Prvorazredan filozofski simpozij u Matici otvorio važna pitanja

Posljednjeg petka i subote u veljači Odjel za filozofiju Matice hrvatske organizirao je znanstveni skup Filozofija jezika i jezik filozofije. Tijekom dva dana petnaest izlagača održalo je relativno opsežna predavanja, a gotovo je svako predavanje pratila živa rasprava. U uvodnoj riječi na otvaranju skupa Igor Mikecin je u ime organizatora posebno naglasio raznovrsnost pristupa kao osnovni motiv pri određivanju teme skupa. Skup je, naime, bio zamišljen kao objedinjavanje raznolikih motrišta: izlaganjima su razumijevanju teme pridonijeli i filozofi i filolozi i lingvisti. Raspravljalo se o jeziku kao temi filozofije, a istodobno i o jeziku kojim se filozofija služi i koji oblikuje i tvori.

Simpozij je okupio niz relevantnih filozofa i filologa

Skup je bio podijeljen na nekoliko dijelova, tematski i kronološki, pa su u prvom dijelu izložene teme koje se odnose na filozofiju jezika u razdoblju staroga vijeka: izlaganja o Empedoklu, Platonu, Galenu, Al Farabiju. Zatim su slijedila izlaganja o klasičnoj njemačkoj filozofiji: referati o Maimonu i Fichteu, pa o Hegelu. U trećem dijelu govornici su raspravljali o novijoj filozofiji: Nietzscheu i Heideggeru. Posljednja četvrtina bila je posvećena izlaganjima koja se bave shvaćanjem jezika kod znamenitih jezikoslovaca, ali onih koji nisu dali prinos samo općem jezikoslovlju, već su bili i filozofi i teoretičari jezika. Simpozij je uspio kao pokušaj da se jezik promisli ne samo filozofijski nego i u svezi s filologijskim i lingvističkim pristupom. S druge strane, izlaganja su uvažila i povijest filozofije, s aspekta logičkih i ontologijskih razmatranja, unutar kojih i pitanje jezika ima važnu ulogu.

Igor Mikecin, pročelnik Odjela za filozofiju MH / Snimio MIRKO CVJETKO

Jezik kroz naočale starovjekovlja

Kronološka logika otvorila je skup predavanjem Ninoslava Zubovića o jeziku i stilu predsokratovca Empedokla, vjerojatno posljednjega grčkog filozofa koji se služio stihom. Riječ je o segmentu povijesti filozofije koji je, kako je Zubović kazao, zakučastošću filološki vrlo relevantan, jer je jezik filozofa pjesnika ključan za kasniji razvoj filozofskog vokabulara. Empedoklo se pritom pokazao kao važan inovator i u leksiku i u usporedbama. Nakon Zubovićeva izlaganja o elementima jezika i stila, Petar Šegedin prvi je načeo teme djelovanja jezika kao razgovora. Razvijajući pitanje međusobnog odnosa dvaju određenja dijalektike iz Platonovih spisa, zaključio je kako obje definicije – ona koja dijalektiku određuje kao put do istine bitka, i ona koja ju pokazuje kao uspostavu prijateljstva – dijalektiku ocrtavaju kao umijeće i moć razgovaranja.

 Još u bloku starovjekovnih tema, Marko Tokić zahvatio je jezik s posve druge strane, kao stručno sredstvo, govoreći o poimanju jezika jednog od najvećih antičkih liječnika, Galena. Galen se najviše bavio pitanjem svrhe jezika u znanosti i umijeću, smatrajući logiku vrlo važnom disciplinom za liječnike. Odlika je dobra liječnika ponajprije u izbjegavanju dvoznačnosti: liječnici koji se izražavaju na metaforičan način sramote svoje zvanje, jer tvrdnje moraju biti kadri logički demonstrirati. Zato je dobar dio Galenovih spisa posvećen razmatranju odnosa medicine i jezika, koji podrazumijeva moralnu obvezu.

Vraćajući se na teme općeg razumijevanja jezika, Daniel Bučan otvorio je izlaganje pitanjem: otkud dolazi značenje i kakva je veza između riječi kao označitelja i biti stvari? Dio odgovora dao je predavanjem o srednjovjekovnom arapskom filozofu Al Farabiju, Aristotelovu nasljedovatelju, koji jezik vidi primarno kao sredstvo mišljenja, a ne komunikacije – ili, radikalnije, kao mišljenje samo. Al Farabi, naime, drži da riječi nastaju tek nakon što su stvari pojmljene – one označuju pojmove, a ne stvari. Bučan je proširio geografski okvir rasprave sa stare Grčke na Arabiju, a Mislav Ježić doveo ga je do ruba indoeuropskoga prasvijeta, govoreći o filozofijskom nazivlju i o tome kako se ono razvija u različitim jezicima. Nije svaki jezični sustav osposobljen da izrazi sve misaone sadržaje, pa tako ni filozofske: jezici tu sposobnost mogu razviti, ali i izgubiti, a mogu je i usvojiti iz drugih jezika. Ježić je istaknuo niz neobičnih podudarnosti između starogrčkoga i staroindijskog nazivlja, što upućuje na zajedničko nasljeđe iz starijeg indoeuropskog doba: doba za koje se sve donedavno nije slutilo da je posjedovalo filozofijsko mišljenje.

 Starovjekovni niz predavanja (s prstohvatom srednjovjekovlja) zaključio je Igor Mikecin predavanjem o filozofijskom podrijetlu helenističke gramatike te dao sliku razvoja gramatike kroz filozofiju: od Platona preko Aristotela do stoika. Međutim, kao zasebno znanje o jeziku, pokazao je Mikecin, gramatika nije nastala sve do helenizma, utemeljivši se na tradiciji Aristotelove i stoičke logike.

Metafore imaju posebno značenje i za svakodnevni govor i za filozofski jezik, jer posjeduju moć izražavanja apstraktnih pojmova i nadosjetilne zbilje, pa su u filozofiji rabljene od stare Grčke. O njima je u svom izlaganju o Maimonu, Fichteu i značenju metafora za filozofiju govorio Ljudevit Fran Ježić, pokazavši kako je značenje metafora za naše mišljenje dobilo novo tumačenje potkraj 18. stoljeća, u djelu Salomona Maimona, postkantovskoga hjumovskog skeptika. Maimon je iznio sasvim novu teoriju o transcendentalnome značenju metafora – izraza koji su zajednički materijalnim i nematerijalnim stvarima – a taj je njegov obrat još nepoznat. Bilo je to prvo u nizu predavanja o njemačkoj filozofiji, a nastavio ga je Tomislav Škrbić temom o Hegelovoj estetici.

Jedinstveni jezik
poezije

Škrbić je u osnovnim crtama eksplicirao Hegelovo shvaćanje svrhe umjetnosti, pa se osvrnuo na pojam predodžbe kao, prema Hegelu, posebnog izvora jezika poezije, po čemu se poezija razlikuje od svih drugih umjetnosti. Poetski jezik, za razliku od običnoga govora ili filozofije, mora prema Hegelu zadržati odmak od razumskih odnosa ili filozofijske forme suda i zaključka, jer njegovo područje je predodžba. Zato je pjesničko djelo slobodno od praktične svrhe, čemu je podložno prozno djelo.

Škrbićevim predavanjem zaključen je prvi dan skupa, a razgovori o njemačkim filozofima nastavljeni su i drugog dana, koji je otvorio Berislav Podrug predavanjem o Nietzscheovu, posve drukčijem shvaćanju jezika: između predmeta i oznake nema bliske veze ni odnosa, a ni ljudski intelekt ni jezik nisu kadri zahvatiti bit stvari. Jezik je Nietzscheu, kaže Podrug, tek instrument koji je čovjek razvio ne bi li ispunio praktičnu funkciju, i nema svrsishodnu spoznajnu ulogu – on je samo umjetnička tvorevina, niz retoričkih figura, a „istina“ je samo posljedica potrebe za sporazumom. Neveselu perspektivu ograničenosti jezika dopunio je Ozren Žunec izlaganjem o odumiranju istine u javnoj sferi našega doba: izrazi poput post-truth postali su, smatra Žunec, neosporna značajka ovog razdoblja, pa je odgovor na takvo stanje potražio u Heideggerovoj kritici jezika moderniteta. U njoj je našao objašnjenje rasapa smisla u zajednici kao proces gubitka sebstva: svi gube sebe, pa nastaje situacija u kojoj je „svatko drugi i nitko nije on sam“ – pojedinci se ponašaju kao drugi, i to ne neki određeni drugi, nego ni jedan određen netko, što rezultira neupadljivom, nevidljivom diktaturom.

Ono što čovjeka čini čovjekom

Zadnji je blok, onaj posvećen jezikoslovcima, otvorio Damir Barbarić. Barbarić je govorio o shvaćanju jezika u Wilhelma von Humboldta, zasnovanu ponajprije na određivanju jezika kao onoga što čovjeka čini čovjekom. Tragati za početkom i nastankom jezika značilo bi, dakle, tragati za nastankom sama čovjeka. Tako ključno određen, jezik nije skup gotovih gramatičkih i sintaktičkih pravila, već živi organizam. Jezik je organ koji oblikuje mišljenje od kojega je neodvojiv, što ga čini posve individualnim. Na tako individualno shvaćen Humboldtov jezik predavanjem o filozofijskom problemu religioznog jezika nadovezao se Stjepan Kušar. Naime, jezik Biblije jest problem, jer nije otprve vidljiva njegova veza sa spekulativnim iskazima filozofije i teologije o Bogu, čovjeku i svijetu. Odatle potreba proučavanja formi religioznog diskursa u odnosu prema njegovoj ključnoj točki – Bogu, prema kojemu i ciljaju sve forme religioznoga jezika. Zatim je još jedno predavanje bilo posvećeno Humboldtu – Davor Krsnik govorio je o pojmu analogije u Humboldtovoj teoriji jezika, ističući razliku: suvremenom jezikoslovlju analogija je čimbenik promjene, a Humboldtu je ustrojno načelo jezika. On je smješta na sintaktičku razinu, pa se povezuje s odnosom jezika i misli.

Posljednja su dva predavanja zahvatila utjecaje De Saussureovih ideja na krajolik suvremene lingvistike. Alen Sućeska govorio je o genealogiji jezika, kritizirajući De Saussurea argumentima znanosti o evoluciji, a Bojan Marotti proširio je razgovor na De Saussureove nasljednike u europskom i hrvatskom kontekstu, usporedivši ideje začetnika glosematike Hjelmsleva s idejama hrvatskog jezikoslovca Bulcsúa Lászlóa.

Doista raznolike teme ne bi, vjerojatno, mnogo vrijedile da sudionici nisu bili spremni na pravi symposion – niti jednom predavanju nije slijedila rasprava kraća od deset minuta, a znala se protegnuti i mnogo dulje. Ovako zanimljivo posložen tematski slijed, začinjen plodonosnom raspravom o nizu dobro postavljenih pitanja, sigurno zaslužuje biti ukoričen. Hrvatska bi znanost i filozofija time mnogo dobile – naročito bude li se u koricama našlo mjesta i za pitanja i odgovore dane tijekom rasprave.