Kolera na otocima

Dok je prva epidemija mimoišla otoke Brač i Hvar, treća ih nije poštedjela. Najprije se pojavila u Starom Gradu, gdje je stigla trgovačkom robom iz Rijeke. U ono doba, u drugoj polovici 19. stoljeća,  bilo je to veoma gusto naseljeno mjesto, s otprilike četiri tisuće stanovnika. Bolest je buknula naglo, a spasili su se oni što su se odmah zatvorili u kuće. Zanimljiv je slučaj samoinicijativnog izoliranja Starograđana na brodovima u luci. Evo kako je to opisao dr. Antun Cerineo: „Stari Grad broji pedesetak brodova raznih veličina. Na njih se skloniše vlasnici s obiteljima i, povukavši jedini most što ih je povezivao s obalom, ostanu do završetka tragedije. Na brodovima nije bilo ni jednog slučaja oboljenja. A ipak, od obale i od kuća što okružuju luku bili su udaljeni samo osam do deset laktova! Udisali su isti zrak oklevetan za krivca tolikih smrti koje su pogodile mjesto. Čak je i hrana tih obitelji bila oskudna ili nedovoljna za dobru prehranu (zamislite: slano meso i dvopek!). Spavali su pod vedrim nebom, na palubi ili u najboljem slučaju zaštićeni običnom tendom. Dakle, ako je zrak među kućama bio pokvaren stotinu puta, onda je onaj u luci morao biti pokvaren stotinu tisuća puta više. Jer to je više močvara nego luka, to je glavna kloaka u koju dospijeva nemalo smeća iz mjesta. U tu luku su se donosile sve gadosti, odlagao se sav pribor, prala se sva roba kojom su se služili oboljeli.“

Hvar na ilustraciji objavljenoj u Viencu 1883.

Jedan od raskuživača prenio je bolest u kuću Pavla Duževića u selu Dol. Najprije je umrla domaćica i susjed koji joj je pritekao u pomoć. Zatim trojica koji su ih pokopali. Psa odbjegla iz kuće oboljelih susreo je dječak Sansević i poigrao se s njime. Ubrzo je izdahnuo na ulici. U pomoć mu je pritekao djed. Umro je i on. Dalje širenje spriječio je glavar sela naredivši strogu izolaciju kuća oboljelih. Okolna mjesta Selca, Grablje, Vrboska, Svirče, Pitve, Vrbanj i Jelsa spasila su se također izolacijom. Jedino ju je u Jelsi prekršio neki Palaveršić. Ubrzo umre on i žena koja ga je njegovala.

Grad Hvar bio je ugrožen dva puta. Zarazu je najprije donio neki Marković Sabaker, ali je izolacijom zaustavljena. Drugi put ju je unio Marin Barbarić zvani Kamerlengo. On je nadzirao Mrtvu Luku u Sokolićima i tamo je došao u dodir s lađom koja je imala jednog mrtvog. Vrativši se u Hvar, razboli se on, cijela obitelj i svi rođaci. Tako se kolera proširi po četvrti sv. Nikole, a poslije po čitavu gradu. Seljak što je došao kupiti žita prenese je u Brusje. Umre on i dvoje njegovih. Iznenadni požar zahvati okuženu kuću i tako se zaustavi širenje.

Na Braču se kolera pojavila najprije u Sutivanu u kući Bertrandovih. Zahvaljujući dr. Vicku Definisu bolest se nije proširila. U Supetar ju je donio žandarmerijski narednik John, ali je i tu intervencijom dr. Cerinea zaustavljena. Na Pučišća je bolest nasrtala dva puta, ali je strogom izolacijom spriječeno širenje. Zbog nedovoljnih mjera opreza najviše su stradala Postira. Donio ju je mornar Ivan Kalinić iz Trsta. Bol je ostao pošteđen zahvaljujući strogoj izolaciji koju je bio naredio načelnik Josip Vusio.

Na Vis je zaraza prenesena tri puta. Četrdeset viških zidara pobjegli su brodom iz zaražene Pule. Dok su stigli do Visa, imali su već četiri mrtva. Brod je stavljen u karantenu. Poslije mjesec dana potajno je stigla iz Splita udovica Dojmi, ali je izolirana. Onda 5. listopada stigne šesnaest Višana iz Herceg-Novog. Oprez je bio popustio i oni unesu pošast u Malu Bandu.

Vraćajući se iz Carigrada preko Trsta, u Koprivno kod Sinja stigao je mornar Armanda. Darovao je neke predmete obitelji Podrug i pošast pokosi čitavu obitelj. Bolest se prenese čak u najudaljenije dalmatinsko selo na Svilaji.

Iako je u vrijeme prve epidemije Kaštel-Lukšić ostao pošteđen, ovaj put kolera je desetkovala njegove stanovnike. Unesena je krijumčarenom robom u kuću Duje Percivala. Kad je bolest uhvatila maha, iz Splita su poslali dr. Mihovila Šimetina i „šest najnižih fukara“ da pomažu kao poslužnici i grobari. U Lukšićkoj stogodišnjoj kronici, koju je napisao Bartul Matijaca, postoji iscrpan zapis o epidemiji. Evo odlomka: „Grobari su nosili nekakvo zvonce u ruci, pa bi prolazili ulicom vičući: ’Imade li tko bolesnika?’ Nahrupili bi u kuću vikom i halabukom tražeći nemoćnika. Ako bi naišli na bolesnika koji kakve pomoći imade od brojne kućne zadruge, prošli bi mirno i podučili: ‘Trčite, javite liječniku. Namažite se kvasinom i kadite smrčkom!’ A ako bi se namirili na bolesnika koji je imao samo dijete ili ženu, ove bi razagnali da idu po liječnika ili da se spase i odu, a sami bi, ako je nemoćnik već iznemogao, odmah stali s njega sadirati pokrivače s nekakvim željeznim kukama pričvršćenim na koplju. Zatim bi pretražujući pazili ima li pića i sva im je briga bila da si što razjagme, što im je moglo ići ’pod špag’ ili u želudac, a bolesniku malo ili nikako da pomognu.“ Potkraj kolovoza stigao je novi liječnik dr. J. Omašić i zdušno se zauzeo u liječenju mještana. Od ukupno 1000 Lukšićana umrlo ih je 101.

Na kraju napominjem da dr. Grga Novak, u svojoj opsežnoj Povijesti Splita, uopće ne spominje ni u ovom feljtonu navedene publikacije splitskih liječnika ni epidemije kolere.

Kraj