Kako ozvučiti Bonda?

„Moje ime je Bond. James Bond.“ Te riječi utisnute su u kolektivnu pop-kulturnu memoriju poput svih drugih simbola 20. stoljeća – znakovite poze Marilyn Monroe, frizura Beatlesa, britkih doskočica Clinta Eastwooda u Prljavom Harryju ili mistične prizme s omota albuma Dark Side of The Moon. No James Bond zaseban je fenomen – ne samo zbog činjenice da je riječ o najduljoj i najuspješnijoj filmskoj franšizi u povijesti svjetske kinematografije s više od sedam milijardi dolara dosadašnje zarade nego i zbog multidimenzionalnosti koja mu daje osobitu atraktivnost i, naposljetku, produljuje život. Tajni agent 007 očito ne priznaje generacijski jaz. Kad je 1967. publici predstavljen peti nastavak, Samo dvaput se živi, Daniel Craig još nije bio rođen. Danas je 52-godišnja glumačka zvijezda pred bondovskom mirovinom. Film Za smrt nema vremena (No Time To Die) njegov je oproštajni nastup u serijalu koji ga je proslavio.

Fanovi će zbog koronavirusa premijeru novog Bonda
pričekati do studenoga, a do tada mogu uživati u glazbi

Čaroliju Jamesa Bonda – tajnog agenta, plejboja, mondenog superjunaka – pokušali su artikulirati najrazličitiji autori u bezbroj eseja i nekoliko preporučljivih knjiga – primjerice, Licence to Thrill: A Cultural History of the James Bond Films (2000) iz pera kulturnog povjesničara Jamesa Chapmana. Osobito je zanimljiva studija The Music of James Bond (2012) u kojoj autor Jon Burlingame detaljno razlaže očitu, iako katkada zanemarenu tezu: nisu bitni samo narativna struktura, glumačka postava i tehnološki aspekt filma, nego i njegova zvučna dimenzija. Bez prepoznatljive glazbene teme filmovi o slavnom agentu bili bi jedva zamislivi.

Izrada glazbenog zaštitnog znaka novog Bonda povjerena je osamnaestogodišnjoj Billie Eilish, koja je angažman očito dobila na krilima golemog svjetskog uspjeha njezina debija When We All Fall Asleep, Where Do We Go?. Nakon što je nedavno pomela konkurenciju na dodjeli Grammyja, mlada glazbenica u suradnji s bratom Finneasom skladala je evokativnu temu No Time To Die, ostvarivši ravnotežu između vlastite kreativne osobnosti i osnovne bondovske formule: razlomljene beatove Billie Eilish ovdje je ostavila po strani zamijenivši ih konvencionalnijom baladnom strukturom, s klavirskim uvodom i naglašeno dramatičnim orkestralnim zamasima u drugome dijelu. Sumorni ugođaj podrazumijeva se po sebi.

Dakako, Billie Eilish posljednja je u nizu pop-zvijezda, od Nancy Sinatra, Paula McCartneyja i Toma Jonesa do Madonne, Adele i Sama Smitha, koji su minulih desetljeća vlastitim pečatom obilježili Jamesa Bonda. Njezina izvedba još je odveć svježa da bi bila „objektivno“ vrednovana, no teško je pretpostaviti da će itko dosegnuti mitski status teme Goldfinger Shirley Bassey – pjesme koja se 1964. istrgnula iz „špijunskog“ konteksta pretvorivši se u pop-standard u općenitom, svekulturnom smislu.

Glazbena tema svakoga filmskog ostvarenja, a posebno Jamesa Bonda, nastoji postići sklad s vizualnim kontekstom. Ta dva medija funkcioniraju zajedno, preplećući se u svojevrsnom komercijalno-umjetničkom zagrljaju. Stoga se sinteza klasične britanske 007-elegancije i najsuvremenijih tehnoloških i glazbenih inovacija reflektira i u samoj glazbi, uključujući izbor izvođača. Žanrovske koordinate postavljene su već u prvom filmu, Dr. No (1962), i to, kako piše Burlingam, u zadnji čas i gotovo slučajno. Naime, skladbu James Bond Theme, koja se provlači svim filmskim nastavcima, skladao je Monty Norman, ali njezino karakteristično ruho aranžirao je John Barry. Shvativši još ranih 1960-ih ubojiti potencijal kontrasta, on je sučelio distorziranu surf-rock-gitaru, ritam-sekciju i grandiozni ubadajući zvučni zid satkan od mnoštva jazz-puhača.

Taj smjeli predložak, kojemu valja dodati element orkestracija posuđenih iz tradicije klasične glazbe, poznati engleski aranžer i skladatelj usavršio je poslije tijekom šezdesetih, u idućim nastavcima Jamesa Bonda kreiravši de facto poseban, špijunski podžanr filmske glazbe. Dakle, jazz (i klasika) kao tradicija te rock and roll kao odraz suvremenosti u skladbi koja, prema riječima skladatelja Davida Arnolda (također Bondova glazbenog suradnika), reprezentira karakter s filmskoga platna. Ona evocira „drskost, samouvjerenost i napetost. Sugestivna je, seksi i zvuči nezaustavljivo.“

U tako definiran okvir pokušali su se uklopiti svi glazbenici angažirani u više od dvadeset filmova o Bondu. Formula se ponešto mijenjala sukladno specifičnim trendovskim pomacima, no glavni elementi ostali su u igri. Novoskladane pjesme u većini slučajeva funkcionirale su, prema zapažanjima Guardianova kritičara Davea Simpsona, kao „mješavina kulerske nonšalancije i kiča“, ali i kao efektna audioreklama za sam film, poput zvučnog izloga za globalni filmski spektakl. Pjesma kao zaštitni znak pojedinog filma smije odstupiti od matrice, ali ne toliko da zamaskira poentu: superiornost glavnog lika kao nositelja radnje, njegovu fizičku i mentalnu nadmoć.

Kad god je, iz različitih motiva, dolazilo do radikalnijeg odstupanja od obrasca, rezultati su bili katastrofalni – na primjer Madonnin dance-eksces Die Another Day, vjerojatno najslabija pjesma u Bondovoj dugoj povijesti. U konkurenciji najgorih norveški je sastav A-ha u generičkoj synth-pop-vježbi The Living Daylights (1987) te Sam Smith, čija je balada Writing’s On The Wall toliko bezlična da je danas vjerojatno ne može prepoznati ni on sam.

Podbacili su još neki, inače iznimni izvođači, poput Jacka Whitea i Alicie Keys u temi Another Way To Die snimljenoj za film Zrno utjehe (2008). Poput Madonne, i tandem White–Keys zanemario je, podsjeća Simpson, temeljno pravilo: izvođač filmske teme nikada ne smije težiti tomu da svojom pojavom zasjeni Bonda.

Srećom, mnogo je više skladbi koje su pronašle optimalan omjer bondovske tradicije i modernih pop-strujanja, a toj skupini pripadaju redom karizmatični ženski izvođači poput Tine Turner, Sheryl Crow i Adele. Paul McCartney s grupom Wings posebna je priča. Energična i kompleksna Live and Let Die zvuči kao autentična bondovska tema, ali i vrhunski rock-standard sedamdesetih. Angažiravši producenta Georgea Martina, staroga suradnika iz vremena Beatlesa, Sir Paul je tako (ne računajući nedodirljive Shirley Bassey i Johna Barryja) potpisao najimpresivniju temu ugrađenu u kontinuirani fenomen tajnog agenta 007. Bondov tvorac Ian Fleming umro je prerano, 1964. Da je poživio, bio bi ponosan na razmjere lavine koju je pokrenuo – uključujući i onu glazbenu.