Vrstan prilog hrvatskoj filologiji

U omašnoj knjizi, na više od 340 stranica, pod naslovom Hrvatska leksikografija. Od početaka do kraja XX. stoljeća što ju je prošle godine poslije autorove smrti objavila Matica hrvatska u svojoj renomiranoj biblioteci Theoria Marko Samardžija opširno i znanstveno utemeljeno prikazuje i vrednuje najvažnija hrvatska leksikografska djela, od rječnika Ambrogia Calepina Dictionarium latinum, koji je od 1502. do kraja 16. stoljeća objavljivan u više izdanja s različitim brojem jezika, od 5 do 11, a među tim jezicima bio je i dalmatinski (tj. hrvatski). Slijedi zatim Opera nuova… odnosno Novo djelo koje poučava govoriti slavenskim jezikom odrasle, djecu i gospođe talijanskoga trgovca Pietra Lupisa Valentiana objavljeno u Ankoni 1527. Riječ je o talijansko-hrvatskom rječniku što sadrži 328 hrvatskih riječi od kojih, pedantno bilježi Samardžija, čak njih deset nije zabilježeno u Akademijinu rječniku.

Od aneksnih rječnika iz 16. stoljeća Samardžija se osvrće na djelo Bartola Đurđevića O teškom stanju kršćana u Turskom Carstvu (Antwerpen, 1544), na djelo Ivana Pergošića Decretum tripartitum iz 1574. te na prijevod psalama Davidovih Šime Budinića iz 1582. u kojemu se nalazi i tumač nekih riječi. Slijedi zatim opširan prikaz rječnika koji se s pravom smatra „pravim početkom hrvatske leksikografija“ (Josip Vončina), a to je Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum Šibenčanina Fausta Vrančića, peterojezični latinsko-talijansko-njemačko-dalmatinsko-mađarski rječnik, objavljen u Veneciji 1595. Prikazuje se i rukopisni hrvatsko-talijanski rječnik Bartola Kašića, nastao negdje između 1597. i 1599, te sedmerojezični latinsko-talijansko-dalmatinsko-češko-poljsko-njemačko-mađarski rječnik češkoga benediktinca Petra Lodereckera, objavljen u Pragu na početku 17. stoljeća (1605) pod naslovom Dic­tionarium septem diversarum linguarum… i koncipiran po uzoru na Vrančićev.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2019.

Od rječnika 17. stoljeća Samardžija najviše pozornosti s pravom posvećuje rječniku talijanskoga isusovca Jakova Mikalje, objavljenu u Loretu 1649. pod naslovom Blago jezika slovinskoga. Riječ je o prvom modernom hrvatskom rječniku što mu je u osnovi štokavsko narječje, koje autor naziva bosanskim jezikom i smatra najljepšim. Sedamnaestom stoljeću pripada i vrlo zanimljivo koncipiran kajkavsko-latinski rječnik pod naslovom Dictionar ili réchi szlovenske turopoljskog isusovca Jurja Habdelića s 11.500 riječi, objavljen u Grazu 1670. Od brojnih rječnika iz 18. stoljeća Samardžija se posebno zadržava na trima najvažnijima, a to su Dizionario italiano, latino, ilirico talijanskog isusovca Ardelia della Belle, objavljen u Mlecima 1728, Gazophylacium seu latino-illyricorum onomatum aerarium, pavlina Ivana Belostenca, objavljen u Zagrebu 1740. te Lexicon latinum Franje Sušnika i Andrije Jambrešića, objavljen također u Zagrebu 1742.

Od Stullija do Daničića

Početak vrlo burna i filološki plodna 19. stoljeća obilježio je najprije rječnik dubrovačkoga franjevca Joakima Stullija. Riječ je o najvećem rječniku starije hrvatske leksikografije, koji obuhvaća čak šest svezaka, a to su (s po dva sveska) Lexicon latino-italiano-illyricum (Budim, 1801), Rječosložje (Dubrovnik, 1806) te Vocabulario italiano-illirico-latino (Dubrovnik, 1810). Taj trojezični rječnik važan je, između ostaloga, i po tome što su se u vezi s njim rješavala i brojna zamršena pitanja hrvatske latiničke grafije.

Hrvatska leksikografija posljednja je knjiga velikoga hrvatskog jezikoslovca Marka Samardžije / Snimio MIRKO CVJETKO

Na samom početku 19. stoljeća pojavio se i ilirsko-talijansko-njemački rječnik Istranina Josipa Voltića, koji je pod naslovom Ričoslovnik objavljen u Beču 1802. Sredinom 19. stoljeća objavljena su dva vrlo kvalitetna njemačko-hrvatska rječnika, a to su Deutsch-ilirisches Wörterbuch / Němačko-ilirski slovar Ivana Mažuranića i Jakova Užarevića iz 1842. te dvosvezačni Deutsch-ilirisches Wörterbuch / Němačko-hrvatski rječnik najvećeg hrvatskog leksikografa 19. stoljeća Bogoslava Šuleka (Zagreb, 1860). Desetak godina poslije Šulek je objavio i znameniti Hrvatsko-njemačko-talijanski rječnik znanstvenog nazivlja (Zagreb, 1874–1875), koji se do danas smatra najvažnijim hrvatskim rječnikom te vrste. Samardžija se, naravno, osvrće i na važni Rječnik slovinsko-talijanski Dragutina Antuna Parčića (Zadar, 1874), najvažnije djelo hrvatske leksikografije 19. stoljeća objavljeno u Dalmaciji. I napokon krajem 19. stoljeća počinje u Zagrebu pod uredništvom Đure Daničića izlaziti i najveće djelo hrvatske leksikografije uopće Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika JAZU, 1880–1976.

Od brojnih i raznolikih rječnika 20. stoljeća Samardžija posebnu pozornost posvećuje najprije dvosvezačnom jednojezičnom Rječniku hrvatskoga jezika Franje Ivekovića i Ivana Broza (Zagreb, 1901), koji i po dobrome i po manje dobrome obilježuje leksikografiju hrvatskih vukovaca. Od tematski koncipiranih leksikografskih djela Samar­džija izdvaja Narodno blago Marcela Kušara, koje je u cijelosti prvi put objavljeno u Splitu 1934. godine.

Među ostalim jednojezičnim rječnicima 20. stoljeća Samardžija posebno izdvaja Rječnik hrvatskog književnog jezika od preporoda do I. G. Kovačića Julija Benešića, koji izlazi od 1985. do danas (zadnji 14. svezak objavljen je 2017), zatim Rječnik hrvatskosrpskoga književnog jezika dviju Matica iz 1967. (tzv. Adok), Rječnik hrvatskoga jezika Vladimira Anića (1. izdanje 1991) te Rječnik hrvatskoga jezika (gl. ur. Jure Šonje) Leksikografskoga zavoda i Školske knjige (Zagreb, 2000), na čijem je drugom izdanju radio upravo Samardžija, ali to izdanje još nije objavljeno. Samardžijinu pozornost napokon privukao je i Rječnik hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika, koji objavljuju suradnici Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje (prvi svezak objavljen je 1985, a zadnji 14. svezak 2017).

Osim tih, najvećim dijelom kapitalnih leksikografskih djela, u knjizi su opisani i mnogi drugi dvojezični i višejezični rječnici, posebni rječnici, npr. rječnici posuđenica, pravopisni rječnici, etimološki rječnici, rječnici kratica, rječnici lingvističkih naziva (posebno se izdvaja dvosvezačni Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva Rikarda Simeona), zatim rječnici sinonima, eponimski rječnici (u kojima se opisuju termini nastali od imena i/ili prezimena), čestotni rječnici, odostražni rječnik (Josipa Matešića), rimariji, slikovni rječnici (njih reprezentira rječnik pod naslovom Šta je šta Nikole Andrića i Ise Velikanovića, objavljen u Zagrebu 1938), rječnici novih riječi, rječnici žargona, rječnici leksika pojedinih književnih djela, dijalekatni rječnici, rječnici rodbinskoga nazivlja, frazeološki rječnici, paremiološki rječnici (tj. rječnici poslovica), antroponimijski rječnici (tj. rječnici imena, prezimena, nadimaka), brojni terminološki rječnici iz mnogih znanstvenih i/ili umjetničkih područja itd.

Hrvatska leksikografija
ukorak s europskom

Knjizi je pridodano i poglavlje Hrvatska enciklopedistika u XX. stoljeću, kojem je autorica Ljubica Josić. To poglavlje obuhvaća enciklopedije (opće i nacionalne, strukovne, personalne, regionalne…), zatim raznovrsne leksikone, kao što su npr. Leksikon Minerva, opći leksikoni, strukovni leksikoni (pomorski, muzički, pravni, medicinski, fizikalni, privredni, likovni, filozofski, biografski, književni, jezični).

Knjiga Marka Samardžije opsežna je i dragocjena, dosad bez konkurencije najpotpunija znanstvena monografija o hrvatskoj leksikografiji s mnoštvom podataka i vrlo važnih zapažanja o pojedinim djelima s područja hrvatske leksikografije od samih početaka do kraja 20. stoljeća. Knjiga, između ostaloga, pokazuje da je hrvatska leksikografija vrlo brzo nakon otkrića tiskarstva hvatala korak s europskom, što posebno vrijedi za 19. stoljeće. Bogata i raznovrsna leksikografska ostvarenja u hrvatskoj kulturnoj i znanstvenoj povijesti bez ikakve sumnje pripadaju najvažnijim djelima kojima se hrvatski narod s pravom ponosi. Ubuduće ćemo se svakako ponositi te obilato služiti i ovom nezaobilaznom knjigom našega pokojnog kolege, suradnika i prijatelja akademika Marka Samardžije.