Likovni jezik sporta

Najvažnija sporedna stvar na svijetu prije sada već gotovo dvije godine bila je ne samo tema svakog razgovora svakog Hrvata već je u likovnom smislu iznjedrila prvu izložbu koja se sustavno pozabavila temom prikazivanja nogometa u slikarstvu. Tadašnji ravnatelj Umjetničke galerije Dubrovnik, Marin Ivanović, i kustos Milan Bešlić priredili su u Galeriji Dulčić Masle Pulitika izložbu Nogomet u hrvatskom slikarstvu, na kojoj je prikazano dvadeset i pet radova, među kojima su se našli klasici poput Dulčića, Babića i Mujadžića, ali i ugledni živući slikari kao što su Švaljek, Eterović, Bućan, Buntak, Vekić, Tadić, Akrap i drugi. Posebna dragocjenost izložbe bila su dva Stančićeva djela predstavljena široj publici prvi put: Dječak s nogometnom loptom i Dječak koji hvata nogometnu loptu.

U međuvremenu smo u Klovićevim dvorima, na izložbi Umjetnost i život su jedno: Udruženje umjetnika Zemlja 1929–1935. vidjeli još jedan rad s temom nogometne utakmice slikara Ivana Tabakovića iz 1927. Prije toga na istom mjestu vidjeli smo retrospektivu Vaska Lipovca na kojoj su se našli razni prikazi njegovih sportaša. Oni se trenutno mogu vidjeti, uz njegove kultne Bicikliste, u lisabonskom Nacionalnom muzeju kočije.

Impresivni artefakti

Dio navedenog uskoro će se moći vidjeti u Hrvatskom športskom muzeju, koji je u suradnji s HDLU-om i Akademijom likovnih umjetnosti iz Zagreba predstavio u Meštrovićevu paviljonu impresivne artefakte iz svog fundusa, kojim se najavljuje njegov novi stalni postav. Povijest mu seže u šezdesete godine 20. stoljeća, kada se javljaju inicijative za osnivanje takve ustanove. U zgradi današnjega Kineziološkog fakulteta 1977. osmišljen je stalni postav Muzeja fizičke kulture Hrvatske, gdje se nalazio do 1988. Od 1990. nosi ime Hrvatski športski muzej.

Svjetlan Junaković: Ples, 2014. / Izvor HDLU i HRVATSKI ŠPORTSKI MUZEJ

U kružnom prostoru galerija Prsten i PM autor izložbe Igra sporta i umjetnosti Marijan Sutlović izložio je predmete kojima se prezentira razvoj sporta i primijenjene umjetnosti u području sporta.

Saznajemo da su prve sportske discipline, kao mačevanje i streljaštvo, povezane s ratovanjem te da je zagrebačka streljana na Tuškancu (na mjestu današnjeg kina) bila središnje mjesto na kojem su se odvijala brojna društvena i sportska okupljanja. Najpopularniji sport bio je biciklizam, a prva utrka održana je na Zrinjevcu 1886. Potkraj 19. stoljeća iz Engleske dolaze razni sportovi poput nogometa, tenisa, atletike i automobilizma. Sve njih afirmirao je u Hrvatskoj otac hrvatskoga sporta Franjo Bučar, koji je posvetio život popularizaciji sportova, sokolstva, tjelesnog odgoja i olimpizma. Iz tog su početnog razdoblja sačuvane brojne medalje, plakati, diplome i skulpture, koje su se dodjeljivale kao sportske nagrade. Uz to, vrijedno su svjedočanstvo vremena i fotografije poput one koja prikazuje tečaj za učitelje gimnastike (Vaso Margetić, 1985). Zanimljivo, uz brojne muškarce, na fotografiji je i žena koja se uz kolege priprema postati učiteljicom gimnastike.

Osim što je imao važnu ulogu u razvoju tjelovježbe i sporta, sokolski je pokret kao važan dio povijesti sporta u Hrvata imao šire društveno značenje. Osnovan je 1874, kada je na vlasti bila Narodna stranka na čelu s banom Ivanom Mažuranićem. U djelatnosti Sokola pažnja se posvećivala skupnom vježbanju, čime se slala poruka o brojnosti Hrvata i snazi nacionalnog identiteta. Stoga ne čudi što su im simboli bile boje hrvatske zastave, kao i hrvatski grb, uz neizostavnog sokola koji je značio otpor režimu predstavljenu carskim orlom. Navedene elemente najviše su koristili u mediju plakata te su tako otvorili velika vrata razvoju sportskog plakata u Hrvatskoj. U polju vizualnog izražavanja tada se ističe Klement Menci Crnčić, a nakon Prvoga svjetskog rata Marko Rašica, Jozo Kljaković i Ljubo Babić. Uz njih se u formatima sitne plastike ističe Ivo Kerdić te potom Frano Kršinić i Ivan Meštrović, koji postaju velemajstori u tom formatu. Vrijedan portret svestranoga sportaša Rudolfa Vrhovca (1892–1977) napravio je 1923. slikar Ivan Tišov, koji pod Bukovčevim utjecajem postaje jedan od utemeljitelja hrvatske moderne. Šteta je što nisu izložene neke od spomenutih slika s izložbe u Dubrovniku. Tako bi se premostio jaz između Tišova i naših suvremenika.

Izložene su medalje, plakete, nagradne statue koje je izradio umjetnik i sportaš Bojan Stranić. Izložene su u sklopu povijesnog pregleda i naslovnice popularnoga zagrebačkog časopisa Svijet na kojima se našla tema sporta u razdoblju od 1926. do 1932. U stilu art deco časopis je oblikovao Otto Antonini.

Dominacija muških autora

Iz vizualno i informacijama poprilično zasićena uvodnog dijela izložbe kružno kretanje vodi nas u upoznavanje sa suvremenim hrvatskim umjetnicima koji se dotiču teme sporta. Taj je dio izložbe popraćen i zasebnim katalogom s tekstom Željka Marciuša. Uz radove umjetnici su predložili i kratak komentar tema koje prikazuju. Posebno se ističe komentar fotografa Ivana Posavca, kojim poziva na poštivanje prema himni koja se intonira prije nastupanja sportaša. Iz Posavčeve fotografske mape odabrane su fotografije naših sportaša iz 2012: Filipa Udea, Filipa Hrgovića, Ivana Balića, Nevena i Nenada Žugaja te Sandre Perković. Vesovićevi su crno-bijeli portreti bodybuildera iz 1980. Impresivan je rad Marina Marinića iz 2012. Prikazuje goleme, zastrašujuće kipove igrače ragbija koji prije utakmice izvode haku, tradicionalni maorski ratnički ples. Marinić je i sam kao „Tarara“ (Hrvat na maorskom) igrao ragbi na Novom Zelandu. Svjetlan Junaković zastupljen je figurom simpatičnog dugorukog Šampiona lake kategorije (2017) i kompozicijom Ples (2014) u kojoj nogometašice oponašaju pokrete Matisseovih slavnih aktera na istoimenoj slici iz 1910. Ružičasti Fijolićev Bruce Lee replika je onog brončanog izloženog 2005. u Mostaru. Novu verziju, u tehnici bojanog poliestera, Fijolić je napravio kao svojevrsno ispitivanje svijeta replika i kopija u kojem živimo. Postavljanje Brucea Leea još jednom pred oči publike može se povezati i s nezadovoljstvom koje je kod Leejevih obožavatelja prouzročio Tarantino ne prikazavši ga u nepobjedivom svjetlu u svom novom filmu Once upon a time in Hollywood.

Dva Buntakova bareljefa na medijapanu konkurenciju u dimenzijama imaju samo u slikama s nogometnom tematikom Matka Vekića. Nogometu je blizak i Akrap, koji još za vrijeme studija radi portrete nogometaša po uzoru na sličice koje se skupljaju tijekom većih natjecanja. Zoltan Novak prikazuje scenu igranja šaha, odmičući se od najzastupljenijih sportova. U tome se okušao i Buntak slikajući akvarelom vaterpolo, kojim se i sam bavio. Josip Rončević također se odmiče od najčešće sportske teme prikazujući maraton i picigin.

Nasuprot spomenutim djelima velikih dimenzija nalaze se minijature iz zajedničkog rada fotografa Bojana Mrđenovića i slikara Stipana Tadića. U Grčkom dnevniku ta su dva umjetnika sakupila dojmove s biciklističkog putovanja Atikom i Peloponezom u ljeto 2016.

Martina Granić i Martina Miholić jedine su zastupljene multimedijskom instalacijom nazvanom Try hard, kojom naglašavaju i istražuju poimanje ženskih kretnji u sportu. Autorice naglašavaju koliko više truda žene trebaju uložiti u odnosu na muškarce da bi postigle jednake rezultate u sportu. Uz Maju Rožman dvije su Martine jedine predstavnice suvremenih umjetnica. U unutarnjem dijelu Prstena, odnosno u Galeriji PM, postavljeni su isključivo radovi Zlatana Vrkljana. Njegovi biciklisti jednakih dimenzija postavljenih u jednakom ritmu osim što daju dojam savršene simetrije ne postižu nikakav dodatni efekt.

Najzanimljiviji su dio izložbe plakati iz svjetske mape grafike Sport and art za Zimske olimpijske igre u Sarajevu 1984. Autori iz mape redom su poznati svjetski umjetnici: Andy Warhol, Henry Moore, Gabrijel Stupica, Mimmo Paladino, Michelangelo Pistoletto, Cy Twombly. Osim njih predstavljeni su plakati Nedeljka Dragića s Univerzijade u Zagrebu 1987. kao i brojna vizualna rješenja od kojih su neka već kultna poput plakata za Mediteranske igre u Splitu 1979. Borisa Ljubičića ili onih za konjičke trke na Hipodromu Zagreb iz 1975. Borisa Bućana.

Vrijedna izložba na površinu izvlači dva zapažanja: kakva šteta što umjetnici nemaju toliko utjecaja na likovni jezik sporta kao što su imali nekada i kako je dobro kada se umjetnost i sport udruže pa produkcija, izložbe i katalog uživaju dobrobit simbioze koju se nadamo što više susretati u novom stalnom postavu Hrvatskoga športskog muzeja.