Vatra barkarole

Kada je petnaestoga veljače preminuo glasoviti hrvatski redatelj Vatroslav Mimica (1923–2020), najprije sam se sjetio Hranjenika. Sjetio sam se logoraških prugastih odora, tjelesnog i duševnog zlostavljanja dobrih ljudi, ubijenih i preživjelih, upamćenih i zaboravljenih, izgubljenih i nađenih. Sjetio sam se svega što koči cjelovitost istine, parcijalne i podložne dnevnopolitičkim manipulacijama. Sjetio sam se većine glumaca kojih odavno više nema na ovom svijetu, njihova uvjerljiva uprizorenja muke i smrti, pojmova između kojih svatko pokušava pronaći svjetlo, ako ono u njemačkom i bilo kojem drugom logoru uopće postoji.

Ali, pitat će se čitatelji, kakva je povezanost tog filma s vlakovima? Njihova slutnja, doduše, tiho je prisutna u pojedinim fotografijama s početka, svjesnost da su upravo šutljivim vagonima dopremljeni u bezizlaznu tjeskobnost duše, tijela okruženih bodljikavom žicom.

Mimičina originalna ideja u Hranjeniku prepoznata je tek s filmom Život je lijep Roberta Benignija. O čemu je zapravo riječ, zar je to moguće? Jest. Naslonjen na šibenskoga skladatelja Živana Cvitkovića, tada 47-godišnji Omišanin protkao je svoj cjelovečernji film klasičnim skladbama u izvedbi glazbeno nadarenih logoraša, u stvarnom životu profesionalnih glazbenika. I kada se začuje barkarola Lijepa noći, o noći ljubavi Jacquesa Offenbacha iz Hoffmannovih priča, kako ne povezati hrvatsku logorsku kašu sa svim patnjama Guida Oreficea, njegove žene Dore i sina Giosué, skupljanja onih imaginarnih bodova u pogubnoj logoraškoj igri.

Tko može zaboraviti neodoljivi sopran danas jednako pokojnih Montserrat Caballé i kolegice joj mezzosopranistice Shirley Verett, koji odzvanja i operom i logorom. A gotovo tri desetljeća prije njih odzvanjala je ista melodija u Hranjeniku, kratkotrajno umirujući tim zaljuljanim brodom dugu zatvoreničku tugu. To su nedodirljivi vrhunci umjetnosti, u kojima se s „hranjenicima“ miješa Dorin poziv (sjajna „princeza“ Nicoletta Braschi) njemačkom oficiru da želi ući u vlak koji je već krenuo s njezinim najdražima. Vlak u kojem moraju stajati u stočnom vagonu, jer što mališan zna o udobnim sjedalima kada se nikada nije vozio po tračnicama. Daleko od kavalirskih opernih noći i hipnotičkoga pogleda prema voljenoj, vlak ih je odveo prema neizvjesnosti koju Guido neće preživjeti, ali hoće ljubav.

U isto stvarno vrijeme fiktivnih djela domaći logoraši hranili su Dugoga (Kruno Valentić) kako bi usmrtio mrskoga čuvara Gustoga (Zdravko Smojver), odričući se svojih dnevnih porcija samo da ojača novi hranjenik. Paralelno sa svim vlakovima smrti Drugoga svjetskoga rata odjekuju pozivi na ljubavničku noć, „mnogo slađu od dana“, noć koja treba zavarati sve ono što čuvareva puška i mitraljez ubrzo vraćaju u javu. Suočavanje s grubom realnošću, oksimoronsko u odnosu na ljepotu nota, pokazuje zlokobno lice na kraju obaju genijalnih filmova, jer ostaju prazna sveta mjesta hrabrih, najhrabrijih.

Nije ovo optužba za plagijat, već obična tuga, nalik završecima mogućih istinitih priča, što ime Vatroslava Mimice nije svijetu upola poznato kao ono Roberta Benignija, odnosno da Hranjenik nije na globalnoj razini (je li samo zbog jezičnih, nepostojećih barijera) vrednovan najvišim mjestom zbog postignute melankolije, zaslugom jednako kvalitetnih glumaca i proročkoga redatelja. I kako se nasmijati užicima glazbe i filma, kada je svakom umjetničkom djelu potrebno vrsno marketinško umijeće za proboj do šire publike, neka posebna „pruga“ kojom stiže do svih slušatelja i gledatelja. Da, moguće je tješiti se postavljanjem Hranjenika na društvene mreže, ali opet je potreban znak, uputa, jer suviše je slijepih kolosijeka na tom neizbježnom svemrežju. Tako je, kao i smrt Vatroslava Mimice, mnogo lijepoga ostalo vapiti kao signal na „ranžirnom kolodvoru“ filmske povijesti. Ostao je pomalo zaboravljen za života, baš kao i njegov Mate iz Prometeja s otoka Viševice, kao da je oduvijek struja bila na otoku, a dobri filmovi nadohvat suda publike. I što vrijedi vatra ako se čovjek njome ne zna služiti, uzalud svi jeremijski glasovi kraj slijepoga čovječanstva u mraku.

Čekajući polazak ubrzanoga putničkog vlaka, u trajnom neskladu s njegovim službenim imenom, mislio sam na Mimicu i dovršio čitanje Nestrpljivoga srca Stefana Zweiga, roman o emotivnom križu austrijskoga oficira Tonija Hofmillera, njegov bečki silazak iz vlaka na putu u češki Čáslav, poslije i posjet operi glavnoga grada raspadnutoga austrougarskoga carstva kako bi uživao u Orfeju Christopha Willibalda Glucka. Protrljao sam dvaput oči, siguran kako je riječ o pogreški. Jer, ne otkrivajući sadržaj ljubavne pripovijesti, Hofmiller one poslijeratne noći nije mogao slušati ništa drugo doli Belle nuit, ô nuit d’ amour.

Tako je, na samo umjetnosti moguć način, šumjela rodna Mimičina Cetina u klopotanju tračnicama, dozivajući Banovića Strahinju, Seljačku bunu A. D. 1573, Događaj, Ponedjeljak ili utorak i ostale filmove, dok je zamišljena kompozicija odlazila putem vječnosti Viševice, noseći uspomene na sve Vatroslavove priče, jednom kada od ovovremenosti ne ostane ništa osim barkarolskoga jecaja za svim neuzvraćenim ljubavima. On je svoju vatru odavno darovao. Makar i da sagori.