Bolest kao metafora

„Pestino jedna!“, sjećao se moj otac da je baš tako klela njegova baka, Ličanka iz Kosinja, nećakinja pjesnika Lavoslava Vukelića. Pestina je, dakako, u hrvatski došla iz talijanskog, kao i morija i peteča – od petecchia, što su crvene mrlje na koži oboljelih – dok je uobičajena riječ kuga povezana s bavarskom riječi Koge. Kuga je nešto od čega se valja skloniti pa kažemo da bježimo od nekoga kao od kuge i kolere; kuga gnjavi pa kažemo da je netko dosadan kao kuga; kuga je zarazna – kad se nešto brzo širi, kažemo širi se kao kuga; kuga smrdi (smrdi kao kuga, govorila je moja majka o mojoj odjeći, kad bih došao doma iz kafića, nadimljen od cigareta); kad je netko ozloglašen, izbjegavamo ga kao da je kužan; postoji i prezime Kuga, ali njime se ne diči više od pedesetak Hrvata i Hrvatica.

Albrecht Dürer, Četiri jahača apokalipse, 1498.

Bolest uvijek šalju bogovi, kao kod Homera, gdje su olimpska božanstva pošastima desetkovala vojske. U šestom poglavlju knjige Otkrivenja, kada se otvaraju drugi, treći, četvrti i peti pečat, pojavljuju se četiri jahača, svaki na svom konju: bijelcu, riđanu, vrancu i zelenku; to su četiri jahača apokalipse, najpoznatiji s drvoreza Albre­chta Dürera – rat, kuga, glad i smrt. Tradicionalno se kuga zamišlja kao jahač na riđem konju, s mačem u ruci, ali kuge u Bibliji doista nema jer se pojavila tek kasnije. Biblijska je bolest guba, ona je jeziva i strašna, i već je tada postala metaforična – bolest je kazna za grijeh, a grijeh je bolest duše.

Bolest je metafora, ustvrdila je Susan Sontag. Tuberkuloza je bolest duše, pjesnika i umjetnika; migrena i alergije su nobl bolesti, čir je bolest živčanih; sida je bila kuga 20. stoljeća. U romanu Hermana Hessea Narcis i Zlatousti kuga je metafora prolaznosti jer uništava ljude i ljepotu. U romanu francuskog nobelovca Alberta Camusa Kuga bolest je prispodoba fašizma – nakon što se u gradu suzbila epidemija, roman završava upozorenjem: bacil kuge samo spava i ne znamo kad će ga neki štakor donijeti u neki sretni grad; hrvatski disident Vlado Gotovac svoje je zatvorske dnevnike nazvao Zvjezdana kuga – kuga je metafora totalitarizma u kojem svatko može biti nevin optužen i od kojeg svi onda bježe kao da je kužan.

Kaos koji prati crnu smrt opisao je Alessandro Manzoni u Zaručnicima. Ljudi ignoriraju prve smrti od kuge, zanemaruju upute liječnika, ne spaljuju stvari umrlih nego ih odnose doma, lažiraju osmrtnice, podmićuju vlasti, ne žele ići u karantenu; vlasti negiraju opasnost, ne održavaju karantene i dopuštaju procesije gdje se ljudi okupljaju i tako pospješuju širenje kuge. Ne poznajući pravi uzrok, optužili bi strance, Rome ili Židove da šire kugu namjerno pa bi im sudili ili ih linčovali. Zbog svega toga održavanje misa za narod u Italiji za vrijeme epidemije vrlo je osjetljivo pitanje i nije čudo da su ondje prvi od toga odustali, a sada su obustavljene i kod nas. I u Međugorju su prestala ukazanja, kao da je pošast jača od Boga.

Širom Europe stanovnici glavnih gradova ovih dana bježe na selo, na ogorčenje domaćih koji se boje da će im donijeti i virus. Tako je i Boccaccio pobjegao s društvom iz Firence i u karanteni je nastao Dekameron. Daniel Defoe nije pobjegao iz Londona nego je ostao i pomogao oboljelima, o čemu je 1722. napisao Dnevnik iz godine kuge. Dubrovačkoj vlasteli bilo je zabranjeno pobjeći iz Grada u slučaju zaraze – inače će im biti zaplijenjena sva imovina. U kugi su se ljudi posebno molili svetom Roku iz Montpellierea, a mi smo eto, usred pošasti koronavirusa, doznali da postoji i sveta Korona, sirijska mučenica iz doba Marka Aurelija – ali nije nadležna za zaštitu od epidemija, kako se kod nas piše, nego joj se u Austriji i Bavarskoj mole kockari i tragači za blagom, očito zbog imena.

U Bibliji je detaljno opisano kako se treba čuvati gube – izolirati bolesnike, spaliti njihove stvari, oprati ruke; u srednjem vijeku ta se metoda primijenila i na kugu, i to je bila jedina pomoć – a danas se mi tako branimo od koronavirusa. Od kuge su posebno stradavali redovnici i redovnice jer su požrtvovno njegovali bolesnike i pokapali umrle – kada to nije nitko želio – a danas su na udaru posebno liječnici i bolničarke. Sveti Karlo Boromejski zapamćen je baš po silnom trudu oko bolesnika za vrijeme kuge u Milanu pa se kuga i nazvala po njemu – kuga svetog Karla, kako to spominje i Manzoni.

Među bezbrojnim anonimnim žrtvama kuge, nekima znamo imena. Od kuge su umrli firentinski arhitekt i kipar Andrea Pisano, njemački slikar Hans Holbein Mlađi, Tizian je umro u dubokoj starosti. Umro je i Vilim od Ochama – znameniti skolastičar, ovjekovječen u liku Vilima od Baskervila u Imenu ruže, glumio ga je na filmu Sean Connery. Shakespeare je izgubio dvije sestre, brata i sina, Nostradamus ženu i dvoje djece, Caravaggio i Boccaccio izgubili su očeve. Kuga je usmrtila i Lauru kojoj je Petrarca posvetio svoj kanconijer – njezina prerana smrt bila je za njega, kako sam kaže, gorka, ali ga je i iscijelila. Od kuge je poslije umro i Petrarkin sin, a pjesnik se s kćeri i njezinom obitelji sklonio u Veneciju.

Jack London je 1912. u romanu Skrletna smrt predvidio da se kuga u budućnosti vratila i istrijebila čovječanstvo. Ta je noćna mora ostvarena u neo-noir znanstvenofantastičnom filmu redatelja Terryja Gilliama iz 1995. 12 majmuna: ludi znanstvenik pusti smrtonosni virus iz laboratorija, ali tako da ga osobno proširi leteći s kontinenta na kontinent. Smrtonosna pošast nije samo oko nas, nego i iza nas i ispred nas, ona je u našem jeziku i duši.