Autentična fotografska ličnost

Galerija Centra za fotografiju, film i televiziju, popularni CEFFT pri Muzeju suvremene umjetnosti, priredila je 1991. veliku i zapaženu izložbu Josipa Klarice. Tom prigodom povjesničar umjetnosti Davor (Dado) Matičević ponajbolje je rezimirao složen i potpuno originalan opus Josipa Klarice, čiji su radovi bili jednako bliski suvremenom osjećanju kao što su se doimali potpuno izvanvremenski, izvađeni iz nekog umjetničkog laboratorija oduvijek-zauvijek.

„Zaista“, piše Matičević „bizarnosti u Klarice sadrže komponente nadrealizma i metafizičkog slikarstva, ali i ona kolažem sabrana iskustva svojstvena umjetnosti nakon koncepta. Klarica je otkrio komponente ponašanja poznatog u tzv. kultiviranom slikarstvu (pittura colta) i druga opća obilježja postmodernističkog djelovanja. On daje primjer nadogradnje starije češke i novije latinoameričke literature, pa zatim povijesti slikarstva – u rasponu od kultiviranja intimnosti unutar njegova viđenja značenja svijeta oko sebe, do povlačenja u tajnu izolaciju svojstvenu razočaranoj generaciji šezdesetosmaša. Premda povučen, unutar radova on glasno protestira – s ljubavlju za izvrnutost svijeta. On se slobodno autorski odnosi i prema nasljeđu i prema suvremenosti. Na rubu mistike, Klarica ulazi u preispitivanja slobodne kompozicije ili nadogradnje srednjoeuropske tradicije po snoviđenjima iz češke literature, po nadrealistima iz bečkog slikarstva, po apsurdu autora zagrebačke grupe Gorgona. Njegove fotografije nameću zaključak o izjednačavanju prepoznatog života i prepoznate smrti.“

Josip Klarica ostavio nam je vrijednu fotografsku baštinu

Kao češki student (diplomirao je na Karlovu univerzitetu u Pragu) došao je pod utjecaj najpoznatijeg češkog fotografa Josefa Sudeka (1896–1976), koji se proslavio osobito aranžiranim fotografijama i visokom spiritualnošću koju je postigao u fotografijama. Upravo to su posebnosti s kojima se Klarica odmah izdvajao od drugih generacijskih kolega. Da bi pojačao taj osobito mističan dojam svojih fotografija, proučavao je povijest fotografskih tehnologija i kemijskih procesa. Štoviše izradio je repliku panoramskog fotoaparata Friedricha von Martensa iz 1845. Za svoje fotografije koristio je ta znanja i ručno je izrađivao fotopapir kojim je mogao u potpunosti postići sve one fine dubine i crno-bijele te sive nijanse kakve su svojstvene starim fotografijama, a kakvima moderna tehnologija ne može konkurirati. Dosljedan svom fotografskom izboru, svjestan da se izdvaja i da mu malo tko može konkurirati, birao je motive koji su snažili njegovu fotografsku egzotičnost. Kamerom opskurom, kojom se također koristio, stvorio je višeslojne vremenske bilješke, neobično osmišljena preklapanja punoga slikarskog učinka, s motivima koji pomalo izazivaju jezu. Čine se kao skrovita mjesta na kojima pronađeni objekti sugeriraju neko tajanstveno otkriće, možda ubojstvo, ili samo prirodnu smrt. Na Klaričinim crno-bijelim ili fotografijama blage sepije suprotstavljeni su život i smrt, njihovim simboličkim naznakama. Štoviše, fotografirajući gipsane odljeve realističnih akt-figura muških i ženskih ljepotana, fotografirao ih je kao da su živi stvarni ljudi, a ne njihove kiparske imitacije.

Josip Klarica nije snimao fotografiju u boji iako je ona zagospodarila fotografskom scenom (nakon 1970-ih) upravo u doba njegova javnog uzleta. Godine 1976. prvi put samostalno izlaže u popularnom beogradskom Ateljeu 212. Tijekom osamdesetih 20. stoljeća samostalno izlaže u Zagrebu, Londonu, Dubrovniku, Varaždinu, a devedesetih izlaže rjeđe (Milano, Beč, Samobor, Zagreb…). Njegove se fotografije nalaze u fotografskim zbirkama institucija i kolekcionara, među kojima i u dvama glasovitim međunarodnim muzejima: International Museum of Photography at George Eastman House u Rochesteru (SAD) i Museé Nichépore Niépce u Francuskoj. Crno-bijele fotografije (i rjeđe sepije) razvijao je tamno, dajući cjelini doživljaj dramatičnosti nadolazećeg mraka ili snenoga buđenja dana.

Kada je napustio začudne fotografske instalacije i nadrealistički aranžirane mrtve prirode u prirodnom okolišu (vani u otvorenom prostoru) te se posvetio bizarnim motivima, granja, grmlja, šumarka, trave, ograda, uvijek je postizao taj efekt nedokučivog, odsutnog i dalekog, sanjanoga, zapravo izrazito poetskog.

Josip Klarica dugo je već i čvrsto upisan u suvremenu hrvatsku fotografiju i ostaje neponovljiva originalna autentična fotografska ličnost. Nakon svojega trajnog odlaska ostavio nam je vrijednu fotografsku baštinu.