Središte domaće zabavne glazbe

Posljednja dva dana veljače Opatija je ponovo bila, kao nekada, središte domaće zabavne glazbe. Ugostila je i okrunila Glazbene dane HRT-a koncertima koji su svjedočili glazbu od prije pola stoljeća te prikazala sadašnje stanje produkcije takve glazbe.

Koncertom Samo jednom se ljubi – sjećanje na Ivu Robića 28. veljače počeli su Glazbeni dani HRT-a. Još jednom prepoznata je važnost Ive Robića, pjevača i autora čija je impresivna domaća, ali i međunarodna karijera obilježila glazbeni svijet. Ne čudi stoga veselje kojim su se i brojni pjevači odlučili okušati u izvedbi njegovih legendarnih pjesama. Pjevali su Jacques (koji više nije i Houdek), Marko Tolja, Goran Karan, Matija Cvek, Boris Štok, Gina Damjanović iz sastava Detour, Nika Turković, Šajeta i djevojčica Klara Srok, koja je podsjetila na prvi nastup Zdenke Vučković iz 1958. koja nas je nažalost napustila 8. ožujka. Tada je pjevala s Robićem Tata, kupi mi auto (Moja mala djevojčica). Nastupili su i Ivana Srbljen, Gelato Sisters, blistava Ana Opačak te tri opatijska suvenira – Duško Paro, Bebi Poščić i Branko Fućak – kao i Dubravko Majnarić, koji je svirao harmoniku u prvom pratećem bendu Ive Robića. Prateći koncert imali ste dojam da gledate neki američki audiovizualni uradak od prije pola stoljeća. Sve je bilo na svjetskoj, odnosno američkoj razini, a svijetu je Robić svojevremeno i pripadao.

Pobjednik ovogodišnje Dore Damir Kedžo / Snimio DARIO NJAVRO / HRT

Devetoga ožujka bila je 20. obljetnica smrti Ive Robića, pjevača i autora koji je tijekom života ostvario zavidnu domaću, ali i međunarodnu glazbenu karijeru. Impresivna je i njegova diskografska ostavština, kao i trag koji je ostavio na domaćoj sceni i popularnoj kulturi druge polovice 20. st. Uz Jazz orkestar HRT-a znatno pojačan gudačkom sekcijom, a pod vodstvom dirigenta Mirona Hausera, čuli smo neke od najpoznatijih Robićevih hitova.

Druga večer opatijskih Dana, nazvana Dora kao spomen na plemenitu damu Pejačević, unaprijed favoriziran, nije to ničim opravdao. Umjesto najavljivanih dvadeset, čuli smo šesnaest novih pjesama, od kojih mnoge nisu ni zaslužile javnu izvedbu pa ostajem kod tvrdnje da ih može biti i samo pet, šest, a i to bi bilo previše! Sve vizualno prikazane kao videospotovi jedan nalik drugom, dokazale su da očito nitko nije dovoljno svjestan da je to izbor pjesme koja zastupa nacionalnu televiziju, a time posredno i državu. No Eurosong godinama više nema takve vrijednosti ni značenja. Tko se od vas, poštovani čitatelji, još uopće sjeća neke pjesme koja je u minulim godinama zastupala dostojno glazbu neke zemlje? Eurosong je postao veletržnica telefonskih impulsa i smotra promašenih pojava i nota.

Prijenos sam pratio uz otvoreni laptop s naslovima pjesama i imenima pjevača da bih uz svaku pjesmu zabilježio nešto bitno. Danas gotovo ništa od zapisanog ne bih objavio. Prva pjesma koja ima moju bilješku je 15. po redu: When it Comes to You, u izvedbi Mije Negovetić, uz koju piše „moj favorit“. A druga je ona s rednim brojem 16. izvođač Damir Kedžo, Divlji vjetre, moj muški favorit. Gotovo da se podudara s konačnim brojem glasova što su pjesmama dali stručni ocjenjivački sudovi i publika. Barem nešto pozitivno. Ali premalo za takav događaj. Valja napokon mijenjati kriterije i ljude pa i u EBU-u, koji o tome odlučuju.

Miljenko Jelača