Gruntovčani za… 20. stoljeće

Televizijska serija Gruntovčani i njezini likovi Dudek i Regica, Cinober i Presvetli, duboko su upisani u našu kulturnu i kolektivnu svijest te svakodnevni život i okolinu. Samim time nameće se pitanje što mogu dobiti, a što dati prelaskom na kazališne daske. S jedne strane, čvrstim naslonom na original odaje im se (tek) počast, s druge, odmakom od njega nastaje novo djelo uz opasnost gubljenja ciljane publike. Boris Svrtan, koji potpisuje adaptaciju, režiju, scenografiju i igra Cinobera, odlučio se za prvo – vjeran prijenos originala, posebice u oblikovanju ambijenta, likova i odnosa, uz osuvremenjen zaplet u čijem je žarištu predobro nam poznata muljaža, makljaža i igra lokalnih (ne)moćnika s GUP-om. Preplećući te dvije linije, stvorio je tromu radnju čiji su razvoj usporavali duhoviti dijalozi presudni za stvaranje humornoga sloja, no ne i za sam zaplet. Na taj je način komikom kočio razvoj igre, da bi predugim tijekom predstave (pretpremijerna izvedba trajala je s pauzom gotovo tri sata), u kojoj su gradaciju zamijenili proplamsaji, utišao osmijehe.

Predstava Gruntovčani uspjela je u vjernom prijenosu likova iz serije na scenu – na slici Matija Šakoranja i Mirela Videk Hranjec kao današnji Dudek i Regica / Snimio IVAN POSAVEC

Na redateljskom planu Svrtan se usmjerio prema glumcima i njihovim odnosima, podredivši im ostale izvedbene elemente. Primjerice, odlična glazba Cinkuša (uz njih, glazbu potpisuju Živan Cvitković / Dubravko Ivančan i Ivica Kiš) svela se tek na popunjavanje brojnih praznih hodova za vrijeme promjene realistično oblikovane scenografije, umjesto da se svojom prepoznatljivošću uplete u igru. Jednako tako, odlično svjetlo Aleksandra Mondecara ukazalo je na vlastitu značenjsku slojevitost tek u rasplesanim makabrističkim krvavim preljevima na zastoru prije početka predstave i drugog dijela, da bi se u samoj predstavi podčinilo glumačkoj igri. Vedrana Rapić u kostime je uspješno upisala socijalne i karakterne osobine likova.

U ovakvu konceptu glumačka igra
(p)ostala je ključ cjeline. U prvom planu našli su se Svrtan, uvjerljiv kao „najdublji džep“ Gruntovca Cinober, te Hrvoje Kečkeš kao Presvetli. Njihova međusobna nadigravanja uglavnom su nosila predstavu, iako je Kečkeš postupno upao u maniru. Unutar tog odnosa našli su se Dudek i Regica, koje su Matija Šakoranja i Mirela Videk Hranjec oblikovali vjerno originalima, no odveć diskretno i povučeno u drugi plan, što dijelom odgovara njihovim pozicijama, no ipak je nedovoljno. Posebice kod Šakoranje, koji je i na vizualnom i na auditivnom planu odlično skinuo Martina Sagnera. Filip Detelić (alternacija Borko Perić) oblikovao je moćnika novoga kova Matulu u pojačanom izrazu, bez suptilnosti i socijalne inteligencije, dakle realistično, Luka Petrušić stvorio je najduhovitiji lik, pijanca Besnog, dok Josip Brakus nije uspio pretvoriti Cinoberova sina Roka u scenski potentan lik. Ivica Zadro u gostioničara Martina upisao je umor i odustajanje, dok je Nina Erak-Svrtan njegovu suprugu, gostioničarku Greticu, oblikovala kao komičnu protutežu. Ines Bojanić bila je vrlo duhovita Babica, dok je kao Roza zakoračila u prenaglašenost. Korak dalje u tom smjeru napravila je Ornela Vištica, koja je državnu tajnicu Marinelu Puvalo oblikovala stereotipno, uz mnogo buke, verbalne sirovosti i prenaglašenih pokreta ruku. Stereotipnosti se kod svojih likova znao prepustiti i Karlo Mlinar, dok su Maja Posavec i Anita Matić Delić bile uvjerljive Cila i Kata.

Zaključno, predstava Gruntovčani uspjela je u vjernom prijenosu likova iz serije na scenu, dok su slabe točke plošna režija te spor razvoj radnje opterećene pokojim suvišnim likom i odnosom.