Putovanja

Dosad sam pisao pretežno o umjetnosti i povijesti kulture. No valjda smijem jednom nešto posve privatno. Čitatelji koji pomišljaju na priloge virtualnoj autobiografiji posve su u zabludi. Pružam samo zgode i dojmove s brojnih putovanja na kojima sam bio sa svojom pokojnom suprugom Cvijetom. Memoarski su ovi zapisi utoliko što želim sačuvati uspomene na nezaboravne trenutke provedene s njom.

Da ne zaboravim: junaci putovanja su i dva automobila; vrlo dugo Volkswagen 1300, a kraće Fiat Uno 45. Vjerno su nas transportirali, više od 40.000 kilometara, u duljini ekvatora, iako smo putovali samo po Europi. Prošli smo kroz Austriju, Češku, Slovačku, Njemačku, Švicarsku, Francusku, Belgiju, Nizozemsku, Dansku, Švedsku. U Austriji i Njemačkoj zavirili smo gotovo u svaki kutak, od Tirola do Baltičkog mora.

Budući da zgode ne zahtijevaju sustavnost, počet ću s pričom o putovanju u Pariz godine 1971. Supruga moga frankfurtskog nakladnika bila je romanistica i dobro je poznavala francusku metropolu. Preporučila nam je mali hotel u centru, koji nije bio nimalo skup premda je bio blizu Louvrea. Na naše pitanje kako ćemo se snaći u golemu gradu preporučila nam je čarobnu formulu: prilikom ulaska u grad vozite uvijek sam ravno, ne dajte se zbuniti od križanja, i naći ćete se pred tim hotelom. Formula je bila pouzdana. Samo smo jednom morali pješaka zamoliti za pomoć. Možda bismo se ipak spleli da Cvijeta nije imala na koljenima plan grada, tako velik da je spajao volan s desnim prozorom. Ako je bilo potrebno, tako smo postupali i u drugim zemljama. Na stražnjim sjedalima ležale su karte gradova i zemalja. Cvijeta je u čitanju planova gradova bila vrlo vješta. Znala je vrlo brzo razlikovati bitno od nebitnog za naše rute; vrste cesta, najkraće spojnice, podvožnjake za izlazak s autoputa na odmorišta.

Švicarski prostori tišine

Ako nisam imao dogovoren termin za predavanje ili sudjelovanje na nekom simpoziju, imali smo vremena za izlete; slobodno smo raspolagali svojim vremenom. Na primjer, Švicarska je divna zemlja, priroda čarobna, a ruka civilizacije uzorna. Mreža autocesta omogućuje da se na svaki cilj dospije vrlo brzo. No još više od gradova privlačili su nas prostori tišine. Jedan od najjačih prvih dojmova bio je višesatni odmor na obali jezera Valen u istočnom dijelu zemlje. Došavši iz male kneževine Lihtenštajn (čiji smo južni dio propješačili poput šetnje za jedan dan) našli smo se takozvanom pokrajinskom cestom pred jezerom koje sam posredno poznavao sa studija muzikologije u Njemačkoj. Liszt je naime ugođaju bistroga, mirnog jezera posvetio jednu epizodu u ciklusu klavirskih skladbi posvećenih putovanju po Švicarskoj. Kraj je slabo naseljen pa nismo htjeli trošiti vrijeme tražeći neki restoran. Istinskoj (a ne turistički prepariranoj) idili više su odgovarali sendviči kupljeni u Lihtenštajnu. Smjestili smo se na travi i posve predali ugođaju, uostalom bez sentimentalnosti: žemlje sa šunkom nisu bile manje važne. „Nezaboravno“ nije fraza. Sve do Cvijetine teške bolesti jezero smo često spominjali: postalo je simbol ljepote.

Jedan od najjačih prvih dojmova bio je višesatni odmor na obali jezera Valen u istočnom dijelu Švicarske. Liszt je ugođaju bistroga, mirnog jezera posvetio jednu epizodu u ciklusu klavirskih skladbi posvećenih putovanju po Švicarskoj

I samo još jedna zgoda iz „Helvecije“. Sudjelujući na komparatističkom simpoziju u blizini Bodenskog jezera, imali smo priliku spoznati kakve teškoće u sporazumijevanju strancima stvara narječje u germanofonoj Švicarskoj. Književni jezik literature i medija isključivo je standardni njemački jezik, no razgovorni je idiom takozvani švicarski njemački, koji je Nijemcima teško razumljiv. Jednoga dana pošli smo s kolegama iz Njemačke u obližnje mjesto da kupimo poznatu domaću čokoladu, za grickanje u stankama simpozija. Prodavačica je tvrdokorno ustrajala na dijalektu. Morali smo prstima upirati prema policama pokazujući što želimo. Kao da se nalazimo, recimo, u nekom pokrajinskom mjestancu u Finskoj.

Rekao sam da će se dojmovi nizati nesustavno. Koju godinu ranije našli smo se u Belgiji. Brussel (Bruxelles) nije nas zanimao. Željeli smo upoznati flamansku Belgiju, pokrajine Flamansku i Brabant, domovinu nekih od najvećih slikara u cijeloj povijesti umjetnosti. Uputili smo se u Brugge, divan, autentičan grad: barokne zgrade, kanali, posebno ozračje. Razumije se da iskustva mogu biti duboko emotivna. No boravak u Bruggeu pokazao je da „nezaboravan dojam“ može biti i smiješan. Ugledali smo naime robnu kuću koja se zvala Sarma. Kad bi Cvijeta kod kuće priredila sarmu, nad jelom je lebdio Brugge.

Počešljani Amsterdam

Iduće je odredište bio Amsterdam, koji u usporedbi s drugim gradovima na kanalima pokazuje posebno obilježje. Nazivaju ga nizozemskom Venecijom, no takva komparacija zanemaruje okolnost da je Amsterdam po zgradama i regulaciji primjer izrazito građanskog mentaliteta, suprotan duhu kneževske republike. Urbanistička načela sjevernog grada iskazuju pomno planiranje, urednost, počešljanost. Kuće ne niču iz kanala kao u Veneciji, nego se nalaze na vidnoj udaljenosti od vodenih putova, nanizane prema stilu arhitektonske izjednačenosti.

Belgijski Brugge, divan, autentičan grad: barokne zgrade, kanali, posebno ozračje. No boravak u Bruggeu pokazao je da „nezaboravan dojam“ može biti i smiješan. Ugledali smo naime robnu kuću koja se zvala Sarma. Kad bi Cvijeta kod kuće priredila sarmu, nad jelom je lebdio Brugge

Amsterdam je donekle usporediv s danskom metropolom Kopenhagenom, koja se ne nalazi na mreži kanala, ali je na skupini otočića spojenih trajektima. (Dugih skandinavskih mostova tada još nije bilo.) Kopenhagen je tako čaroban da smo se sjetili stare uzrečice: „Vidi Napulj i umri.“ Umrijeti, u tom smislu, trebalo bi još mnogo više nakon prolaska kroz divne zelene aleje koje vode prema luci u kojoj se nalazi glasovit kip djevojčice iz Andersenove bajke.

Lundska anegdota

Završit ćemo ovaj zapis zgodom kojoj pristaje naziv anegdota. Autentičnost je zajamčena jer smo i sami bili sudionici. Iz Danske smo se uputili trajektom u najbliži veći švedski grad, u Malmö, u kojemu smo vrlo kasno uvečer doživjeli bijelu noć. Za vrijeme večere sjedili smo na terasi, koja kao da je bila obasjana dnevnim svjetlom.

I danas je Lund središnje skandinavsko sveučilište. To ćete naći u svakom turističkom vodiču. Ono što ne možete naći naše je iskustvo s Lundom (na fotografiji sveučilišna knjižnica u Lundu)

Poenta boravka u južnoj Švedskoj posjet je poznatom sveučilištu u Lundu, mlađem od Uppsale, ali s najvećom privlačnošću za studente i profesore. I danas je Lund središnje skandinavsko sveučilište. To ćete naći u svakom turističkom vodiču. Ono što ne možete naći naše je iskustvo s Lundom. Ručali smo u sveučilišnoj menzi, koja je ponudom na razini odličnog restorana. Napustivši menzu, uputili smo se prema autu. Najednom za nama poleti konobar. Prva nam je bila pomisao da smo se prilikom plaćanja zabunili. Konobar je mahao rukama i zaustavio nas pred kolima. Doista, potkrala se pogreška – ali u našu korist, preplatili smo račun. Konobar nam je uručio ostatak novca. Grizla ga je savjest, nije nas htio oštetiti.

(Kako bi to komentirali konobari u nekim zemljama u kojima osoblje vodi privatne ratove s gostima s pomoću otvorenih, zaobljenih šaka?) Moralno dostojniji svršetak putovanja nismo mogli zamisliti.