Džungla na balkonu

Francuski filozof, sociolog i mediolog Edgar Morin u svojoj Estetici tvrdi da u umjetnosti prebiva kompleksnost čovjekova odnosa sa zbiljom, tj. da u njoj u isti mah postoji „bijeg od zbilje i zauzetost zbiljom“. To paradoksalno dvojstvo autor eksplicira ovako: da bi ju mogao podnijeti, čovjek radi kompromis sa zbiljom, estetizira ju i pretvara u poeziju života. U suvremenom hrvatskom pjesništvu oblici estetizacije i lirskoga pripitomljavanja zbilje kreću se između nasumičnog prikupljanja zbiljskih podataka i polemičkog osporavanja događaja ili praksi koji obilježavaju život pojedinca i zajednice.

Jedan od mogućih oblika Morinove poezije života pojavljuje se u zbirci Dva puta za jug, drugoj pjesničkoj knjizi Lare Mitraković (1992). Autorica se koncentrira na ograničen broj uspomena i prizora iz djetinjstva i obiteljskog života te na nekolicinu relativno tipičnih svakodnevnih situacija. Pribjegavajući imaginacijskom preobražavanju i onirizaciji tih krhotina privatne zbilje, ona ih estetizira i upravo pomoću njih istodobno gradi sklonište od zbilje i samu zbilju svoje lirske protagonistice.

Mala Lara

Pjesme u zbirci Dva puta za jug razdijeljene su u cjeline Ožiljci od gusjenica i Dobro sam, tata, s tim da prvu cjelinu najavljuje pjesma mala lara, a drugu naslovna pjesma dva puta za jug. Uvodna pjesma mala lara otkriva neka od tematskih i stilskih čvorišta knjige. Najprije autorica se samoupisuje u tekst, potičući čitatelja da uspostavlja relacije između Lare o kojoj se piše i Lare koja piše. Lirska se protagonistica pjesme predstavlja kao čuvarica ili majka:  „ja imam malu laru/ stavim je u džep i kažem/ hajde mala lara budi kosjenka“. Time su odmah uvedene dvije perspektive – dječja i odrasla, naravno i pripadajuće im logike i svjetonazori. Protagonistica osvještava rascijepljenost lirskog svijeta, naglašava distancu između sebe i „male lare“, gradi diskurz koji uključuje i afirmira obje pozicije i koji postaje prostor na kojemu surađuju zaumni i paradoksalni izrazi. Pjesma je izrazito ritmična, a ritam se temelji na brzoj izmjeni lirskih tvrdnji i ponavljanju poetskog obrasca koji zauzima desetak stihova – protagonistica se naime četiri puta vraća tvrdnji „ja imam malu laru“, iza koje se nižu različiti prizori koji hiperboliziraju ludičnost i slobodu dječjega svijeta (djevojčica piše livadu, škarama izrezuje šest pari ruku, skoči na noge i govori, na kraju pjesme pretvara se u hrast). Štoviše ludičnost djevojčice pokreće i prigodnu ludičnost lirske protagonistice koja „malu laru“ najprije stavi u džep, pa iza uha, pa na stol, pa u krevet. Moglo bi se kazati da forma proizvodi svoj sadržaj, tj. da ponavljanje prigodno stvorenog poetskog obrasca pjesmi osigurava specifičnu događajnost i narativnost. Na tematskom je planu tako otvoreno pitanje identiteta, a na stilskom izgrađen model retorične pjesme koja nastaje ciklizacijom više istovrsno oblikovanih podcjelina. Lirske igre s imenom Lara pojavljuju se i u nastavku zbirke. Izdvajam dva slučaja: u pjesmi oslobod(a) protagonistica priopćuje „poljubila sam ženu na otoku/ dala sam joj ime lara“, a u pjesmi speed date povjerava nam sljedeće: „dugo nisam imala ime/ dok se plava Lara iz filma nije/ vratila na dan Živagova sprovoda“. Malo po malo, lirski svijet Lare Mitraković izrasta u svijet zasićen ženama po imenu Lara. Ta činjenica iziskuje tumačenje. Može ju se razumijevati kao propitivanje različitih lica subjekta, kao način rekonstrukcije lirske intime ili pak kao osviješteni oblik lirskoga narcizma.

U cjelini Ožiljci od gusjenica protagonistica rekonstruira djetinjstvo provedeno na otoku, mistificira obiteljske prizore, versificira otočki život. U njezine iskaze redom ušetavaju prijatelji iz djetinjstva, igre, obiteljska kuća, večernja molitva, melodije španjolskih tv-sapunica, pekar na električnom vozilu, žena koja priča sa psom, starac s ribom u plastičnoj vrećici… Njezini otočani neprestano čekaju goste i smrt, mole se za bonacu, izdaju ili renoviraju apartmane, na neki čudan način dodiruju im se turisti i reciklirani otpad. U prvom planu je prošlost, atmosfera je pasatistička, vrijeme prikazivanja perfekt, a osnovna emocija melankolija. Pjesme se obično temelje na metaforizaciji, kojom se tipični prizori oneobičuju, te na nabrajanjima i gomilanjima, kojima se ilustrira kakva tvrdnja ili iscrpljuje prizor.

Izd. Zagreb, Fraktura, 2019.

Sakralizacija običnih događaja

U cjelini Dobro sam, tata lirsku protagonisticu zatječemo u gradu. Ona analizira samu sebe, promatra svoje tijelo, pregledava madeže, piše, usisava stan. Ona ima partnera s kojim dijeli svakodnevicu. Odnos između Nje i Njega iskače u prvi plan. Njihove emocije i njihova svakodnevica postaju predmet poetizacije. Protagonistica Lare Mitraković poseže za uvriježenim načinima pridavanja važnosti tom odnosu, npr.: zamišlja partnera kao krošnju u koju se penje, na njegovu balkonu traži džunglu kako bi se verala lijanama i pila kokosovo mlijeko itd. Uz to dosta je tekstova u kojima se sakraliziraju posve obični događaji: gledanje vijesti, ljenčarenje u krevetu, šetnja, svađa, kupanje, izmjenjivanje poruka, iščekivanje snijega i sl. Na djelu je poetizacija privatnosti mjestimično ispresijecana povijesnim aluzijama („kad je Gavrilo slijedio princip“), fragmentima medijske zbilje i reklamnog diskurza (lice zorana šprajca, dormeo madraci, muškarac iz reklame za probleme s prostatom). Pjesme druge cjeline funkcioniraju kao razigranija inačica stvarnosne poezije, koja je obilježila pisanje nekolicine pjesnika s početka stoljeća, a koja je najčešće uključivala narcističko osamljivanje subjekta, opjevavanje dnevne rutine i stilizirani žurnalistički jezik. Takve značajke primjetne su u tekstu dobro sam, tata:

Srce kuca u ritmu džogiranja ljudi pod prozorom

Prozore oblažem novinama koje ne čitam

Spavam s mobitelom na licu

Crvenom notifikacijom na trepavicama

Blinkanjem kružnica započinjem jutro

Umjesto kave zalijevam se vinom…

Citirani su stihovi dobar primjer Morinove estetizacije zbilje, koja združuje bijeg od zbilje i zauzetost njome. Kritičar Andrija Koštal nije sklon svrstavanju zbirke Dva puta za jug u stvarnosnu poeziju. On tvrdi: „Ako stvarnost i predstavlja polazište, ona u poeziji Lare Mitraković biva preobražena na takav način da njezine pjesme nije moguće jednostavno podvesti pod takozvanu stvarnosnu poetiku. Baš zbog toga se ni lirski subjekt nikad posve ne prepušta očajavanju, već radije zažmiri, zaroni dublje i, kako kaže naslov jedne pjesme, ‘suspendira stvarnost.“ Potpuno se slažem. Koštal je zapravo poeziju Lare Mitraković opisao upravo onako kako Edgar Morin prikazuje estetizaciju zbilje. A što se stvarnosne poezije tiče, taj pojam do danas nije prikladno obrazložen, zbog čega prije funkcionira kao nejasna kritičarska poštapalica nego kao upotrebljiva klasifikacijska odrednica.

Kako je poznato, svaki čitatelj posvaja tekst unoseći u nj elemente vlastitog iskustva, iskušavajući na njemu vlastito znanje i neznanje, fantazme i idiosinkrazije. Upravo ti nepredvidivi elementi svako čitanje čine jedinstvenim, a samu recepciju nedovršivom. Ćudljivost svoga čitanja zbirke Dva puta za jug ovdje ću ilustrirati dvjema fiksacijama. Prva se tiče brojeva, a druga pitanja kada i gdje pjesma završava.

Diskretni šarm
brojeva

Opazio sam da Lara Mitraković u prvom dijelu zbirke veoma često poseže za brojevima, npr.:  od papira napravi šest pari ruku; „kamen je jedan korak/ zrna pijeska četiri koraka/ peti je plićak“; dvanaest je koraka do kuće; „sve stane u osam puta osam“; tamo je sve bilo 220 x 80; „jedan, dva, tri kata/ četiri, pet, šest, sedam stanova/ osam, devet, deset godina…“; 140 sladoleda. Od pjesme do pjesme mijenja se funkcija brojeva. Rekao bih da su manje u službi preciznosti ili kvantificiranja čega, a više u službi figuracije lirskoga govora. Oni sugeriraju da postoji osmišljena cjelina, otvaraju prostor igri, sudjeluju u organizaciji pjesme ili kojega njezina dijela. Kompozicija teksta polupani lončići zasniva se na brojenju do dvadeset – u njemu su spretno povezani igra skrivača s jedne i odrastanje lirske protagonistice s druge strane. U jednom trenutku pjesnikinja i sama osvještava sklonost prema brojenju pa ispisuje pjesmu kraj brojanja – ona počinje konstatacijom „danas sam na ulici srela ženu/ koja je umrla prije tri godine“, a završava stihom „odlučila sam prestati brojiti“. Naravno to obećanje ne treba doslovno shvatiti. Brojevi se na oba puta za jug i dalje pojavljuju, funkcioniraju kao putokazi, simbolički mamci, jamci usklađivanja vanjskog svijeta i svijeta pjesme.

Čitajući zbirku u više sam se navrata pitao može li se i po kojim signalima prepoznati kraj pjesme. Pomaže li u tome stečeno iskustvo čitanja poezije? Naime mnoge pjesme Lare Mitraković prelaze na drugu stranicu. Nekad se radi o par stihova, a nekad o petnaestak ili dvadeset. Kada je stranica na kojoj pjesma počinje desna, čitatelj – prije nego okrene list – ne može biti siguran čeka li ga na idućoj nastavak pjesme ili nova pjesma. Više sam puta pomislio da je pjesma završila na upravo pročitanoj stranici, a onda bih okrenuo list i bio suočen s njezinim nastavkom. Budući da mi se slični incidenti ne događaju tako često, malo sam se zabrinuo nad svojom čitateljskom pomnjom, pa sam se počeo vraćati na početak teksta koji sam ‘dovršio’ prije njegova stvarnog kraja i nastojao dublje proniknuti u njegovu logiku. Tamne oblake, koji su se nadvili nad mojom čitateljskom kompetencijom, rastjerao sam zaključivši da je varljivost kraja pjesme upisana u samu prirodu pisanja Lare Mitraković. Lirski su motiv, slika ili misao u njezinoj poeziji trenutačni, zbijeni u stih ili dva, a pjesma je nerijetko oblikovana kao grozd motiva, slika ili misli. Takav način oblikovanja pjesmi pribavlja gustoću i poliperspektivnost, ali njezinim dijelovima potencijalnu osamostaljivost.

Zbirka Dva puta za jug Lare Mitraković sretan je spoj sjećanja i melankolije, zbilje i imaginacije, pjevanja i govorenja. Kojim god putem krenuli, vjerojatno ćete u nekom trenutku zalutati, ali ćete naposljetku zadovoljni i spokojni stići na obećani jug (gdjegod i štogod on bio).