Pavličićeva obrana od zaborava

Gotovo petinu golemoga literarnog opusa Pavla Pavličića čine knjige feljtona / kratkih eseja – što je podatak čijeg značenja često nismo svjesni – a tom je dijelu svoga stvaralaštva autor nedavno dodao dva nova sveska: Ropotarnicu i Glas naroda. Feljtone Pavličić objavljuje još od osamdesetih godina prošlog stoljeća, najprije u važnijim hrvatskim dnevnim novinama (nešto i u časopisima), pa onda, sabrane, u knjigama. Posljednja dva desetljeća redoviti je kolumnist Vijenca, a iz te suradnje nastalo je nekoliko ovećih, vrlo zanimljivih svezaka: Ulica me odgojila (2004), Knjiški moljac (2009), More i voda (2014) i Ropotarnica – kolumna koja je u Matičinu listu izlazila od rujna 2014. do lipnja 2018. (a već lani je pisac započeo novi serijal, pod naslovom Sanjarije samotnog vozača).

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2019.

U uvodnom dijelu jednog od feljtona u Ropotarnici Pavličić kaže kako postoje dvije vrste dobrih naslova: jedni „jasno i glasno“ poručuju o čemu će se govoriti u tekstu, pa ga čitatelj počinje čitati zato što ga zanima ta tema; drugi su „mutni i zagonetni“, pa mame čitatelja da vidi o čemu se tu pripovijeda. Prihvatimo li ovu podjelu, jasno je da naslov knjige našeg pisca pripada drugoj skupini: pojam ropotarnica („prostorija u kojoj se ostavljaju islužene stvari“) gotovo je nestao iz zbilje, pa ga nestaje i iz jezika te će prosječan čitatelj, osobito mlađi, zacijelo poželjeti doznati koje je njegovo značenje i što se krije u tekstovima koje pokriva.

A u Ropotarnici susrest ćemo se s mnoštvom stvari koje nestaju ili su već nestale iz naše svakodnevice, uglavnom zbog nagla tehnološkog razvoja posljednjih desetljeća. Pavličićevo podsjećanje čitatelja na predmete kao što su kucalo, šamrlek, tepihklofer, krojački metar, kaljače, pumperice, kuta, šorc, blatarica, dopisnica, tramvajska karta, indigo, špula, rešo, tabakera, sifon, kinokarta, kotur, čegrtaljka, kolica, korito, britva, halteri, karakteristika, kombinirani prašak… (ukupno 84 feljtona te prološki i epiloški tekst), zapravo je jedini način obrane od posvemašnjega zaborava fenomena svakodnevnog života kakav je bio takoreći do jučer. U završnom, epiloškom tekstu, na pitanje gdje su sve te stvari pohranjene, gdje se nalazi ta njegova ropotarnica, koju je pretvorio u muzej jer tako ima bar nekakve izglede da ne bude odbačena i zaboravljena, odgovor je „u mome srcu, nigdje drugdje“. Tako se pisanje pokazuje kao otpor nestajanju i zaboravu – otpor kakav pamtimo osobito iz piščevih „rekonstrukcija“ (materijalnih i identitetskih) razorenoga Vukovara.

Izd. Mozaik knjiga, Zagreb, 2019.

Pavličić se i u tekstovima okupljenim u Ropotarnici pokazuje kao autor s originalnim izborom tema, s pouzdanim sjećanjem na sada već davno zaboravljene stvari, s neobično širokim poznavanjem (ponekad i do bizarnih detalja) predmeta koji nas okružuju u svakodnevici te vještinom da izabrane teme čitatelju predstavi na slikovit, zanimljiv, često duhovit način. Autor jasno i precizno opisuje stvari, govori o njihovim funkcijama, varijantama u kojima se pojavljuju, o povijesti njihova nastanka, primjeni i uzrocima pada u ropotarnicu – u skladište nepotrebnih stvari. Osobito su zanimljivi tekstovi – a takvih je u ovoj knjizi gotovo trećina – čiji su uvodi u priču o predmetu koji tretira feljton motivirani nekim književnim djelom ili anegdotom o kojem piscu. Tako nas u objašnjenje ključanice autor uvodi preko Marinkovićeva Zagrljaja, do kucala stižemo uz pomoć Collodijeva Pinokija, na nekadašnje značenje kinokarata uputit će nas Majdakova pjesma frajerski nokturno, a u objašnjenje britve uvest će nas anegdota iz Krležina života. Sam će pak autor Ropotarnice, pišući o karakteristikama, upravo u strahu od tih pisanih mišljenja koja su nekad odlučivala o ljudskim sudbinama pronaći podsvjesni razlog zašto „svoje likove prikazuje(m) površno“.

Knjizi Glas naroda naslov je najprije bio Pohvala pučkoj pjesmi, dakle pripada nizu Pavličićevih „pohvala“ (Pohvala starosti, 2018; Pohvala tijelu, 2019); onda je taj prvi naslov preselio u podnaslov, zbog straha da bi šira publika ta četrdeset i četiri kratka eseja mogla „na prvu“ shvatiti odveć ozbiljno. Za svoju novu knjigu pisac u proslovu kaže da je to njegov pokušaj da vrati jedan stari dug, jer da je sve više svjestan da je popularna glazba odigrala u njegovu životu „silno važnu ulogu, pa ga je u nekom smislu i presudno obilježila“; a on o njoj nikad ništa nije napisao premda je kao pisac bio dužan. Sad se pak odlučio na taj pothvat (iako sebe smatra laikom u tom području) jer je shvatio da se u našoj kulturi nitko nije „upitao o naravi, stilu i vrstama tih pjesama, a pogotovo o njihovoj društvenoj ulozi“.

Pri izboru pjesama, kaže, nije mnogo gledao na njihovo podrijetlo, nego je osnovni kriterij bio je li ona utjecala na njegovo životno iskustvo, pa tu „ima pjesama od svake ruke“: Škripi đeram, tko je na bunaru; Lepe ti je Zagorje zelene; Ustani, bane; Divan je kićeni Srijem; Marice, divojko; Lijepi li su mostarski dućani; Sinoć kad je pao mrak; Na brijegu kuća mala; Kad ja pođoh na Bembašu; Rožica sem bila; Oj, jesenske duge noći; U našeg Marina… Pjesme su, lako je zaključiti, vrlo raznolike, a Pavličićeve interpretacije napisane s mnogo osjećaja za nijanse, pronicave, duhovite – sjajne! I da: autor je uvjerljiv kad kaže da su mnoge od tih pjesama „vrijedne ne samo zato što kriju u sebi neslućene dubine i poetske potencijale (…), nego ponajviše zato što su nam i danas kadre pobuditi emocije i podariti poneki trenutak lirskoga ispunjenja“.