Filmovi za rano proljeće

To je prava nepravda, rekao bi svojedobno popularan animirani antijunak Calimero na činjenicu da je već godinama uglavnom iritantnu komičaru Adamu Sandleru izmaknula nominacija za Oscar za glavnu ulogu u uspjeloj egzistencijalnoj krimi-drami Uncut Gems (Nebrušeni dragulji) braće Bennyja i Josha Safdieja. U njihovu četvrtom dugometražnom, a drugom kod nas distribuiranu filmu, autori ambicioznog i intrigantnog, ali u cijelosti precijenjena žanrovski srodna ostvarenja Paklena noć iz 2017. Sandleru su pružili priliku da se, nakon što su od njega već odavno svi dignuli ruke, glumački preporodi i doživi zapravo čudesnu transformaciju.

Nebrušeni dragulji, red. Benny Safdie, Josh Safdie, SAD, 2019.

U dosadašnjoj Sandlerovoj glumačkoj karijeri izdvajaju se sjajna egzistencijalna humorna drama Ludi od ljubavi Paula Thomasa Andersona te u dobroj mjeri sasvim solidna humorna romantična drama Španjolski engleski Jamesa L. Brooksa. Već dugo praktički otpisan komičar koji nas je naviknuo na iritantne likove i još iritantnije priglupe komedije u filmu dostupnu na Netflixovoj platformi tumači vlasnika njujorške draguljarnice Howarda Ratnera, lakomislena i neodgovorna muljatora koji se kroz život probija zahvaljujući ponajviše brbljavosti i određenoj količini sreće. I čini to superiorno, doslovce noseći film koji je njegov one man show, jer ga vidimo u doslovce svakom kadru.

Kad se na očito nelegalan način domogne velikoga nebrušenog opala, svima dužan i opsesivnim klađenjem obilježen protagonist koji se nalazi pred razvodom, a u problemima je i njegova veza s mladom ljubavnicom, ponadat će se da bi aukcijskom prodajom dragulja mogao odlično zaraditi i riješiti sve svoje probleme. Dakako da od toga neće biti ništa, jer Howard je naivni i neinteligentni gubitnik koji nije svjestan da su ga svi odavno pročitali i da igraju vlastite igre, a da sam svakim novim zaduživanjem srlja u propast. Uncut Gems odlikuju neobuzdana energičnost i dinamičnost zbivanja, čak furioznost u kojoj Adam Sandler glumački pliva kao riba u vodi. Dijalozi su odlično napisani, baš kao i dramske i poneka humorno te crnohumorno obojena situacija, a likovi su životni i uvjerljivi. Slično filmovima mladog i energičnog Martina Scorseseja, koji je suproducent filma i kojemu su autori dali posvetu u Paklenoj noći, referirajući se na njegovu Idiotsku noć, i ovdje kao agensi dramskih i tragičnih zbivanja funkcioniraju iracionalni postupci podjednako iracionalnih likova. Tu su i poveznice s remek-djelom Ubojstvo kineskog kladioničara glasovitoga nezavisnjaka Johna Cassavetesa, s kojim braća Safdie ne dijele samo pripadnost nezavisnoj sceni nego i dramsku potku te tematske i stilske poveznice. Ukratko, Uncut Gems ostvarenje je koje zavređuje najtopliju preporuku, neosporno prijelomni film u karijerama ne samo Bennyja i Josha Safdieja nego možda i Adama Sandlera.

Angažman i oprost

Najtopliju preporuku zaslužuje obiteljska socijalna drama Oprostite, mimoišli smo se, još jedno sjajno ostvarenje britanskog prvaka angažirane socijalne drame Kena Loacha (Zemlja i sloboda, Tražeći Erica, Ja, Daniel Blake). Već desetljećima predvodnik socijalnog i političkog angažmana u britanskom filmu, koji angažman i jasne stavove inteligentno utemeljuje na realizmu i naturalizmu te uvijek na humanim stranama priča, Loach za protagoniste bira poštene, dobrodušne i pomalo naivne radnike i(li) revolucionare koji u sukobima sa sustavom, birokracijom ili revolucijom stradavaju zbog slijeđenja vlastitih uvjerenja i ideala.

Oprostite, mimoišli smo se, red. Ken Loach, UK, Francuska, Belgija, 2019.

Tako je i u ovom filmu, u čijem je fokusu nevesela svakodnevica četveročlane radničke obitelji iz Newcastlea, koju uz muža i oca Rickyja, prema riječima njegova šefa samozaposlenog dostavljača paketa, te supruge i majke Abby, patronažne sestre, čine njihova djeca, problematični tinejdžer Seb i senzibilna jedanaestogodišnja Liza Jane. Tematizirajući težak život i tragičnu sudbinu (ne samo) britanskog radništva, ljudi koji su žrtve socijalnog darvinizma i kao takvi doslovce osuđeni na stradanja i moguću smrt, Loach sugestivno tamnim bojama oslikava prirodu današnjeg kapitalizma koji jadno plaćenim radom razara obitelji te ljude tjera u samouništenje i tragediju. I u ovom autorovu filmu naglasak je na tjeskobnom socijalnom kontekstu i angažmanu, humor je potisnut ili ga uopće nema, odnosno sporadično izvire iz sitnih detalja i ljudskih slabosti, a u žarištu su svakodnevni ljudi s dna društvene kace te njihove turobne egzistencijalne i s njima neraskidivo povezane obiteljske drame. Loach i ovdje stvara galeriju uvjerljivih i životnih likova i njihovih međuodnosa, koje prikazuje s naglašenom empatijom.

Angažman je bitan sastojak i osmog dugometražnog projekta redatelja Todda Haynesa (Daleko od raja, Nema me, Carol), na istinitim događajima temeljene kombinacije biografske i sudske drame Mutne vode. Film je nastao u suprodukciji dijela tima koji je posljednjih godina producirao također angažirane dokudrame Novine Stevena Spielberga i Spotlight Toma McCarthyja, i skladno se uklapa u takav profil stvarnosnih drama o tzv. običnim ljudima, predanim profesionalcima koji se vođeni savješću i spletom društvenih okolnosti promeću u borce za pravdu, u one koji, primjerice u Mannovoj Probuđenoj savjesti i Soderberghovoj Erin Brockovich, da bi zaštitili tzv. male ljude raskrinkavaju moćne korporacije, političare i institucije te pred lice javnosti i pravde iznose njihovo suspektno djelovanje.

Mutne vode, red. Todd Haynes, SAD, 2019.

Takvo je djelovanje u konkretnom slučaju trovanje ljudi i stoke u provincijskom mjestu Parkersburg u Zapadnoj Virginiji, za što 1997. doznaje obiteljski čovjek i uspješni odvjetnik Robert Billott (odlični Mark Ruffalo), a za što će se pokazati odgovornom moćna kemijska korporacija DuPont. Podrijetlom iz tog kraja, Billott će otkriti da korporacija DuPont ondje odlaže toksični otpad te tako zagađuje zemlju i vodu, što za posljedicu ima teške bolesti i smrt ljudi i stoke. A u korijenu djelovanja korporacije, odnosno njezin svojevrsni core business, jest sintetička kemikalija PFOA ili C8, odnosno teflon, koji je još tijekom Drugoga svjetskog rata korišten u proizvodnji tenkova, da bi se poslije počeo koristiti u izradi proizvoda za kućanstvo, simbol čega su tave za koje se hrana ne lijepi, u reklamnim sloganima nazivane sretnima.

Borac protiv moćne korporacije

Kad počne temeljito istraživati djelovanje DuPonta, ponajprije odlaganje štetnog otpada od proizvodnje teflona u tlo i okolinu Parkersburga, Billott će se pretvoriti u osamljena borca protiv korporacije, a njegova će borba s kombinacijom poraza i malih pobjeda potrajati gotovo puna dva desetljeća.

Male žene, red. Greta Gerwig, SAD, 2019.

Djelo temeljeno na novinskom članku objavljenu u The New York Times Magazineu 2016, na tekstu američkog romanopisca i esejista Nathaniela Richa naslovljenu Odvjetnik koji je postao DuPontova najgora noćna mora, vrlo je sigurno i sugestivno režirano, dojmljivo estetski i kompozicijski oblikovano, sa sjajno komponiranim kadrovima te vrlo efektna zagasita i pastelnoga kolorita. Paranoidnim ozračjem u porastu Mutne vode asociraju i na političke trilere iz 70-ih godina, primjerice na one u režiji Alana J. Pakule. Nažalost, u tom smislu sve i ostaje samo na asocijacijama, jer za više provokativnosti autoru nedostaje srčanosti i energičnosti, jer se posezanje za trilerskim sastavnicama iscrpljuje u naznakama i sugestijama, no bez konkretnijih detalja.

(Ne)zasluženi oskarovci

Od šest nominacija za Oscar, među kojima su i one za najbolji film, najuspjeliji adaptirani scenarij te dvije sporedne ženske uloge, ovjenčana onim za najbolju kostimografiju, romantična drama Male žene scenaristice i redateljice Grete Gerwig (Lady Bird) već je sedma adaptacija istoimenog dvodijelnog djevojačkog romana Louise May Alcott. Očekivano sentimentalna, no ne i patetična storija o sudbinama četiriju karakterno različitih sestara iz obitelji March iz Massachusettsa tijekom druge polovine 19. stoljeća, dramskom i narativnom strukturom vjerno slijedi literarni predložak, istovremeno nudeći i njegovu svježu, današnjem vremenu i senzibilitetu prilagođenu interpretaciju.

Jojo Rabbit, red. Taika Waititi, Novi Zeland,
Češka, SAD, 2019.

Osobito valja izdvojiti feministički diskurs i tematiziranje ženske emancipacije, kao i razumljivo izraženu emotivnost, empatičnost i toplinu, koje gledateljima izvrsno dočarava kompletna glumačka postava predvođena četiri puta za Oscar nominiranom Saoirse Ronan i Emmom Watson. Naposljetku, onima željnima empatičnog humora s grčem u utrobi može se preporučiti humorna ratna melodrama Jojo Rabbit Taike Waititija (Orao protiv morskog psa, Thor: Ragnarok), vrlo šarmantno, no u cjelini, i brojem od šest oskarovskih nominacija, od kojih je potvrđena ona za najbolji adaptirani scenarij, ozbiljno precijenjena prilagodba romana Caging Skies američko-novozelandsko-belgijske prozaistice Christine Leunens. Još jedan pogled na rat dječjim očima, onima bistra i senzibilna njemačkog klinca iz naslova, u čijoj kući majka tijekom Drugoga svjetskog rata skriva židovsku djevojčicu, duhovito je, pomaknuto i raspoloženo glumljeno (Scarlett Johansson, Sam Rockwell) te dakako antiratno i humanistički usmjereno, no ne i sasvim artikulirano ostvarenje.