Učitelj i učenik na kušnji

Medijski razglašena opasnost od koronavirusa sa svim baubau-efektima znatno je prorijedila publiku u dvorani Lisinski na koncertu Majstorskog ciklusa Simfonijskog orkestar HRT-a. Nećemo reći da je dvorana u četvrtak 5. ožujka zjapila, ali je manjkalo barem pola slušatelja starije dobi – onih u cijenjenoj skupini 60+, onih za koje pretplata ima dohvatljivu, pristupačnu cijenu – do uobičajene dobre ispunjenosti. Vjerojatno je dio tih najvjernijih pretplatnika ostao uz izravni prijenos na Trećem programu Hrvatskoga radija. Treba biti iskren i priznati: prijenos baš kao i snimka jedna je vrsta stvarnosti, a koncert uživo potpuno druga. Eventualno se sa snimkom doista može promijeniti doživljaj, a i provjeriti ga.

Berislav Šipuš odao je počast svom učitelju i profesoru Stanku Horvatu u povodu 90. obljetnice njegova rođenja / Snimila MarIJa ŠTILINOVIĆ

Koncert Majstorskog ciklus nazvan je Učitelj i učenik. Učitelj Stanko Horvat, jedan od hrvatskih skladatelja koji je, sa svim svojim aktivnostima i funkcijama, kao pedagog znatno utjecao na generacije skladatelja kao u jednom razdoblju jedini profesor kompozicije na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Među njima učenik je bio i Berislav Šipuš, skladatelj znatna opusa i ponad svega neiscrpne organizatorske i upravljačke energije. Ovaj put se učenik, uza sve svoje aktivnosti i očito nezanemarive dirigentske ambicije, domogao i velikog orkestra. Osobno, uvijek pomislim zašto svi hoće biti dirigenti. Davnih dana mi to, primjerice, nije bilo jasno za Ivu Maleca. Kao da jednom zapisano djelo ne prepuštaš drugima. Pa ne živi se vječno. Za Simfonijski orkestar HRT-a, u kojemu je Berislav Šipuš rezidencijalni skladatelj svih ansambala u ovoj sezoni, napisao je Sinfoniju concertante za violinu i orkestar, a zborski se nastavak očekuje.

K tome je na programu Šipuš odao počast Stanku Horvatu, svom učitelju i profesoru na Muzičkoj akademiji, u povodu 90. obljetnice njegova rođenja. Jer Horvat se svojim Dithyrambosom, sluteći puzajuću neizlječivu bolest, posljednji put predstavio upravo skladbom za veliki orkestar na narudžbu Zagrebačke filharmonije, koja ga je i praizvela 2003. Sve što je zahvalica, hvalospjev raznolikosti i raskoš života, stalo je zajedno s crnim slutnjama i strepnjama u Horvatov Ditiramb. Koncizno, britko i puno kontrasta među orkestralnim skupinama Horvatov Ditiramb i slavi i postavlja pitanja racionalno rabeći sve suprotstavljane i prijateljske orkestralne mogućosti – od titraja do eksplozije orkestralnog zvučanja kojim djelo i završava.

Promišljeno do zadnjeg detalja izvedba pod vodstvom učenika Berislava Šipuša pregnantno je čitala strukturu i namisli djela. Šipuš se pak predstavio svojom Sinfonijom concertante za violinu i orkestar namijenjenom mladoj uspješnoj violinistici Katarini Kutnar. Za svoju je zamisao odabrao upravo samosvjesnu, povjerljivu mladu umjetnicu posvećenu isključivo sadržaju djela bez imalo znakova samodopadnosti. Razumljivo je da skladatelj piše koncertantno djelo za nekoga tko mu je na umu, ako to već nije on sam, kao što je slučaj s velikom većinom klavirskih koncerata. Zadatak Šipuševe Sinfonije concertante nije bilo nadmetanje solista u s orkestrom, već promjenjivost njihovih odnosa.

Velika uloga violine Katarine Kutnar nepregledna je, sadržajno ispunjena pripovjednošću, bila ona samo jednakopravni dio orkestra ili pak plijenila u iscrpnoj solističkoj kadenci. Isto je tako iscrpan bio Šipušev pokušaj da objedini sva znanja i utjecaje svojih nemalih muzičkih iskustava. Pun i nadopunjen orkestar u nekim trenucima, ma koliko to bila Sinfonia concertante, unatoč trudu gušio je violinu, koja se u nimalo bezazlenu zadanom materijalu ni sa svom energijom nije mogla probiti, na neki način sputana u svojoj nemoći. Pokušaj sinteze i razmatranja raznorodnih tradicija i važnih likova glazbene literature dvadesetog stoljeća od Berija, Berga ili Ligetija, Stravinskog do citata odasvud pa i Beatlesa ostala je za zabavu odgonetanja u bremenitoj sveobuhvatnosti. Kao da je u dvadesetak minuta glavni moto Sinfonije concertante bio: čekajte, čekajte samo da vam još ovo kažem.

A o 250. obljetnici Beethovenova rođenja u drugom je dijelu na red došla dobro strukturirana i tečna izvedba njegove Četvrte simfonije u B-duru, čija se elegancija često zanemaruje u srazu s revolucionarnom Trećom, Eroicom i svima znanom Petom, sudbinskog početnog motiva. Valjalo je odahnuti uz ljepotu lake slike, jasnih poteza i odnosa – od ozbiljnog uvoda, vješte i privlačne igre motiva, velikog luka polaganoga stavka, duhovitog i napetog scherza ili brzinskog poteza perolakog finala.