Nepotrebno potrebna predstava

Umjetnost je nepotrebna potreba – riječi su slavnoga redatelja Jana Lauwersa, osnivača i voditelja belgijske skupine Needcompany koja je u sklopu programa Rijeka 2020. u tome gradu imala, od 29. veljače do 6. ožujka, svoj festival na kojem je uz predstave Zauvijek i Koncert benda koji gleda u krivom smjeru izvedena, 3. ožujka, i regionalna premijera predstave Sve što je dobro, nastala u koprodukciji Rijeke 2020, HNK-a Ivana pl. Zajca, skupine Needcompany i njihovih partnera.

Jan Lauwers, rodom iz Antwerpena, u svom se umjetničkom stvaralaštvu izražava u gotovo svim medijima. Za sebe voli reći da je kazališni stvaratelj, a ne redatelj. Tijekom posljednjih trideset godina postao je slavan po svom začetničkom radu na pozornici sa skupinom Needcompany. Njegova su brojna umjetnička djela izložena i u umjetničkom centru BOZAR u Bruxellesu i Muzeju suvremene umjetnosti Ming u Šangaju. Dodijeljeno mu je počasno zlatno odličje za zasluge Republike Austrije 2012, a 2014. nagrađen je Zlatnim lavom za životno djelo na Venecijanskom bijenalu. Bio je prvi Belgijanac koji je dobio tu nagradu u kategoriji kazališnih predstava.

Needcompany je međunarodna, višejezična, inovativna i multidisciplinarna skupina, čiji ansambl čine
umjetnici sedam različitih nacionalnosti, a svaka im se predstava igra na više jezika / Snimio PETAR FABIJAN

Needcompany je osnovana 1986. jer je Lauwersu „trebalo društvo“. Skupinu je osnovao u Bruxellesu sa svojom suprugom, umjetnicom Grace Ellen Barkey, a skladatelj Maarten Seghers pridružio im se 2001. Njih troje čine jezgru skupine koja obuhvaća sva područja njihova umjetničkog djelovanja: kazalište, ples, izvedbenu i vizualnu umjetnost te književnost. Needcompany je međunarodna, višejezična, inovativna i multidisciplinarna skupina, čiji ansambl čine umjetnici sedam različitih nacionalnosti, a svaka im se predstava igra na više jezika.

Upravo je takva, međunarodna i višejezična, i predstava Sve što je dobro, koju smo pogledali u Rijeci.

Tekst, režiju i scenografiju potpisuje Lauwers, glazbu je skladao jedan od osnivača skupine Maarten Seghers koji u njoj i glumi, skupa s bračnim parom Lauwers i Grace Ellen Barkey te njihovom djecom Romy Louise Lauwers te Victorom Lauwersom, uz još sedam glumaca, članova skupine.

Predstavu (kao i prije više od deset godina u predstavi Isabellina soba, 2009. na Festivalu svjetskog kazališta u Zagrebu) otvara Jan Lauwers izlaskom na proscenij, dok su svjetla u gledalištu upaljena. Opisat će publici kako je nastala predstava te je upoznati s njezinim glavnim glumcima, Elikom Nivom, bivšim izraelskim elitnim vojnikom i ratnim veteranom koji je nakon teške nesreće i duge rehabilitacije postao profesionalni plesač, te Benoitom Gobom, koji u predstavi glumi oca obitelji, Lauwersa.

Uvodeći nas u predstavu Lauwers će kazati kako je njome želio postaviti neka pitanja i iznijeti neka svoja razmišljanja o umjetnosti, o tome što se događa kad se svijet počne upletati u umjetnost. Pa će tako kazati kako “umjetnost s političkim predznakom uništava ljepotu politike”. Reći će kako je želio dovesti u pitanje uvriježenu ideju da znamo što bi to umjetnost trebala činiti i što bi umjetnost trebala biti.

U predstavi Sve je dobro Jan Lauwers i svi drugi članovi Needcompany u tome su i uspjeli, iako ne u potpunosti. Jer nakon duhovitog i dinamičnog uvoda ono što je uslijedilo nije do kraja opravdalo očekivanja. Svjedočili smo predstavi koja jest postavila brojna važna pitanja, ali koja je tijekom izvedbe izgubila na ritmu i doživjela brojna nepotrebna ponavljanja, koja su je usporila i na trenutke učinila dosadnom. Šteta, jer je ideja o važnosti umjetnosti u današnjem svijetu, posebice naspram politike koja njime vlada iznimno značajna, možda više nego ikada prije.

Važno je i pitanje identiteta kojim se Lauwers intenzivno i bavi u ovoj predstavi, i to od osobnog identiteta, poput onog bivšeg izraelskog vojnika Elika Niva koji postaje umjetnik, do identiteta čitavoga jednog naroda koji mu, u nedostatku drugih vrijednosti, postaje pojas za spašavanje, ali koji u rukama nacionalista postaje destruktivan.

Sve je dobro dobra je ansambl-predstava u kojoj gotovo svi glumci s lakoćom brišu razlike između stvarnog života i glume i u kojoj pomoću zaigrane i duhovite koreografije Ellen Grace Barkey tijelo postaje samo još jednim od elemenata predstave.

Scenografija koju potpisuje sam Lauwers, smještena na pozornicu bez stražnjeg zida, čiji je izostanak poništava i čini beskrajnom, također dobro funkcionira, posebno njezin glavni element, osam stotina gracilnih staklenih boca, koje je napuhao jedan od posljednjih puhača stakla iz Hebrona. Krhkost stakla koje se tijekom čitave predstave pomiče iz stražnjeg u prednji plan oživljava na sceni Hebron, dovodeći bivšeg izraelskog vojnika, ali i sve druge sudionike, u Palestinu.

Predstava o umjetnosti nije mogla proći bez brojnih umjetničkih citata, koje Lauwers neprestano propituje, smještajući ih u kontekst našeg vremena. Pita se tako Lauwers što nam danas govori Duchampova Fontana, zatim urezana zvijezda na trbuhu Marine Abramović ili Louise Bourgeois, koja je u dobi od 95 godina vlastitom krvlju naslikala miris životinje plijena.

Predstava Sve što je dobro završava opisom slike flamanskog slikara Rogiera van der Weydena Skidanje s križa. Ovdje je ona parafrazirana „kršćanskom“ slikom u palestinskoj okolini i izraelskim elitnim vojnikom okruženim Lauwersovom obitelji, a za tu će sliku autor reći: to je moj autoportret. Fikcionalni je to autoportret s autobiografskim elementima, koji se savršeno uklapa u Lauwersovo promišljanje kazališta kao umjetnosti 21. stoljeća, riječima: „Sve je istina i iluzija teatra.“Sjajna završnica vrlo dobre predstave – šteta što Sve što je dobro nije bilo i odlično.