom opusu motriti na tekstualnoj, rečeničnoj i sintagmatskoj razini. U poemi Tifusari, koja tematizira krajnju obilježenost ljudskoga bića smrću, izmjenjuju se tekstovi koji veoma ekspresivno prikazuju patnje oboljelih od tifusa s tekstovima koji stiliziraju njihove solilokvije o boljim vremenima i slobodi. Ili, kako je konstatirao B. Vuletić: „Čitava pjesma Tifusari kretanje je granicom između života i smrti, između patnje i nade.“ Ona je samo potvrda teze da Kaštelan uvijek ima potrebu pokazati lice i naličje svoje teme. Na razini stiha ili poetske rečenice primjeri paradoksalnosti obično se pojavljuju u iskazima koji sažimaju osnovno iskustvo pjesme, npr.:

Mrtvaci s nama govore

Ove noći čovjek koji ne ubija – bit će ubijen.

Bio sam s onu stranu vode i vidio sam da se ništa ne vidi.

 Prividna proturječja takvih iskaza privlače pozornost, potiču na sravnjivanje suprotstavljenih elemenata te tako uzrokuju kompleksno tumačenje teksta koje će podjednako uvažavati denotaciju i konotaciju, izravnost i posrednost, doslovnost i figurativnost. Unutrašnja disonanca Kaštelanova lirskog subjekta u antitetičkim i paradoksalnim rečenicama nalazi svoj retorički adekvat.

Još izravnije na spajanju prividno nespojivoga rade paradoksalne sintagme, ponajvećma utemeljene u oksimoronu: raka kolijevka, kraj beskraja, žive samoubice i ubica djetinjstvo. Retorički dualizam Kaštelanova pjevanja pretvara njegov opus u izrazito afektivno svjedočanstvo o mjestu i trenutku, pojedincu i kolektivu, slobodi i ratu. Tom poezijom na trenutke zavlada euforično slavljenje ljubavi ili krajolika, a onda ga zamijene gorke spoznaje i opora retorika. Z. Mrkonjić je ustvrdio da se „suprotnost između... prvobitne uronjenosti u krajolik i bačenosti u prisilnu povijest nastupajuće smrti očituje u stalnom međuprožimanju jezika lirske mekoće i jezika okrutnosti...“ Štoviše sam je Kaštelan u pjesmi Vražda iz zbirke Malo kamena i puno snova taj dualizam izdignuo na razinu autopoetičkoga gesla: „Oblik je sklad/ a moj sklad je urlik/ moje jedinstvo je urlik/ svijet mojih čula urliče…“ Između pojmova sklad i urlik zbiva se drama toga pjesništva do te mjere da se urlik subjekta estetizira i počinje funkcionirati kao individualizirano očitovanje sklada. Priređivač je naslovom izbora Sklad urlik lucidno izdvojio bitnu karakteristiku tog opusa.

Apostrofa

Drugo izdvojeno obilježje, dijalogičnost, ostvaruje se na dva načina – kao upućenost lirskoga iskaza konkretnom ili apstraktnom sugovorniku te kao oblikotvorni dijalog s tradicijom koji uključuje postupke aludiranja, citiranja, recikliranja ili parafraziranja. Izrazito stilogeni primjeri dijalogičnosti pojavljuju se kada pjesnik poseže za apostrofom kojom se zapodijeva artificijelna komunikacija s odsutnim, mrtvim ili nadnaravnim bićima, s idejama, predmetima ili konceptima. Kaštelan se rado služi tom figurom koja fantastizira prikazivanje i kojom lirski iskaz upućuje sam na sebe. Među ostalim njegov se subjekt obraća planini, bijedi i Bogu. Jedan od razvijenijih primjera apostrofe realiziran je u himnički intoniranoj pjesmi Uspomeni Ivana Gorana Kovačića:

Oživi, Ivane Gorane, sakriven u granju

kao šum vodopada

Dođi u treperenju lista

(…) Ivane Gorane, prisutan tijelom i dušom

Ivane Gorane, nad leševima koji plove

Ivane Gorane, nad jamom

Ivane Gorane, nad grobom

u mrkoj planini…

Obraćanje mrtvom I. G. Kovačiću sugerira želju subjekta da se konstituira zajednica (upravo bratstvo) onih koji se bore za iste ideale, koji slično misle i osjećaju. Apostrofa je uvijek znak izrazite afektivnosti i razvijanja dubokih emocija govorećega subjekta.

Pojmom dijalogičnost okarakterizirao sam i dijalošku usmjerenost Kaštelanova pjesništva spram različitih elemenata tradicije. Kao važna uporišta njegova pjevanja obično se navode usmena poezija, bugarštica, nadrealističko pismo, inkatacijski i molitveni ton, lirska iskustva Ujevića, Ivaniševića, Kozarčanina, Lorce i Whitmana. Naznačit ću tek neke od oblika kreativnoga mimetiziranja usmenosti. Shvaćajući da postoji bitna razlika između usmenoga i pisanoga posredovanja iskustva, da je – kako bi rekli etnografi komunikacije – u funkciji usmene memorizacije jezik akcije a u funkciji pisane jezik refleksije (Havelock),  Kaštelan je za usmenom frazeologijom, usmenim metričkim i ritmičkim rješenjima najčešće posezao kada bi u stihove pokušavao pretočiti kolektivno iskustvo ili kada bi pojedinačno iskustvo poželio poopćiti. U njegovim tekstovima, uz ostalo, moguće je prepoznati leksik, ritam i semantiku tužbalice, naricaljke, zaziva, ojkalice, naći klasične deseterce, stalne epitete i sintagme (ptice zloslutnice; bijelo lice golubice; niz sanke, niz proplanke; mrače vukodlače).

Ni krila ni šestopera

Dok je u prvim zbirkama usmenost sastavni dio Kaštelanova lirskog mišljenja i stila, ona se pri kraju njegova opusa javlja kao svjesna intervencija u već oblikovanu misao i izgrađen stil, kao pokušaj vraćanja iskonskom zaumnom jeziku. U tom je smislu osobito simptomatična zbirka Divlje oko. Jedan njezin tekst oponaša narodni recept za liječenje, drugi slijedi ritam brzalice, a treći u šest deseteraca, oslanjanjem na etimološku figuru, rekapitulira gnomski kôd kao bitnu odliku usmenoga govora. Nostalgiju za prostorom djetinjstva, idealizaciju ruralnoga svijeta i pripadajućih mu prizora te iznova probuđenu ludičnost Kaštelan demonstrira u tekstovima u kojima biva zaveden zvukovnom magijom govornoga jezika odnosno u kojima poput antropologa ambijentira tekst brižno bilježeći imena alata, predmeta, običaja, naziva za pojedine radnje, dijelove pejzaža, domaće i divlje životinje i sl. U ilustraciju rečenom navodim ulomak pjesme Sebevido i snovido:

Štap nose a ne prose, tri rogača, dva kolača,

ovčice su u toru, jaganjčići na broju

(…) jaganjčići u slami, kozlići su uz jasle, gunjac

biljac, sukanac, jedno malo janje, šilježe

(…) Sad pastiri po sol idu na more, mornarima

solarima, sir za sol, vino na stol, vuna, maslo,

stupa, sukno i kožica, kostrijet, uže i rebarce

i nožica, suza ulja, zrno žita, suva smokva… (Sebevido i snovido)

Nije zgorega napomenuti da je Kaštelan itekako svjestan činjenice da podražavanje usmene kulture ne može računati na izvorni smisao i kontekst mimetiziranoga. O tome je progovorio već u autoreferencijalnoj minijaturi Sanjarija iz prvijenca Crveni konj:

Slavensku bol ću reći desetercima.

Planino moja,  izgubljeno djetinjstvo.

Nemam krila, nemam šestopera.

Sokola mi u gori ubiše.

Lelek, lelek, planino kamena.

Pjesnik zapravo popisuje uporišne rekvizite junačke lirike (deseterac, šestoper, sokol), ali pritom s jedne strane podcrtava sam postupak posuđivanja, a s druge ironično osvješćuje da su njegovo mišljenje i senzibilnost bitno udaljeni od matičnoga konteksta pobrojanih folklornih rekvizita.

* * *

Knjiga izabranih pjesama Jure Kaštelana Sklad urlik priređivača Tomislava Brleka pokazuje poetičku raznolikost, retoričko bogatstvo, vitalističku orijentiranost i virtuoznu melodičnost tog pjesništva. Ona iznova upućuje na to da je Kaštelan ingeniozno združio modernističke i pučke lirske obrasce, artizam i angažman. Svaki će namjernik, koji otvori tu knjigu, biti na dobitku.