Vrijeme nepredvidivih prijetnji

Migracije pripadaju među najprirodnije odrednice ljudskog društva. Bez obzira na prirodne ili umjetne granice, ljudi ih s lakoćom prelaze tisućljećima. Možda nismo bili svjesni obujma migracijskih valova u Europu prije otvaranja tzv. Balkanske rute 2015, ali Talijani, Španjolci, Portugalci i drugi južnoeuropski narodi itekako znaju za pojačani trend dolazaka preko Sredozemlja duži niz godina. I evo nas opet pred najavljenim novim valom migranata, što europskim birokracijama zadaje mnogo muke.

Hoće li se stanje na tursko-grčkoj granici smiriti nakon posjeta Erdoğana Bruxellesu, pokazat će nadolazeći dani  / Snimio Armin Durgut/PIXSELL

Ključni vratar Europe, turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan, ponovno je najvažnija osoba u ovoj priči. Situacija Turske u sirijskoj provinciji Idlib u najmanju je ruku složena. Turskoj nedostaje završnica u Siriji i sada se bori ne samo protiv sirijskog predsjednika Bašara al-Asada već i s Rusijom, usprkos naporima Ankare i Moskve za bliskim odnosima, čak i na štetu veza Turske s tradicionalnim zapadnim saveznicima. Današnja situacija u Siriji objašnjava zašto je Turska, u još jednom pokušaju ucjenjivanja Europljana da pomažu Ankari u njezinu ratu, proglasila sporazum o migraciji 2016. s Europom završenim, gurnuvši mnoge od 3,7 milijuna sirijskih izbjeglica koji žive unutar njezinih granica prema Grčkoj i Bugarskoj.

Takva nesmotrenost Turske samo će naljutiti Europu i pojačati protuturske stavove među EU-elitama. Europa je ojačala svoje granice s Turskom i poduzela mjere kako bi spriječila ulazak migranata. Realnost je da bi Europa željela ostati podalje od strahota koje se događaju u Idlibu jer one pojačavaju mogućnosti da više tisuća dodatnih izbjeglica prođe preko granice. Nesumnjivo je da je Ankara uglavnom kriva za situaciju u kojoj se našla. Godinama je s prezirom tretirala svoje tradicionalne saveznike i ignorirala njihove sigurnosne probleme. To uključuje zatvaranje očiju pred militantima ISIL-a koji u Siriju ulaze kroz Tursku, prijetnje opozivom NATO-ove uporabe turskih baza, kupnju raketnog sustava S-400 od Rusije usprkos opetovana upozorenja o sigurnosnim rizicima i odbijanje podupiranja NATO-ovih planova za obranu Baltika uoči prošlogodišnjega prosinačkog NATO-ova samita. Napuštanjem dogovora s europskim državama Ankara nastavlja politiku prijetnji i odbacivanja odgovornosti. Europa, međutim, pilatski pere ruke i također snosi odgovornost za stanje u kojem se našla.

Uspješan marokanski model

Naime, duži niz godina Europa pomaže nekim drugim zemljama na svojim granicama. Dobar primjer je Maroko. EU pruža Maroku financijsku i tehnološku potporu u skladu s Europskom susjedskom politikom i Hitnim zakladnim fondom Unije za Afriku, izdvajajući 232 milijuna eura za sustav zaštite granice i milijardu eura za integraciju stranaca od 2014. Ukupno 7.400 žena i djece (žrtve trgovine ljudima) imalo je koristi od tih sredstava, 3.600 migranata pohađalo je obrazovanje i obuku za poduzetništvo, a 5.800 sudjelovalo u programu dobrovoljnog povratka u zemlje podrijetla. Unija je poduprla reformu marokanskog imigracijskog sustava. Sve više stranaca koji su ilegalno ušli u zemlju sada imaju pristup tržištu rada u Maroku.

U razdoblju 2014–18. tih je ljudi bilo 73.000, što Maroko čini predvodnicom među afričkim zemljama u smislu učinkovitog upravljanja migracijama. Taj je status istaknut na Međuvladinoj konferenciji UN-a u prosincu 2018. u Marakešu, na kojoj je usvojen Globalni sporazum o sigurnim, uređenim i redovitim migracijama. Unatoč tome Maroko još nije proveo cjelovit program migracije, a legalni migranti i dalje imaju problema s pristupom zdravstvenoj zaštiti i obrazovanju i boje se prisilne deportacije. U Maroku ima čak 700.000 ilegalnih migranata. Građanima većine afričkih zemalja potrebna je viza kada putuju u Maroko. Kako bi ograničio neregularnu migraciju iz podsaharske Afrike, Maroko podupire gospodarski razvoj u nekim zemljama regije tako što ulaže uglavnom u građevinarstvo, rudarstvo, bankarstvo i telekomunikacije (u 2016. ta je potpora činila 85 posto svih marokanskih stranih ulaganja, uglavnom u Nigeriji, Senegalu i Mauritaniji). Također je stvoren regionalni ekonomski i financijski centar – Casablanca Finance City – za pomoć tvrtkama koje ulažu u podsaharsku Afriku. Osim toga, razmjene studenata sa sveučilišta legalni su način prihvaćanja ponuda za migraciju koje provodi nacionalna vlada. Svake godine sve više studenata podsaharske Afrike studira na marokanskim sveučilištima. U 2017. bilo ih je čak 18.000 (za usporedbu, u Francuskoj ih je bilo 2018. 72.000, a u Rusiji 17.000 iz cijele Afrike). Znatan broj studenata odlučuje se vratiti u matične zemlje nakon što diplomiraju zbog problema pristupa marokanskom tržištu rada. Pitanje je zašto EU ne čini isto s Turskom, s obzirom da bi troškovi bili podjednaki ili čak niži od troškova zbrinjavanja migranata unutar Unije.

Posljedica nedostatka
moći Europske Unije

Praktično, što se događa danas na granicama Europe jednostavna je posljedica nedostatka moći EU. Turska je zaglibila u svojoj vojnoj akciji, pa traži potporu europskih država kako bi nastavila bombardirati Siriju. Izbjeglice naklonjene Turskoj ubrzo su dobile tursko državljanstvo i postale snažno Erdoğanovo glasačko tijelo, ali oni koji se protive turskoj politici mogu birati hoće li čekati u neljudskim uvjetima u pograničnom području između Turske i Sirije ili pokušati doći do Njemačke. Utvrdivši da je politika straha najbolje oruđe za dobivanje glasova na lokalnim i nacionalnim izborima, većina političkih stranaka u europskim zemljama sada projicira tu politiku na novi val izbjeglica. Sva rješenja koja su se našla do sada zapravo su privremena i nezadovoljavajuća jer se ne suočavaju s uzrocima krize. Države poput Hrvatske kolateralna su žrtva zemljopisa, kao i nedostatka proaktivne vanjske politike koja ima interese izvan svojih graničnih međa.

Tri su ključna pitanja na koja Europa mora iznaći odgovor. Prvo jest koja je civilizacijska mjera europske pomoći. Jedna od sjajnih poruka u povijesti bila je ta da je Europa, u kojoj su ljudi prethodno osmislili tisuću načina međusobnog ubijanja, koja je sofisticirala rasizam, nadmoćnost, kolonijalizam i genocid, nakon dva svjetska rata postala jamac ljudskih prava diljem svijeta. Ali kako sada možemo vidjeti da je problem na vlastitim granicama, a ne u nekoj dalekoj zemlji, sve se više vidi da je to bila samo laž. Europa uzvišenih načela izrasla je u svojevrstan klub poslovnih ljudi; sve što može izbjeglicama ponuditi jest privremeni štit i suosjećanje Ursule von der Leyen – uvijek s druge strane granice. A onda prezirno gledamo Donalda Trumpa i govorimo kako je moguće da jedan takav čovjek razdvaja obitelji i gradi zidove.

Raskorak ideala i stvarnog djelovanja vidljiv je i u Crkvi. Papa Franjo daje snažne izjave oko potrebe pomoći unesrećenima, koji su postali ping-pong-loptica svjetskih i regionalnih političkih interesa, što se potom ponavlja u biskupskim konferencijama, ali se rijetko vidi na terenu. Utvrđene granice s kojih se izbjeglice guraju natrag vodenim topovima i suzavcem, a čelnici EU to zapravo slave posjetom grčkim otocima, pobjeda su Salvinija i Orbana. Danas su u pitanju izbjeglice, sutra će biti buđenje njihova iredentizma, a EU-birokracija bit će nemoćna u odgovoru na te izazove.

Sasvim je drugo pitanje kako će izbjeglički val biti prihvaćen. Nitko ne želi progoniti obitelji i djecu koji su izgubili domove i traže bolju budućnost. Nitko se ne može nazvati ljudskim bićem ako to radi. Ali posao je države da brani nacionalni interes, ponekad pod svaku cijenu. Osim toga, nismo suočeni s jednostavnom humanitarnom krizom, već snažnom i nemilosrdnom državom koja je odlučila poslati te nesretnike da ucjenjuju Europu. Ušli smo u vrijeme ozbiljnih, nepredvidivih i asimetričnih prijetnji. Da bismo se nosili s njima, potrebna nam je država koja djeluje na način koji je profesionalan i – povremeno – tvrd. Sada će EU morati pregovarati sa samim Asadom da bi došla do rješenja koje će istovremeno zadovoljiti regionalne i svjetske sile, a osobito Tursku, Libanon i Jordan, zemlje koje doslovno pucaju pod težinom milijuna izbjeglica koji nemaju ništa osim neba nad glavom jer je ratna igra uništila sve što su ikad posjedovali. To je Sizifov posao, ali se mora odraditi. Ne samo zbog izbjeglica danas.

Masovne migracije
iz suptropskih područja

Naime, dva su trenda neprijeporna: prvi, da Europa hitno treba novu radnu snagu ako želi preživjeti. Demografske su prilike takve da generacije rođene u Hrvatskoj u devedesetima nemaju nikakvih šansi za sigurnu mirovinu ako broj radno aktivnih ljudi ostati jednak ili se snizi. Slično je u većini europskih država. Ta neizbježna istina osjeća se već sada u turističkom sektoru, a u Hrvatsku više ne dolaze Ukrajinci i Makedonci, koliko god se trudili dokazati da nam je draže da su nam radnici jezično i kulturno srodni. Drugi je trend još gori. Klimatske promjene toliko su snažne i velike da se hitno moraju napraviti sigurnosne smjernice koje će pripremiti europske države na buduće masovne migracije iz suptropskih područja. Sadašnja migracija tek je valić uzrokovan lahorom u odnosu na orkan koji se sprema. Stoga je potrebno napraviti standarde i pravila koja će štititi europske građane i infrastrukturu, a istovremeno omogućiti gospodarsko preživljavanje i pomoć najugroženijima.

Treće pitanje jest može li se sustav iz Maroka prenijeti na Bliski istok. Važna dimenzija odgovora Europske Unije na krizu upravljanja izbjeglicama i migracijama iz 2015. bila je rješavanje temeljnih uzroka nelegalne migracije. Glavni alat kojim EU mora ublažiti pokretačke faze migracije jest razvojna pomoć. Ipak, iskustva pokazuju da je povremeni odnos između pomoći i migracije složen i daleko od očiglednog. Iako se čini da je neregularna migracija u Europu trenutno pod nadzorom, dugoročni migracijski pritisak ostaje. Stoga je razvojna suradnja jedino ključno sredstvo koje EU ima u vanjskim odnosima, ali Unija treba razmišljati o svom potencijalu u svjetlu postojećeg znanja o povezanosti s razvojem i migracijom. Dobro mjesto za početak jest priznati uzročno-posljedičnu vezu između razvoja i migracije. Potpora određenim sektorima može smanjiti migracijske tokove. To sugerira da ne treba razmišljati ako, nego kako se može pomoći u rješavanju tog izazova. Potrebna su dodatna istraživanja u tom polju kako bi se bolje razumio utjecaj potpora na pojedine odluke o migraciji. Političari bi trebali biti dobro informirani o tome što je realno moguće postići razvojnom pomoći u pogledu migracija, tako da njihova komunikacija s biračkim tijelom ne stvara nerealna ili pogrešna očekivanja. Ako europske države žele koristiti takvu pomoć za ublažavanje migracijskih pritisaka, moraju znati koji oblici pomoći mogu donijeti pozitivne učinke, a koji mogu dovesti do neželjenih posljedica.