ISPOD HAUBE

Auto je bio propisno parkiran uz rubnjak, ali je neobično bilo to što mu je hauba bila podignuta, a dvojica ljudi motala su se oko vozila, očito pokušavajući nešto na njemu popraviti. Nije prošlo mnogo vremena, a prolaznici – odreda muškarci – počeli su zastajkivati, da promotre što to rade ona dvojica, da zavire u utrobu vozila i da eventualno malo pomognu savjetom, ili da nešto nauče. Među tim dokonjacima bio sam i ja. Ali ja sam vjerojatno bio jedini koji se upitao zašto smo se tu sjatili – a bilo nas je već sedam ili osam – i što nas to drži na okupu. Zar smo svi odjednom postali stručnjaci za motore? Ili nitko od nas nema pametnijega posla nego da ide potpunim neznancima soliti pamet o rasplinjačima i klipovima, o električnim vodovima i hidraulici? Što nas je to tako neodoljivo privuklo? Napokon mi je sinulo: nostalgija! Nas je ondje držala nostalgija, ništa drugo.

Nostalgija za čim, upitat će netko. Pa, nostalgija za onim vremenima kad smo svi mi često ovako podizali haubu i prčkali po motoru. Današnji čitatelj neće mi možda ni vjerovati kad kažem da u ono vrijeme – prije tridesetak godina – niste mogli izaći na ulicu, a da ne vidite nekoga kako – masnih ruku i oznojena čela – pokušava nešto popraviti na automobilu. To stalno popravljanje bilo je normalan dio našega vozačkog života i nitko u njemu nije vidio ništa neobično, kao što nije vidio ništa neobično ni u prizoru kad nekoliko ljudi gura automobil nastojeći upaliti motor bez pomoći akumulatora. Sasvim obratno, ljudi su zdušno prihvaćali tu potrebu da stalno nešto popravljaju po autu, pa su znali biti i ponosni na vlastitu vještinu u tom području. To je možda i razlog što sam ja u onoj skupini oko otvorene haube zapazio i neke ljude kojima gotovo da je slina išla na usta od toga prizora, pa se jasno vidjelo kako bi najradije smjesta zasukali rukave i dali se na posao zajedno s onom dvojicom.

Nekada normalan dio našeg vozačkog života

U ono vrijeme naime popravljanje vlastitog automobila bilo je važno polje društvene afirmacije, a mnogima se pretvorilo i u neku vrstu hobija. Bio je to, doduše, hobi koji se razvio iz ljute potrebe, jer su se automobili stalno kvarili, dok su mehaničari bili spori i skupi. Uzmimo banalan primjer: nikako nije valjalo kretati na put bez kompleta svjećica, a najmanja nevolja koja vas je mogla zadesiti bila je da vam motor počne trokirati i da negdje – po mogućnosti na kiši i vjetru – u mraku mijenjate svjećicu, pazeći da ne zaboravite raspored kabela, koji je, dakako, uvijek bio nelogičan i kompliciran. Današnji vozači i ne znaju gdje su im u motoru svjećice, a mi smo mogli satima raspravljati o njihovoj kvaliteti i pouzdanosti.

Ali to sa svjećicama još je bila manja nevolja. Mnogo je gore bilo kad bi vam – na priliku – na otvorenoj cesti puknuo remen pumpe za hlađenje motora. Od vas se očekivalo da i taj problem znate sami riješiti, dapače, očekivali ste to sami od sebe. Jer niti je tada bilo mobitela, niti je bilo službi koje dojure čim ih nazovete. Trebalo je, dakle – tako su mi rekli, osobno nisam nikad pokušao – negdje naći žensku najlon-čarapu, dobro je uvrnuti i staviti je umjesto remena: do najbližega servisa (koji često i nije bio tako blizu) mogla je dobro poslužiti.

Takvih finti i dosjetaka bilo je more i sve su se odreda prenosile usmenim putem među vozačima, pa je bilo pitanje časti da čovjek u tim stvarima ne zaostaje. I ne samo časti nego i praktične koristi. Jer ponekad je kvar bio takav da ste jednostavno morali otići kod mehaničara. A ondje biste bili podvrgnuti ispitu gorem od državne mature. Kad biste, naime, stigli u radionicu, majstori bi od vas očekivali da im sami kažete koja je dijagnoza vašega automobila, pa bi i popravili samo ono što biste im rekli da poprave. I, naravno, tretirali bi vas kao idiota ako ne biste sami znali locirati kvar i izreći o njemu nekakvo mišljenje. Morali ste, ukratko, znati barem osnovne stvari o svome autu, jer vas je neznanje moglo koštati sramote i poniženja.

A znanje i vještina, s druge strane, mogli su biti izvor ponosa i samopoštovanja. Kad bi čovjek sam otklonio neki kvar na svome vozilu – koliko god neznatan taj kvar bio – osjećao bi se nakon toga dobro, i s više bi se pouzdanja suočavao s drugim životnim problemima koji su nailazili. Činilo mu se da isključivo njemu osobno pripada zasluga što se on i njegova obitelj voze udobno i sigurno i što je njegov autić – limeni ljubimac, kako se tada govorilo – uvijek tu kad je potrebno. Još više, činilo bi se tada nadobudnomu vozaču da je u neku ruku on sam i stvorio svoj auto, kad ga već sam i održava i kad je na njemu sam zamijenio toliko dijelova. Kao da je auto, s oproštenjem, konj, pa se odmah vidi koliko je vrijedan i mudar njegov gazda.

A danas? Kad podignete haubu, ugledate nekakve plastične kutije, koje ne znate ni otvoriti, a kamoli da biste znali popraviti ono što je u njima. Ne vidite uopće kako motor radi, ne vidite čak ni svjećice. Još više, ako vam kojim slučajem pregori žaruljica, morate i zbog toga ići u servis, jer sa svojim amaterskim znanjem i nikakvim alatom ne možete riješiti ni tu sitnicu, a zbog takvih stvari bi vam se nekada svi odreda grohotom smijali, čak i nevozači. A danas, kad nešto nije u redu, vi smjesta zovete servis i on odmah dolazi, a tek se tada pokazuje koliko je auto doista kompliciran. Kao da je vozilo doista konj, pa mu treba veterinar i vi mu sami ne možete pomoći. Dokaz je tomu i činjenica da u servisu majstori nose bijele kute kao doktori i priključuju automobile na nekakve sprave koje najviše od svega podsjećaju na EKG ili barem na rentgen.

Posljedica je te situacije činjenica da vi nemate nad svojim vozilom nikakve vlasti: ne možete ga popraviti, ne možete ga prilagoditi svojim potrebama, on radi onako kako ga je proizvođač programirao. I kvari se također onako kako je to proizvođač programirao, barem tako tvrde oni koji se bolje od mene razumiju u te stvari. Mene tu manje zanima što to znači za etiku poslovanja i zaštitu potrošača, a više se pitam koja je zapravo moja uloga u životu mojega vozila i koja je njegova uloga u mome životu.

Jer vozilo sve više preuzima na sebe one poslove koje smo prije mi obavljali (a kad kažem mi, mislim najviše na one koji su se okupili oko onoga automobila s podignutom haubom). Ili, ako hoćete da kažem sasvim otvoreno: prije je auto bio naš, a sad smo mi njegovi. Ako zaboravimo vezati pojas, on nam pišti, ako je gorivo pri kraju, on digne paniku, ako ne znamo bočno parkirati, on parkira umjesto vas, a podrazumijeva se i da nam pokazuje najkraći put do odredišta. Jednog dana će se netko sjetiti da u auto ugradi uređaj koji će davati zvučne i svjetlosne signale ako sjednemo u auto a da nismo oprali zube. Nije daleko vrijeme kad ćemo reći autu Odvezi me u Samobor, i on će nas odvesti. I već se danas raspravlja o etičkim dilemama koje će iz toga uslijediti: hoće li takav samovozeći auto dati prednost mogućnosti da sačuva život i zdravlje vozača, ili će mu biti važniji pješak koji je nahrupio preko ceste? Ukratko, već se sada čovjek osjeća u vlastitom autu pomalo suvišan, a ako to nije otuđenje, onda ne znam što je. Pa koje je onda čudo ako taj čovjek negdje ugleda nekoga kako prčka po motoru svojega auta, pa osjeti neodoljivu želju da mu se pridruži?

Jer nije tu najgora sadašnjost, nego budućnost. Možemo samo nagađati kako će izgledati kvarovi na automobilima budućnosti. Vi ćete mu reći da vas vozi u Samobor, a on će vas odvesti u Kutinu i nećete mu moći ništa.