Trupa koja je odredila svjetsko kazalište

„Mnogo je prikriveno sramotno sadržano u konfrontaciji koja se odvija između lika i tvoje osobnosti dok sam stojiš na pozornici pred prepunim gledalištem. Tradicionalno ti kazalište ne može pružiti taj osjećaj, samo izvedbena umjetnost može. Zato vam je potrebno društvo“, u neformalnom nam je druženju nakon jutarnje konferencije za medije kojom je predstavljeno jedno od najvažnijih događanja ovog dijela riječkog stolovanja europskom kulturom, Festival Needcompany istoimene belgijske umjetničke skupine, rekao Maarten Seghers, jedan od njezinih najistaknutijih članova i autor prve od triju riječkoj publici ponuđenih predstava, 29. veljače prikazana Koncerta benda koji gleda u krivom smjeru.

Jan Lauwers, voditelj skupine Needcompany (desno), u predstavi na pozornici HKD-a na Sušaku / Snimio PETAR FABIJAN

U njegovim riječima sadržana potreba za društvom spona je umjetničkog festivala i događanja što se, večer uoči njegova predstavljanja, odigralo u Rafineriji šećera, domu Muzeja moderne i suvremene umjetnosti. Naime, nakon velika otvaranja izložbe S kolekcijom 31. siječnja, jedan od najcjenjenijih domaćih suvremenih umjetnika David Maljković vratio se na izvorišnu točku nastanka svojeg umjetničkog izričaja kako bi u Rijeci s prijateljima i suvremenicima, kroz prvi u nizu programa Večera s što će ih MMSU održati u sklopu popratnoga, društvenog i uključivog programa izložbe, otvorio neformalan prostor dijaloga o devedesetima, razdoblju u kojem su granice, geopolitičke kao i one zadužene za kontrolu protoka vremena, prekrajane padale i nanovo postavljane, zatvarajući stara otvarale prostor novim poglavljima. Neki od najvažnijih sudionika ove vrlo opuštene komunikacijske platforme, ujedno i najvažniji akteri Maljkovićevih devedesetih, bili su Branko Cerovac, Theodor de Canziani, Klas Grdić, Igor Rukavina, Žarko Violić i Damir Čargonja Čarli, koji se našao u dvojakoj ulozi gosta na večeri Davida Maljkovića i domaćina jer umjetnik je heterogenu skupinu na druženje pozvao Kod Čarlija, u muzejski kafić i umjetničku instalaciju čija prisutnost u prostoru evocira prijelaz tisućljeća kada su Čarlijevi klubovi odgajali generacije i time ostavili neizbrisiv trag na identitetu grada.

Iako će neki ustvrditi kako tog identiteta odavno nema pa je njegova muzealizacija logičan nastavak njegova nestajanja, a drugi ostati razočarani izostankom službenoga dijela programa, umjetnik tvrdi da takvo obraćanje i nije bilo cilj. „Na neki sam način htio da se kroz ovo događanje naučimo živjeti s muzejom. Ideja ove večeri i nije bila vođenje moderiranog razgovora pred publikom, već provođenje večeri u zajedništvu, prisjećanje na mjesto što ga muzej ima u našim životima“, kazao je dodavši da je cijela izložba S kolekcijom sinteza realizma gledateljskog i posjetiteljskog promatranja kolekcije i načina na koji posjetitelj, a onda i zajednica, pristaje s njom živjeti.

Tijelo kao umjetnički medij

Iz sinergije života unutar umjetničke zajednice nastala je i izložba 18 videa umjetničkog dvojca Barkey & Lemm. Njezinim otvaranjem u novom izložbenom prostoru Delta Lab 001, 29. veljače i službeno je započeo Needcompany festival. Same autorice rad opisuju kao „rezultat neostvarivih ciljeva i antikonceptualnu deluziju koja ne nudi odgovore, ali postavljanjem pitanja otvara prostor dijaloga“. Naime, Barkey je saznavši da umire od neizlječive bolesti odlučila propadanje svojeg tijela dokumentirati, što je poslužilo kao temelj propitivanja tijela kao medija i njegove krhkosti i prolaznosti. U zamračenom prostoru prizemlja IVEX-ove zgrade ta tijela – instalacije, 18 pokretnih slika u neprekidnoj izmjeni, izranjaju iz mraka simbolizirajući tako iznenadnost i nepredvidivost života. Predmeti lišeni primarne funkcije predstavljaju tijelo u stanju propadanja čije se funkcije također gase, a fragmenti porculana i tkanine u koje su tijela umotana podsjetnik su njihove krhkosti.

Po drugom ključu 18 videa može se čitati i kao priča o nastanku te umjetničke trupe, kao videokomentar vježbanja prisutnosti kroz više lica što koriste scenske elemente ulaska i izlaska sa scene i poigravaju se s otvorenom formom i fragmentiranošću. U tom zanimljivom izlasku Needcompany u vizualno, inače vrlo zastupljeno u njihovu radu, događaju se, kazala je uoči otvaranja kustosica MMSU-a Ivana Meštrov, „vesele i žovijalne situacije sa začudnim likovima“, a spontano veselje i neposrednost istaknula je, u uvodnom razgovoru kojim je rad Needcompany detaljnije predstavljen riječkoj publici, i glumica Nina Violić kao „zanimljiv moment koji je i nju inficirao da se počne baviti ulogama na drukčiji način od onog što ga je usvojila polazeći tradicionalnije škole glume“. U prvi plan, također, postavlja način na koji pripadnici te skupine postdramskoga kazališta pričaju priču. „Oni su goli, sami na sceni. Osobe su i ne kriju se iza kreacija. Fascinantan je njihov način pričanja priče, jednostavan i intiman, dječji način s mnogo blagih, nježnih, gotovo naivnih elemenata.“

Sve veću ulogu u kazalištu imaju izvođačice, zahvaljujući i estetici flamanske skupine (predstava Zauvijek)

Vođa i osnivač skupine Jan Lauwers, nastavila je, svoje ljude uvijek dovodi do momenta neizvjesnosti i nesigurnosti, što ih čini „otvorenijima, naivnijima, jednostavnijima i zanimljivijima“ i zbog toga Needcompany ocjenjuje „trupom koja je snažno utjecala na cijelo svjetsko kazalište“, što je tvrdnja s kojom se složila i teatrologinja Agata Juniku ocjenjujući kako Needcompany, premda se estetikom kontekstualizira unutar postdramskog kazališta i veže se uz pojam flamanskog vala, izlazi izvan granica tih dviju geografsko-teorijskih odrednica.

Obračun s nasljeđem belgijskoga kolonijalizma

Kao skupina, okupljeni su u drugoj polovici 80-ih godina (s prvom predstavom izvedenom 1987), što jest u jeku djelovanja skupina koje će poslije biti prepoznate kao „flamanski val“, a i sam je Lauwers istaknuo kako im je svima zajednička bila dekonstrukcija vlastitog jezika, najmoćnijeg alata za rad kao čin pobune protiv rastućega flamanskog nacionalizma, a taj ozbiljan politički angažman Agata Juniku shvaća kao distinkcijsku odrednicu kojom se rad Needcompany, unatoč sličnoj postdramskoj estetici, izdvaja od rada ostalih predstavnika vala. „U svojem se radu konstantno obračunavaju s poviješću belgijskoga kolonijalizma i svim njegovim posljedicama i čini mi se da su oduvijek bili multikulturni. Drugi predstavnici flamanskog vala multikulturalnost koriste plakatno, ali ne zadiru ispod njezine površine, dok se ovdje pokušava ući u genezu problema, u pokušaj iznalaženja rješenja i čini mi se da su u svojoj agendi mnogo čvršće vezani uz društveni i politički kontekst.“

Premda tvrdi da bi, probudi li se u njemu potreba za mijenjanjem svijeta, prestao biti umjetnikom i pridružio se teroristima, Jan Lauwers ne poriče koliku je važnost od samih početaka pridavao premošćivanju jezičnih i svih ostalih barijera. Od sama početka, kako je istaknuo na predstavljanju, njegova je skupina primala isključivo multilingvalne izvođače kako bi svoju otvorenost mogli predstaviti u što širem kulturnom i jezičnom krugu. Osim toga, vrlo su osjetljivi na društvene promjene. Još je osamdesetih, kaže, zapazio nedostatak žena u kazalištu i počeo stvarati uloge i cijele predstave za žene. „Dao sam im mikrofon i dopustio da govore, što je bila lijepa gesta, no u njoj se odražavao patrijarhat. Danas žene same uzimaju mikrofon i mislim da je to sjajna, pozitivna promjena koja se dogodila u društvu. S druge strane, zbog pojave plošne multikulturnosti češće je susretanje s nepovjerljivošću glumaca afričkog ili azijskog podrijetla, čega, kad sam pokretao trupu, nije bilo.“

Mijenjanje konvencija

Ipak, za njega nije multikulturnost glavna razlikovna odrednica njegova od rada ostalih izvedbenih skupina s jedne i tradicionalnog kazališta s druge strane. Za njega je, ističe, najvažnije pitanje mijenjanja konvencija. „Svi naši glumci vrlo su klasično obrazovani, a ja ih nastojim ogoliti. Ne stvaram likove koje bi netko mogao utjeloviti, pišem za te ljude, na njihovoj koži i zato ih moram poznavati. Često glumu miješamo s izvedbom. Meni je zbunjujuće čuti da glumac jednostavno, pravocrtno misli i izvodi. Ali konvencionalni glumac tjedno igra i po nekoliko predstava i zato mora razviti tehniku. Tu dolazimo do najveće razlike jer u svojem sam radu odlučio dokinuti takav pristup. Svojim glumcima dajem više vremena i ne dopuštam im da prije početka probe nauče tekst napamet. Zašto? Pokušavam iskoristiti njihovu tehniku. Nema ponavljanja, nema reprodukcije, sve rade sami i sebi samima, uvijek koriste samo svoje tijelo“, zaključio je Lauwers, a publika se u istinitost njegovih tvrdnji mogla uvjeriti sat poslije, kad je na pozornici Hrvatskoga kulturnog doma na Sušaku izveden Koncert benda koji gleda u krivom smjeru Maartena Seghersa, portret, povremeno nalik na komediju, a povremeno na potpuni apsurd, trojice zapadnjačkih umjetnika koji beskonačno trče dalje u dekonstrukciji priče o rock and rollu. Okrenuti jedni prema drugima, a ne publici zbog koje su, deklarativno, ondje, izvođači Maarten Seghers, Nicolas Field i Rombout Willems propituju otuđenost suvremenih glazbenih skupina od publike i njihovu usmjerenost samima sebi. Propitujući suvremenu poziciju glazbeničkih, pa i identiteta rock-kulture, umjetnici su, možda i nehotice, ušli u otvoreni dijalog s publikom u gradu koji, također, osjeća i propituje redefinirane pojmove granica glazbenih supkultura i njihov utjecaj na društvo u cjelini.

I premda je u uvodnom razgovoru implicitno izražen strah da publika rad Needcompany „neće razumjeti“, okupljeni su u HKD-u u njihovu izrazu prepoznate poruke nagradili dugotrajnim pljeskom i time započeli dijalog nastavljen na izvedbama u Zajcu; Sve što je dobro 3. i 4. ožujka i zaključne Zauvijek posljednjega dana festivala.