Moderna galerija u sigurnim rukama

Jedna od najprestižnijih hrvatskih kulturnih institucija, Moderna galerija u Zagrebu, prošlog je mjeseca ispratila dugogodišnju ravnateljicu Biserku Rauter Plančić u mirovinu. Nakon tri mandata u kojima je, po njezinim riječima, radila s prekrasnim umjetnicima i ljudima, ova energična povjesničarka umjetnosti može sa zadovoljstvom sumirati svoje dvanaestogodišnje djelovanje i doprinos koji je ostavio trag njezine kustoske i menadžerske palice.

Biserka Rauter Plančić među prvima je koji su u Hrvatskoj provodili nove pristupe u organizaciji izložbi / Snimio Boris Šćitar / PIXSELL

Kada je 2008. došla na mjesto ravnateljice Moderne galerije, koju je prije toga dva desetljeća vodio Igor Zidić, respektabilno ime u hrvatskom svijetu stručnjaka za povijest umjetnosti, iza sebe je već imala pozamašnu biografiju i reputaciju osobe koja se zna uhvatiti ukoštac s mnogim aktualnim problemima i izazovima. Cijeli profesionalni život obilježavala ju je jedna od važnih karakteristika za taj posao, a to je radoholičarstvo. Uza znanje koje je stjecala u Galeriji Klovićevi dvori, odakle je došla na poziciju ravnateljice Moderne galerije, radila je od početka karijere na poslovima nužnim za uspješno vođenje ovakvih institucija: Biserka Rauter Plančić svrstava se među prve koji su u hrvatskim galerijskim ili muzejskim prostorima provodili nove pristupe u organizaciji izložbi. Njezin posao menadžerice i marketinške stručnjakinje započeo je s prvim radnim iskustvima koje je stekla na samim počecima karijere po završetku studija povijesti umjetnosti i talijanskog jezika na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, u Koncertnoj direkciji, u Odjelu produkcije klasičnih koncerata, a dobro ispečen zanat mogla je zahvaliti radeći i s pionirima novoga vođenja, pristupa i izlaganja u galerijama i muzejima kakav je bio Ante Sorić, nekadašnji ravnatelj Muzejsko-galerijskog centra u Klovićevim dvorima na Gornjem gradu u Zagrebu, koji je bio uzor mnogim tadašnjim i budućim hrvatskim ravnateljima institucija takva tipa.

Nema mjesta za politiku
u umjetnosti

Biserku Rauter Plančić u času dolaska na čelno mjesto Moderne galerije šira publika možda nije poznavala onako dobro kako ju je poznavala struka jer je samozatajnost usrdno njegovala, a energiju usmjeravala na konkretne ciljeve. S Božom Biškupićem, tadašnjim ministrom kulture, napokon je došla do mjesta koje svaki kustos ili povjesničar umjetnosti želi u životu kao konačni cilj i nagradu za uloženi trud. Procjena Bože Biškupića očito je bila valjana jer su je i drugi ministri (Berislav Šipuš i Zlatko Hasanbegović), drukčijih političkih orijentacija, također potvrđivali, što govori u prilog onomu što je i sama često isticala – da nema mjesta za politiku u umjetnosti, eventualno za kulturnu politiku provođenja metoda kako bi se domaća, postojeća baština i kulturna građa trebala obogaćivati i mijenjati na bolje. Konačno, to je i dokazala priredivši više stotina vrlo uspješnih i respektabilnih izložbi za svog djelovanja te se time približila i mnogim ljubiteljima umjetnosti koji su u vrijeme njezina prvog mandata možda i bili skeptični.

Novi ravnatelj Franceschi najavio je osuvremenjivanje / Snimio GORAN VRANIĆ

Biserka Rauter Plančić fokusirala se osim na primarno djelovanje Moderne galerije kao izložbenog prostora i na povećanje fundusa našeg najvećeg nacionalnog muzeja umjetnosti koji čuva zbirku djela hrvatskih likovnih umjetnika između 19. i 21. stoljeća. Za to su, svakako najvećim dijelom, zaslužni mnogi donatori koji su u Biserki Rauter Plančić prepoznali osobu od povjerenja te joj predali vlastitu djedovinu. Dio gotovo udvostručene imovine u proteklih dvanaest godina došao je i otkupom uz dobru pregovaračku vještinu same Bibe, kako je od milja zovu svi koji je poznaju. Zatečenu imovinu od oko 6.800 umjetničkih djela povećala je na više od 11.300 platna, grafika, skulptura i ostalih artefakata. Primjera radi, u pet je godina, između 2009. i 2014, u Modernu galeriju došlo 375 novih eksponata, svaki s vlastitom pričom, od kojih je tada možda bio najzanimljiviji jedini realizirani portret Dore Pejačević koji je naslikao naš poznati umjetnik Maksimilijan Vanka. Mora se naglasiti i da je bivša ravnateljica zaslužna i za djela koja su u Modernoj galeriji našla svoj dom, a došla su iz nekih europskih metropola.

U korelaciji s modernim vremenima

Apsolutnu predanost poslu i racionalni pristup Biserka Rauter Plančić sama je opisala izjavom u medijima kada je rekla da „prvo treba dobro promisliti pa onda reći hop, treba biti kooperativan a ne isključiv i nastaviti graditi na onom što si zatekao“. Tim je riječima izrazila i zahvalu prethodnicima, osobito Igoru Zidiću, koji je uz mnoge recentne izložbe bio i autor novog postava Moderne galerije, ali je uputila i svojevrsni naputak budućem, novoizabranom ravnatelju Branku Franceschiju.

Moderna galerija već je godinama u sudskom sporu s HAZU-om oko vlasništva dijela fundusa / Snimio GORAN VRANIĆ

Modernu galeriju u Zagrebu, osnovanu još davne 1934, Biserka Rauter Plančić vidjela je, slično svom prethodniku, kao mjesto koje izuzev stalnog postava i obogaćivanja fundusa novim djelima likovnih umjetnika, najvažniju zadaću traži i u praćenju suvremenih zbivanja na likovnoj sceni te prezentiranju izložbi koje su vezane uz autore i umjetnike čija su djela u korelaciji s modernim vremenima. Stoga su se među inim slikama, grafikama i skulpturama u kolekciji koja je prikupljena za njezinih mandata našla mnoga djela živućih umjetnika. U suradnji s kustosima Moderne galerije i mnogim vanjskim suradnicima među tristotinjak realiziranih izložbi u proteklom desetljeću Biserka Rauter Plančić pridonijela je i upoznavanju međunarodnih institucija i publike s djelovanjem hrvatskih likovnih umjetnika, o čemu svjedočimo i ovih dana, nedavno otvorenom izložbom Miroslav Kraljević – hrvatski modernist i tri najistaknutija sljedbenika Kraljevićeva nasljeđa u hrvatskom slikarstvu prve polovice 20. stoljeća – Uzelac, Gecan, Trepše. Izložba je otvorena 3. ožujka u Budimpešti u palači Vàrkert Bazar (Palača Straže) u suradnji s autorom izložbe Zvonkom Makovićem i Biserkom Rauter Plančić kao autoricom likovnog postava. Potvrda je to mnogih postavljenih izložbi u susjednim zemljama, pri čemu su suradnje s ministarstvima vanjskih poslova bile presudne. Mađarska je samo jedna od zemalja s kojima je Moderna galerija za vrijeme bivše ravnateljice imala vrlo uspješnu suradnju, da ne spominjemo, primjerice, intenziviranje odnosa s kolekcijom Romanelli u Italiji.

Zagovaranje kontinuiranog osvježavanja likovne scene učestalim izložbama vrijednih autorskih imena i ustrajavanje na gostovanjima u inozemstvu s izložbama domaćih likovnih umjetnika nešto je čime se Biserka Rauter Plančić može ponositi i časno oprostiti, barem zakonski, od institucije kojom je okrunjena njezina stručna karijera.

Monocentrični kulturni prostor vrlo je opasan za razvoj i spoznaju svakoga i u svim sferama umjetničkog djelovanja. U genetskom kodu pravoga povjesničara umjetnosti jest činjenica da se ni kad moraš u mirovinu po sili zakona nikako ne prihvaća mirovanje u doslovnom smislu pa mi se tako čini da ni Biserki Rauter Plančić ovo neće biti zadnja izložba ili projekt na kojem radi. Uz njezinu upornost, volju za djelovanjem, energični karakter – možda je ovo samo zasluženi predah. Mislim da može zadovoljno prihvatiti promjenu jer je tijekom nešto više od desetljeća kao ravnateljica napravila mnogo više od nekih drugih kolega. Naime, za razliku od europskih i svjetskih institucija, u Hrvatskoj nije rijetkost da se na različitim radnim mjestima, osobito pozicijama, ljudi baš ne izmjenjuju pa je tako sasvim normalno da kad jednom dođeš do krovnog mjesta, vrlo teško odustaješ od položaja mijenjajući ga novim. Možda je razlog tomu i to što se najčešće ta osobna velika priznanja za uloženi trud i stručni put događaju kad su ljudi već u godinama pa, nekako, teže tomu da se, na neki način, smire.

Izazovi pred novim ravnateljem

I Biserka Rauter Plančić pokazivala je želju za promjenom tijekom svoga poslovnog puta, možda ne u tolikoj mjeri i tako često kao njezin nasljednik, novoizabrani ravnatelj Branko Franceschi, koji je u posljednjih petnaestak godina bio ravnateljem uglednih muzejskih institucija od sjevera do juga Hrvatske. Stajališta sam da su nova iskustva uvijek korisna bez obzira kakva ona bila, tako da mi se ova prirodna smjena čini vrlo prihvatljivom.

Branko Franceschi dobro je poznat hrvatskoj kulturnoj javnosti, neosporno vrlo stručna osoba s osebujnim iskustvom i dakako drukčijim karakterom od onoga Biserke Rauter Plančić, ali nikako slabijim. Kako je cilj bilo koje evolucije napredak, koji redovito dolazi u obliku promjena, najmanje što očekujemo jest da Franceschi započne s najavljenim osuvremenjivanjem komunikacije Moderne galerije u Zagrebu s publikom koristeći dosege digitalnog doba i platformi koje ga prate. Franceschija je dočekao i vrući krumpir sudskog spora s HAZU-om oko vlasništva brojnih umjetnina iz fundusa Moderne, koji se protezao na sva tri mandata bivše ravnateljice, i koji se mora riješiti.

Biserku Rauter Plančić, kao ravnateljicu Moderne galerije, pamtit ćemo po dinamiziranju ritma izlaganja i brojčanom povećanju umjetničkog inventara, a iako je program za ovu godinu zaključen, prostor za neke novine uvijek postoji. Što nas čeka u novoj eri povijesti Moderne galerije vidjet ćemo uskoro. Na kraju samo možemo reći: Hvala, Biba! Sretno, Branko!