Obnovljena malakološka zbirka u Makarskoj

Makarska je po mnogočemu važan grad jadranske obale, a posebno zbog jedinstveno smještene sigurne luke podno Biokova, koja spaja prometne pravce zaleđa Dalmacije s plovnim Hvarskim kanalom, jednim od važnijih pomorskih putova među otocima srednje Dalmacije. Ona čuva povijesno nasljeđe drevnog Muccruma, njegove prastare biskupije, uspomene na Paganiju ili neretvansku kneževinu, nastalu razgraničavanjem velikih sila u osvit ranoga srednjeg vijeka. Burna povijest tog prostora nije štedjela golemu i vrijednu kulturnu baštinu, koja se tek fragmentarno sačuvala, pogođena prirodnim katastrofama i ratnim razaranjima proteklih stoljeća.

Jedan od trezora kulture i umjetnosti kraja novovjeki je samostan, koji su bosanski franjevci podigli potkraj 15. stoljeća uz crkvu sv. Marije, sagrađene nešto ranije od njihova dolaska, oko 1400. godine. Obnova crkve i samostana desetljećima je bila prioritet među zahvatima Konzervatorskog odjela u Splitu, koji skrbi o bogatoj baštini današnjega grada Makarske. Zbog iznimne složenosti konzervatorskog zahvata radovi su trajali godinama, a za njihovih trajanja smijenila su se tri naraštaja konzervatora. Uz velika materijalna izdvajanja Franjevačke provincije u obnovi je sudjelovalo i Ministarstvo kulture, koje je u nizu posljednjih obnova iz proračuna osiguralo više od tri milijuna kuna. Posljednja u nizu obnova provedena je pod nadzorom konzervatorice Anite Gamulin, koja je pored obnove crkve i samostana vodila i obnovu samostanske zbirke umjetnina i Malakološkog muzeja. Taj veliki zahvat ne bi bio moguć bez suradnje i nekadašnjih konzervatorica splitskog odjela Zoraide Demori Staničić i Ivane Svedružić Šeparović, koje su se osobito poslovno angažirale u makarskom franjevačkom samostanu, te kustosa Prirodoslovnog muzeja iz Zagreba.

Ključna uloga franjevaca

Začetak franjevačkog samostana u Makarskoj seže u sam kraj 15. stoljeća, kada se franjevci provincije Bosne Srebrne doseljavaju u istočni dio makarske uvale, gdje je već prije postojala crkva, za koju se smatra da je pripadala benediktincima. Godine 1502. franjevci su dokumentirano u Makarskoj, gdje obnavljaju crkvu u zatečenim gabaritima i kulu uz nju te grade južno samostansko krilo ograđeno dvorištem i vrtom na jugu. Status samostana franjevci su dobili 1518. Makarska se svojedobno razvijala kao turska luka i utvrđeni grad, a franjevci će odigrati važnu ulogu u formiranju naselja i pružanju skloništa trgovačkim karavanama. Tijekom dugotrajne turske okupacije, koja je u Makarskom primorju trajala gotovo dva stoljeća, kada su grad i samostan nakon svakoga važnijeg mletačko-turskog rata vraćani pod osmansku vlast, franjevci su odigrali ključnu ulogu za zaštitu i opstojnost lokalnog stanovništva. Katkad su bili jezgra otpora, katkad vodili egzodus stanovništva prema otocima. Sam franjevački samostan stradao je u više navrata, od kojih posebno ističemo stradavanje u Ciparskom ratu (1570–1573), nakon čega se pristupilo temeljitoj obnovi crkve te izgradnji zapadnoga samostanskog krila kao katnice s nizom svođenih samostanskih soba sačuvanih do danas, te istočnog samostanskog krila, koje je tijekom obnove i nadograđeno.

Franjevački samostan sv. Marije u Makarskoj

Potkraj 16. stoljeća crkva se obnavlja sa svodnom konstrukcijom na pojasnicama kako je sačuvana do danas, oprema se vrijednim umjetninama, a uoči Morejskog rata (1684–1699) sjeverno pročelje crkve učvršćuje se dvama obrambenim hodnicima s puškarnicama, koji povezuju novosagrađenu biblioteku nad kapelom sv. Ante i samostojeći zvonik baroknog oblikovanja. Početkom 18. stoljeća nad  klaustrom se nadograđuje svođeni kat s trijemom koji omogućava izravan pristup na kor crkve. Tijekom 19. stoljeća samostan dobiva nove dogradnje, koje se izgrađuju oko novog klaustra, a u osvit Drugoga svjetskog rata gradi se i nova crkva prema projektu koji je izradio arhitekt Stjepan Podhorsky, jedan od vodećih hrvatskih arhitekata s početka 20. stoljeća.

Tri desetljeća obnove

Ministarstvo kulture putem programa zaštitnih radova tijekom protekla tri desetljeća radilo je na sanaciji i obnovi najstarijega dijela samostanskog kompleksa. U sklopu zaštitnih radova još je 2002. obnovljena stara crkva sv. Marije te konstruktivno saniran zvonik. Obnovom kora u crkvi rehabilitirana je izvorna komunikacija iz samostanskih krila preko klaustra i crkve do obrambenih hodnika uz sjeverno pročelje crkve, čime je ostvaren izvoran pristup prvoj biblioteci i zvoniku. Saniran je i ponovno zakrovljen klaustar, kao i samostanska krila u kojima su pripremljeni prostori za izlaganje zbirki iz samostanskog fundusa. Samostan raspolaže bogatim fundusom sakralne, etnografske i arheološke građe, od kojih se posebno ističe Pinakoteka postavljena u istočnom samostanskom krilu. Slikarska baština makarskih franjevaca postavljena je u zbirci koja uz poznata i vrijedna djela Pietera da Costera i Antonija Molinarija, čuva više desetaka slika nastalih od 16. do 20. stoljeća. Zbirka pored brojnih slika, uvezenih uglavnom iz Venecije, čuva liturgijsko ruho i posuđe te nešto profanog materijala, među kojim će se naći i poneki komad povijesnog oružja iz samostanskog arsenala. 

Zaključno s 2018. godinom sanirani su i prezentirani podrumski prostori, prvo u zapadnom, a zatim i u istočnom samostanskom krilu, u kojem je već prije bila postavljena poznata i dobro posjećena malakološka zbirka, koja je postala i zaštitni znak samostana.

Mali prirodoslovni muzej

Zbirka je postavljena u jesen 1959. iz materijala prikupljena na području Makarskog primorja. Prikupljanje građe organizirao je fra Jure Radić uz pomoć časne sestre Marije Edite Šolić, fra Frane Careva i druge braće iz samostana. U tradiciji velikih primjera prirodoslovnih zbirki europskih samostana 18. stoljeća novonastala je zbirka prvi put izložena javnosti u prostoru stare franjevačke crkve. 

Zahvaljujući širenju glasa o stvaranju malakološke zbirke, te uz pomoć makarskih ribara, zbirka je uskoro narasla do razine maloga prirodoslovnog muzeja. Tomu su pridonijeli brojni donatori iz raznih dijelova svijeta koji su u razmjeni za jadranske mekušce slali primjerke iz svojih krajeva. Trajno je izložena posjetiteljima tek 30. travnja 1963, kada je otvoren stalni postav – Malakološki muzej.

U svojoj šezdesetoj godini od prvog izlaganja, malakološka je zbirka na radost djece školskih uzrasta i lokalnog stanovništva, kao i mnogobrojnih turista, a posebno stručnjaka i zaljubljenika u prirodu i njezina bogatstva, dočekala temeljitu obnovu izložbenog prostora kako bi i dalje nastavila biti izvor edukacije i razonode posjetiocima. „Važno je spomenuti da povremenim donacijama školjaka zbirka i dalje nastavlja rasti te će u budućnosti moći posjetiteljima prikazati i one brojne vrste mekušaca koje prije nisu bile izložene“, tvrde franjevci, čuvari samostanskog malakološkog blaga. 

Treba naglasiti da je spomenuta zbirka samo dio instituta Planina i more, koji je utemeljio fra Jure Radić, znanstvenik i profesor Bogoslovnog fakulteta, koji je u sklopu instituta prikupio iznimno vrijednu građu, među ostalim i herbarij nekoliko desetaka tisuća biokovskoga bilja, indeksiran u europskoj bazi podataka u popisu vrijednih europskih herbarija. Njegov rad, kao i zalaganje sestre Edite Šolić, rezultirao je zaštitom Biokova kao parka prirode i izgradnjom botaničkog vrta u povijesnom naselju Kotišina. Brigom Ministarstva kulture, splitskog Konzervatorskog odjela, uz financiranje EU-fondova i uz participaciju Grada Makarske, obnovljen je Veliki kaštel i dvije crkve, a u skoro vrijeme bit će dovršen cjelovit zahvat. Predstoji uređenje instituta i otvaranje javnosti njegovih vrijednih biblioteka i zbirki, u što će se uključiti Sveučilište. 

Sanacija i unutrašnje uređenje prostora, kao i novi postav malakološke zbirke izvedeni su uz financijsku potporu Ministarstva regionalnog razvoja i EU-fondova, Ministarstva kulture, Splitsko-dalmatinske županije, Grada Makarske i Turističke zajednice Makarska, zahvaljujući razvojnim projektima koje je pripremala Razvojna agencija Grada Makarske Mara. Suvremena prezentacija fundusa zbirke točka je na i dugogodišnjih konzervatorskih radova kojima je u velikoj mjeri vraćen izvoran izgled najstarijega dijela franjevačkog samostana sv. Marije u Makarskoj.