Dekameron u doba virusa

Ljeta Gospodnjeg 2020. svijetom se proširio virus koji se u našim medijima javlja dvojako: kao koronavirus (češće) i kao COVID-19 (rjeđe). Uz njega se na smjenu javljaju i dva popratna izraza, no valja ipak znati što koji od njih znači, jer se ne odnose na istu pojavu, pa se tako proizvoljno ne bi smjeli ni rabiti. Jedan je epidemija, a drugi pandemija. Svjetska zdravstvena organizacija nazvala je ovu pojavu pravim imenom, pandemija, no u našim medijima vlada kolebanje između epidemije i pandemije, izazvano (kao i uvijek) manjkavim znanjem. Dakle, epidemija, grč. epidēmía, zarazna je bolest koja se naglo širi na jednom području (npr. epidemija gripe), pošast, a pandemija, grč. pandēmía, širenje zaraze na više zemalja, kontinenata, pa i čitav svijet. Jasno je da 2020. treba govoriti o pandemiji, a ne miješati malo epidemiju, malo pandemiju. Mene je cijela sadašnja situacija s izolacijom i samoizolacijom podsjetila na jednu knjigu još iz školske lektire, a to je Dekameron Giovannija Boccaccia.

Davno sam ga čitala. No više nego iz škole sjećam ga se sa studija Komparativne književnosti (jedna od mojih studijskih grupa). Tada nisam kao u gimnaziji pratila samo sadržaj nego i neke druge odlike, poglavito u strukturi i izvedbi djela. Međutim, ni tada još nisam proživljeno (na svojoj koži) shvaćala sâm okvir djela, a to je pisanje (ili življenje) pod stalnom prijetnjom neke pošasti, u Boccacciovu slučaju crne smrti ili kuge. Kuga je zarazna bolest (Yersinia pestis) koja je nekoć izazivala pomor ljudi (zato u narodu i naziv morija), ali i životinja (svinjska kuga itd.), a onda je dobila i preneseno značenje za sve odvratno: smrdi kao kuga, bježi od njega kao od kuge itd. Premda postoji i izraz kuga i kolera (za ono što je potencirani užas, strahota, grozota), ipak kuga i kolera nisu iste bolesti. Kolera je teška crijevna infekcija praćena proljevom i grčevima, uzrokovana onečišćenjem vode ili hrane bakterijom Vibrio cholerae. Udvostručen užas vidimo i u izrazu Sodoma i Gomora. To su biblijski gradovi poznati po razvratu i pokvarenosti, koje je Bog uništio sumpornim ognjem. Na njihovu je mjestu ostalo Mrtvo more.

Prizor iz Dekamerona koji je oslikao Sandro Botticelli 1487. godine / Izvor Wikipedia

I u vremenima kuge i kolere, a još više u njihovim repovima, nastajala su književna djela, npr. Kugina kuća A. Šenoe (1871), Smrt u Veneciji T. Manna (1912) ili istoimeni film L. Viscontija (1971) s promijenjenim likom Aschenbacha (u filmu on nije pisac nego skladatelj, valjda da se lakše uvuče G. Mahler, čija je glazba ionako potka cijelom filmu), pa Camusova Kuga (1947) i Ljubav u doba kolere G. G. Márqueza (1985). Danas nam je gotovo nestvarno da šačica mladih ljudi (sedam žena i tri muškarca) planski napušta Firencu i svjesno odlazi u samoizolaciju na dva tjedna u ladanjsku vilu blizu Fiesola da se ondje skloni dok najteži udar pošasti malo ne popusti. Pritom će u deset dana nastati sto priča iz usta raznih kazivača, a time i novi književni žanr, novela. Nedjeljom nije bilo priča, a neki su dani bili rezervirani za obavljanje tekućih poslova, pa se matematički slaže broj kazivača s brojem dana njihova kazivanja. Dekameron, grč. deka hemeron, znači deset dana. Danas se ta mala družba, pogotovo u Italiji, ne bi mogla tako slobodno kretati iz jednoga mjesta u drugo pa bi i za izlazak iz stana po kruh i mlijeko te u ljekarnu trebala dozvola nekoga iz civilne zaštite. No tada, u 14. st., još su se mogli povući na selo i pripovijedati priče za koje su mislili da će i drugima biti ugodne i korisne. Raspon priča kretao se od prepričavanja onomad vrlo poznatih koje su se širile gotovo usmenom predajom (npr. Nastagio degli Onesti, koje će prizore nešto kasnije, 1487, oslikati i Sandro Botticelli), od sretne i nesretne ljubavi, snalažljivosti pojedinaca, šala, ali i sitnih prijevara, erotike, popovskih putenih nestašluka sve do raznih licemjerja, varanja muževa itd. Čim ratovi i/ili teške bolesti zavladaju svijetom, i svijet na njih nekako odgovori, pa prijašnje barijere padaju brže, a ljudi se razuzdanije prepuštaju zabavama i užicima (jer tko zna što donosi sutra). To se jamačno događalo i mladim Firentincima, jer i izbor tema pod prijetnjom kuge, tj. smrti, pokazuje svu snagu toga katalizatora. Simptomatične su i Botticellijeve slike koje prate jednu priču. Njegova muza, prepoznatljiva i na ovim slikama, nastoji svoju golotinju skriti raspuštenom kosom, no negdašnja Primavera u doba kuge postaje očajnica koja spašava živu glavu od dva psa (crni i bijeli) koja je grizu za butinu, a ona nema kamo umaknuti. Upravo to nenalaženje sigurna zaklona lebdi nad svim likovima, a preokrenuta lutnja jasno govori: inter arma silent Musae. Osim u ratu, one šute i kad treba spašavati glavu.

Danas učenike ne zanima prošlost. Zanima ih ono što je danas, prema prošlim su zbivanjima ravnodušni. No upravo sadašnja situacija s ubrzanim širenjem nesretnog virusa nameće i neke usporedbe s djelom iz njihove lektire, pa i u organiziranju vlastitih života. Život u kući i okrenutost ukućanima samo je jedna novina. I na nju se, kao na sve prohujalo, treba naviknuti.

U razmjeni elektroničkih poruka s jednom prijateljicom izraz dekameron rabila sam šaljivo. To je značilo da smo napisale sto poruka, da smo, eto, došle do još jedne stotke, dekamerona. Tada nam je za to trebalo dva-tri dana. Poruke su bile vrlo kratke, no bilo ih je mnogo i bile su česte. Danas nam samo za pregled pošte treba barem  tri dana, a pošte je osjetno manje. Za sto poruka trebalo bi nam barem sto dana.

Slušam vijesti i mislim na davni Dekameron i na to kako je sve već odavno napisano, samo što ljudi slabo čitaju, pa im je sve premijera, premda bila i debela repriza. No sve će proći, pa i ovo zlo. Uvijek prođe.