Euridika u Riju

Turska spisateljica Asli Erdoğan i prevoditelj s turskoga na hrvatski njezina romana Grad u grimiznom ogrtaču iz 1998. Enver Ibrahimkadić dobitna su kombinacija zaprešićke Frakture u 2019. unatoč činjenici što je drugi roman nagrađivane književnice i autorice intrigantnih kolumni visokotiražnoga turskoga dnevnika Radikal (knjige Kada se završava putovanje? iz 2000. i Čak ni tišina nije tvoja, 2017), preveden na nekoliko jezika, došao u Hrvatsku dvadeset i jednu godinu nakon prvog objavljivanja.

Prev. s turskoga Enver Ibrahimkadić,
izd. Fraktura, Zaprešić, 2019.

Zašto je Asli Erdoğan, autorica „suvremenih klasika“, romana Čovjek ljuštura, knjige priča Čudotvorni mandarin, zbirke pripovijedaka U tišini života, dviju knjiga eseja, Dnevnik luđaka i Još jednom te pripovijedaka Kamena zgrada i ostalo, romanom Grad u grimiznom ogrtaču zaslužila mjesto među „50 autora koji će obilježiti 21. stoljeće“, prema izboru francuskoga magazina Lire?

Nekad fizici i znanstvenom radu okrenuta spisateljica Asli Erdoğan vraća se iskustvu dvogodišnjega boravka u Riju, među favelama, sredinom devedesetih, predstavljajući se kao tridesetogodišnja protagonistica Ōzgür, mlada Turkinja koja uči engleski jezik i piše polufikcijski roman Grad u grimiznom ogrtaču, s protagonisticom nazvanom O. Višeslojna autoričina prerušavanja zrcale narav brazilskoga Rija, koji masku ne skida „ni nakon karnevala“. Dok Ōzgür jedne sudbonosne nedjelje besciljno luta kaotičnim ulicama, razmišljajući o silaznom luku vlastitoga života i bruseći posljednje odlomke romana, romaneskno tkivo prekriva melankolija. Autorica naglašava tamnu stranu tropa, oslikavajući Rio kao pakleni labirint koji svoje stanovnike, domaće ljude i strance, namamljuje u propast, što se najviše očituje u dojmljivim opisima uličnih prizora, traženja socijalne pravde i potragama strankinje u posljednjem danu svojega života.

Suprotstavljajući i supostavljajući svijet intime i izvanjskosti, vlastite sudbine i događanja u Rio de Janeiru, autorica u igri dvama zrcalima, stvarnosne i fikcijske egzistencije, čitateljima predočuje istodobno dva romana u romanu, koji se i sami zrcale jedan u drugomu i postaju nekovrsnim protivnicima. Kurzivom je ispisan roman u prvoosobnoj, ženskoj perspektivi, nazvan Putnik na ulicama Rija, koji započinje rečenicom „‘Najljepše mjesto na svijetu’, kažu stanovnici Rija za svoj grad“, koji se prikazuje kao grad svjetla i kao metafora smrti, pretvarajući se u odzrcaljenje Ōzgürina svijeta i nasilja. Roman napisan uspravnim slovima i naratorski određen trećom osobom jednine odmah na početku protagonisticu Ōzgür prikazuje u središtu opasnosti, započinjući rečenicom „Iznenada ponovno započne paljba iz oružja; Ōzgür, koja je u strahu poskočila, iz lijeve ruke čaša pade na tlo.“

Kako se Ōzgür približava smrti, i završnici svojega nedovršena romana, sve više susrećemo ljude (s) ulice, maske i afričke rituale, karnevale i favele, naoružane razbojnike i luđake, glad, ples, vatromet, tamnu stranu karnevala, kraljevstvo mesa, izdaju, noć i džunglu. Prolazeći gustim labirintskim tkivom, dvama koncentričnim romanima, granica između Rija stvarnoga i Rija izmišljenoga sve se više zamagljuje u granici između protagonistice i njezina naratorskoga ja.

Sedam temeljnih poglavlja – sedam vrata prema smrti otvara početni citat „Ti si bila moja smrt / Uspio sam te zadržati / Dok sam sve gubio“ (Paul Celan). Kurzivirane romaneske tekstove, koje piše Ōzgür, određuje gust, poetičan, glazbenolik jezik, metafora i slika. Jezik pripovjedačice romana, u početku distanciran, postaje sve sličniji jeziku pripovijedanja Ōzgür, nemilosrdan, nasilan, tjelesan.

Ime protagonistice koja u gradu s Janusovim licem, sjajna neba i mračna pakla anarhije, pokušava napisati iskustvo osamljenih žena, rata, šahovskoga meča ili varave igre zrcalima, Ōzgür, na turskom znači „slobodan“. To se ime pridaje obama spolovima, što pojačava značenje slobode. Ōzgür, otuđena od svoje prošlosti i na rubu mentalnog sloma, zna da je sudbinski zarobljena u Riju i da se jedino pisanjem može obraniti od nasilja u gradu „u grimiznom ogrtaču“.

Na kraju su knjige skupa O. i Ōzgür u potrazi za zelenom bilježnicom, nedovršenim romanom. Konačni odlomak, trenutak smrti, čitamo iz Ōzgürina romana: cijeli je život komprimiran u jednu točku bez dimenzija, da bi se proširio prema vječnosti, uz veličanstven opis grada koji ju je ubio: Rio de Janeiro. „Zapravo, umrla je baš onako kako je željela“, posljednja je rečenica knjige koja završava posvetom „Eduardu koji je u Santa Teresi poginuo od zalutalog metka...“.

Književnica Asli Erdoğan napisala je roman o mladoj ženi izgubljenoj u očajničkoj želji da iskusi vlastite granice u svijetu bez sigurnosnih mreža i o spisateljici koja živi vlastiti roman.

Ovaj roman-pjesma prikaz je zone sumraka, Keatsa i Macbetha, odraz „luđaka i slikara“, jer, citirajmo Shakespearea i Faulknera, „život je priča koju idiot priča, puna buke/krika i bijesa, a ne znači ništa“. Zasićen egzistencijalnom patnjom, spaja tradiciju gradskoga romana 19. stoljeća, magičnoga realizma i moderne tehnike isprepletenih romana pa je usporediv s romanima Jamesa Joycea o Dublinu i Franza Kafke o Pragu, ali i s Kiklopom i Zagrebom Ranka Marinkovića ili s Južinom i Splitom Nebojše Lujanovića. Ovjekovječivši brazilski Rio ženskim senzibilitetom usredištenim u Perzefoni, kraljici i zarobljenici iz podzemlja, upućuje i na sudbinu Orfeja i Euridike i na konkretizaciju pada i propasti, obrnute razglednice Rija i Ōzgür.