Kič između djece i odraslih

Obično smo spremni na djelo koje bije glas da je bez umjetničke vrijednosti, da je nazoviumjetnost, da i pokazuje i izaziva loš ukus, da je jednostavno kič, brzopleto frknuti nosom, izražavajući time zgražanje ili omalovažavanje. Neću ulaziti u pitanja estetike (jer bih pitala i kako se to određuje umjetnička vrijednost, ta prilično neuhvatljiva kategorija), no pozabavit ću se nekim pojavama koje se tiču djece i odraslih. Povezuje ih upravo kič (njem. Kitsch, od engl. sketch, tal. schizzo, skica, ali i prskanje) ili šund (njem. Schund, otpadak, škart, a taj je škart pak iz mlet. scarto, loša, neupotrebljiva roba koja nije ni za što). I za književna ili filmska djela koja su namijenjena ljudima najskromnijih zahtjeva kažemo da pripadaju šund literaturi ili takvom filmskom žanru. Nemaju umjetničkih vrijednosti, pa publiku traže među neobrazovanima ili slabo obrazovanima s neizgrađenim ukusom kojima je samo do jeftine zabave. Ipak, neka djela iz šunda i kičeraja jedne epohe mogu prijeći i među re­spektabilna u nekoj drugoj. Drugo vrijeme, drugi senzibiliteti.

Prošlo ljeto dobila sam ovu figuricu od jednog osmogodišnjaka

Ako se sada u kontekstu kiča prebacim na 8. mart, Međunarodni dan žena, feministice će pomisliti da se izrugujem tom danu povezujući ga s kičem, no ne rugam se. Dapače, dok sam išla u osnovnu školu, taj smo dan slavili kao Majčin dan (jer su nam onaj drugi – druga nedjelja u svibnju – oduzeli, pa sad opet vratili). Ni taj (kako danas ljudi vole reći) tradicionalan dan što su ga, komunisti dakako, ukinuli nije ipak bio odvajkada. Uspostavljen je u 20. stoljeću. Dakle, na onaj „krivi“ Majčin dan, 8. ožujka, učenici su svim ženama nešto darovali: učiteljicama cvijeće, mamama i bakama vlastoručno izrađene čestitke (uz stalke od šperploče za salvete, obojene boce kao vaze i sl.), za što su nas na ručnom radu dugo pripremali. I sama sam od svoje djece još dobivala takve čestitke s njihovim crtežima.

Dan žena u uredskom okruženju (opijali su se i muškarci i žene na razularenim zabavama, danas bi se tom druženju moglo po općoj uključenosti reći team building) nisam doživjela, jer me Providnost u takve kolektive nikad nije dovela, pa 8. mart povezujem s dragim ženama u školi i u obitelji.

Tako sam jedne godine poželjela tom prigodom iznenaditi svoju mamu posebnim darom. Dugo sam ga gledala u izlogu prodavaonice rukotvorina, onomad na uglu Jelačićeva trga i Ilice, kraj koje sam prolazila na putu iz škole (Varšavska) kući (Tkalčićeva). Ne znam zašto mi se taj dar koji sam bila namijenila mami toliko sviđao, no sviđao mi se. Bio je to stakleni vrčić od 2 deci sa dva štamprla, što vjerojatno samo po sebi i ne bi bilo tako krasno da na vrčiću nije bio crtež nježnog laneta Bambija kako pase travicu, a na čašicama gljivice (slikovite muhare, naravno). Nije naodmet reći kako sam dolazila do „sredstava u takvim izvanrednim situacijama“. U Marinkovićevoj (danas Petrićevoj) ulici bila je točionica dalmatinskih vina koja je otkupljivala i stare flaše, pa sam u tom rudniku kopala novac za te izvanredne izdatke. Gledala sam u blizini kod ulaza u Oktogon i izlog muzikalija (ne za mamu), a u njemu malu crvenu Hohner harmoniku, valjda dječji model, kao što su i violine najprije male pa idu prema sve većima do normalne veličine, no znala sam da nikada neću moći skupiti toliko flaša da je kupim, pa je ostala samo želja moja pusta. Ipak, kičasti stakleni komplet uspjela sam mami doista i kupiti, ne misleći uopće o tome da takve krame ima već puno i previše. I danas se sjećam svoga veselja, čak i kao uspjeha da mi nešto nije pred nosom izmaknulo. Mamine se reakcije uopće ne sjećam. Možda je i izostala, no vrlo sam rano shvatila da je više radosti u davanju nego u primanju. Moj je Bambi još dugo (već i zguljen) stajao u kuhinjskom elementu, a onda je (uz tolike druge stvari) samo nestao. Nisam mu vidjela kraj u krhotinama.

Drugi primjer kiča doživjela sam prošloga ljeta. Jednom smo osmogodišnjaku i njegovoj mami omogućili kraće ljetovanje u našoj vikendici na Krku. Mali se oduševio već i samom idejom da će s mamom i njezinom prijateljicom (pa još i autom) ići na more, kupati se do mile volje, bez bakinih komandi kad se ide u more, kad van. Žene su mi pokazale njegov oduševljeni školski sastavak o nezaboravnom ljetovanju, a onda je njegova zahvalnost nepoznatim dobročiniteljima osvanula i opredmećena. Dobila sam jednu figuru za koju nisam u prvi mah znala što predstavlja, a još manje što će mi. Bila je to plava gipsana kompozicija koja se sastojala od bradatoga mornara s lulom; stoji kao u moru, po valićima plovi mala jedrilica (kao da je od papira), u sredini je šuplji valjak, a s druge strane valjka na nekom zidiću stoji galeb. Na dno valjka, načičkanoga zvjezdačama i drugim plodovima mora, stavlja se mala svijeća, lučica, čemu cijela ta kompozicija i služi. Dečko je bio toliko oduševljen svojim ljetovanjem (a i tom figurom) da je mamu i tetu nagnao da nam je kupe u znak zahvalnosti.

Eh, dragi dječače, tvoj dar stoji mi na polici s knjigama i sjeća me ne samo vrčića s Bambijem za jedan davni Majčin dan nego i tolikih soljenki od školjaka srčanki oblijepljenima kamenčićima, koje sam donosila baki i tetama s davnih ljetovanja u dječjim kolonijama Medulina i Baške. Rebraste srčanke i glatke školjke slične kastanjetama obično su prodavala djeca na kartonskim kutijama (uz volke i periske, koje izumiru) vabeći prolaznike usrdnim pogledom da ne prođu kraj njih nezainteresirano, što sam mnogo kasnije prepoznala i u očima svojega mlađeg sina kad je istu takvu robu nastojao unovčiti na šetalištu u Malinskoj.

Kad mislite o kiču kao nečem bezvrijednom, nemojte odmah frknuti nosom. U priči o darovanom kiču darodavci su važniji od daroprimaca.