Šećem, dakle postojim

Čini se da Zagreb ne treba trgove. Langov trg posve su zauzeli benzinska pumpa i ulaz u podzemnu garažu; ali taj trg barem postoji, dok je Iblerov posve nestao pod šoping-centrom, poslovno neuspješnim, čiji lokali zjape prazni; obližnji Trg hrvatskih velikana nema drugih sadržaja osim vodoskoka i tračnica; Trg žrtava fašizma tek se oporavlja od preuređenja i u nj se polako i oskudno vraća život, što se ne može reći za trajno upropašten Kvaternikov trg. Trg Franje Tuđmana životari kao šetalište za pse i možda je i najbolje da se u nj ne intervenira, pogotovo ako su intervencije nalik onima na Cvjetnom trgu. Knjiga Valentine Gulin Zrnić i Nevene Škrbić Alempijević, Grad kao susret – etno­grafije zagrebačkih trgova, čitatelju vraća vjeru u to da trgovi u Zagrebu mogu postojati. Autorice, etnologinje i kulturne antropologinje, u toj su vrlo opsežnoj studiji predstavile višegodišnja istraživanja, arhivska i terenska, zagrebačkih trgova. O gradu su obje već pisale kao znanstvenice: Nevena Škrbić Alempijević autorica je, u suradnji s Petrom Kelemen, knjige Grad kakav bi trebao biti, posvećene festivalima, a Valentina Gulin Zrnić Kvartovske spike, studije života u Novom Zagrebu.

Izd. Hrvatsko etnološko društvo i Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb, 2019.

Upravo je u Kvartovskoj spiki autorica evocirala nazore urbanista iz prve polovice 20. stoljeća da gradovima ne trebaju trgovi: njihove povijesne funkcije trgovišta, kazališta, sportskih terena, vojnih vježbališta ili političkih pozornica preuzele su specijalizirane moderne institucije i građevine i tako trg otpratile na smetlište povijesti. Pa ipak, trgovi su nekako preživjeli – ne svi, ali oni o kojima je riječ u Gradu kao susretu svakako: ponajprije stari trgovi Zrinskoga, Strossmayera i Tomislava, a potom i novi Europski trg. Autorice su za svaki od njih dale historijat i kontekst nastanka, ali više ih zanima sadašnji život. A on je burniji nego što bi se moglo pomisliti. Autorice te trgove opisuju ne samo kao promenade i poligone za adventiranja – kao mjesta u kojima se može konzumirati i hrana i kultura, od brojnih štandova sa street foodom do koncerata klasične glazbe – nego i kao igrališta za djecu, jer djece još ima, čak i u centru, i kao prostore na kojima su mladi osvojili zelene površine te mirno sjede na travnatim parterima, što je nekad bilo zabranjeno. Grad kao susret otkriva nam buran i raznolik život trgova u središtu Zagreba: na njima se odvijaju tijelovske procesije, njima prolaze razne protestne povorke, prizorišta su performansa – poput neodržana boksačkog meča za titulu ministra kulture 2010. – i, najočitije, stavljeni su u službu turizma, s kočijama, klizalištima, pečenjarnicama, ali i nizom glazbenih nastupa. Nije sve eventizacija i adventizacija, utješan je dojam nakon čitanja knjige Grad kao susret, nego ima i kulturnog, i političkog, i religioznog – ukratko, još ima građana i onoga što grad čini dinamičnim staništem.

Autorice svoju metodu istraživanja nazivaju „šetajućom etnografijom“, što ne bi trebalo zavarati: na četiri stotine stranica donose obilje materijala, opažanja, razgovora i fotografija. Šetnja ovdje nije samo metoda pisanja nego je i idealna metoda čitanja. Knjiga je, naime, i sama poput divovskoga trga kamo smo pozvani na šetnju i susret, trga koji posreduje kulturno i političko, javno i privatno, povijesno i suvremeno, lažno i istinito, dobro i loše. Grad kao susret teško je, ali i nepotrebno, iscrpsti jednim čitanjem, nego knjigu valja čuvati kao pouzdan izvor brojnih tema i pogleda te joj se vraćati – pri čemu su neka poglavlja, poput dijela o etnografiji klupa, mala remek-djela.

Šetnja je veoma ozbiljna stvar. Šetnja je manifest. Šetač, flaneur, onako kako ga je opisao Walter Benjamin pišući o Baudelaireu, jest plemeniti lutalac gradskim ulicama, arhetip modernoga gradskog iskustva – besciljni prolaznik, bez žurbe i obveza, koji je oslobodio vrijeme da uživa u gradu. Grad je doista definiran kao mjesto susreta, kao upućenost ljudi koji trebaju jedni druge i koji su međuovisni, a ulica i trg prizorišta su njihove interakcije. Šetač neopažen promatra društvo i zato je nenadoknadiv politički čimbenik. Taj čovjek 19. stoljeća, međutim, više nije dobrodošao u 21. Naši su tipični javni životni prostori prestali biti trgovi i ulice, a zamijenili su ih privatni trgovački centri, koji ljude nadziru kamerama i koji od njih ne očekuju političnost, nego da odriješe kesu; tamo ne trebaju flanuere nego kupce, jer tamo ne treba promatrati ništa što se ne želi kupiti.

Krizi trgova unatoč – koja je istovremeno i kriza središta gradova, ali i kulturnog, političkog i društvenog – autorice Grada kao susreta pokazale su da je trg još vitalan i kreativan prostor, da nije sve podvrgnuto nakaradnoj eksploataciji i banalnoj popularnoj kulturi, da trgovi nisu samo poligoni za zaradu, a zgrade oko njih tek kulise koje bi trebale dati auru gradskosti banalnoj tržnici. Šetač trgom još postoji, a dok postoji on, postoji i društvenost i političnost – jer trg je i dalje, kako to autorice dokazuju na nizu primjera, javni prostor; taj prostor služi bezbrojnim izvedbama gradskog života, on čuva i prenosi afekt građana, on živi u svojim ritmovima. Kao što su autorice pokazale u Gradu kakav bi trebao biti, gradski život čuva i autentično i neautentično, čuva svoje tradicije i rutine, ali i stvara nove. Građanin, optimističan je osjećaj nakon čitanja Grada kao susreta, još ima gdje šetati, još ima gdje sresti sebi slične – još, dakle, postoji.