Dok svira radio

Uočio sam u posljednje vrijeme u igranim televizijskim serijama pojavu koja mi je privukla pozornost, jer mi se učinilo da ta pojava i nije toliko važna sama po sebi, koliko je znak nečega mnogo većega i važnijega. Evo o čemu govorim: imate, recimo, scenu u kojoj dvoje protagonista razgovara pijući kavu ili sjedeći na klupi u parku, pri čemu njihov razgovor nije osobito važan za priču, niti radnja daje naslutiti da će se uskoro dogoditi nešto veliko. A ispod toga, ispod njihova ćaskanja, ide nekakva glazba. Pazite, nije to ono što se obično zove filmskom glazbom – a ta ima zadaću da podcrta dramatičnost zbivanja – nego su to najčešće instrumentalne verzije nekakvih šlagera, pa čak i narodnih pjesama. Stao sam se pitati odakle to dolazi i čemu služi. Zar se autori serije boje da radnja sama po sebi neće biti dovoljno zanimljiva, pa se trude da nas zabave glazbom? Ili nam žele sugerirati kako za iste novce (figurativno govoreći) dobivamo i više nego što smo tražili, to jest i tekst i muziku? Ili je možda nešto treće?

Na kraju je ispalo da je ipak nešto treće. A to treće jest činjenica da autori tih serija dobro poznaju nas, gledatelje; oni znaju kakvi smo mi, kakvo je naše iskustvo, na što smo se navikli. A navikli smo se da one razgovore koje sami vodimo uvijek prati nekakva glazba, pa nam autori to daju i u svojim dramama. Jer nas glazba prati i u liftu i u uredu i u frizeraju i u špeceraju, a osobito nas prati u autu. A budući da u autu provodimo mnogo vremena, upravo na temelju toga iskustva mi i oblikujemo svoja očekivanja. 

Ako mi ne vjerujete da u našim automobilima stalno svira radio, obratite pozornost što se događa na početku vožnje. Vozač sjedne za volan, okrene ključ i zajedno sa zvukom motora začuje se i glazba s vozačeve omiljene radiostanice: skala je, naime, stalno na nju namještena, jer vozaču tako odgovara bilo zbog glazbenog stila, bilo zbog servisnih informacija, bilo zbog ugodna glasa tamo neke voditeljice. U svakom slučaju, vožnja u autu danas se nikako ne može zamisliti bez radija. Kad vas neki prijatelj poveze, u njegovu autu svira radio, a on, ako je osobito ljubazan, odmah pita odgovara li vam glazba koju slušate. Kad sjednete u taksi, ista je stvar, samo što tu nema nikakvih pitanja, nego taksist sluša ono što voli. Isto je u autobusu, isto je praktički svuda. Jednostavno: automobil mora imati radio, a kad ga ne bi imao, to bi bilo kao da nema farove ili žmigavce. Ništa ne pretjerujem, dat ću vam i za to dokaze, moram samo najprije ustvrditi – i također dokazati – da je prije bilo posve drukčije.

Mnogi naime ne znaju da i nije tako davno bilo doba kad u automobilima nije bilo radija. To jest, bilo ga je, ali samo u nekim vozilima, u onima luksuznim. A da ona imaju radio, vidjelo se po tome što su na prednjem kraju imala dugu i savitljivu antenu koja je ponekad nalikovala na štap za pecanje. Drugi automobili nisu imali radija i to se nipošto nije smatralo njihovim nedostatkom. Ne samo zato što je tada bilo i neizmjerno manje radiostanica nego što ih ima sada nego još više zato što se na vožnju – i na ono što se u vožnji radi – gledalo posve drukčije nego danas.

Pokušajte to zamisliti, koliko god da je teško. Vozite se, recimo, iz Zagreba u Split, i sami ste u vozilu. Kako izgleda ta vaša vožnja? Pustimo sad postrani kvalitetu cesta, pustimo postrani meteorološke prilike, pa uzmimo da je sve u redu. Što ste vi u vožnji mogli raditi, kako vam je prolazilo vrijeme, čemu je sličilo to vaše putovanje?

Ponajprije, bili ste isključeni iz svijeta, i vaš je auto bio kao nekakva mala država u kojoj ste vi bili jedni stanovnik. Ono što ste vidjeli kroz vjetrobransko staklo bio je neki drugi svijet s kojim niste imali dodira i koji vas se nije mnogo ticao. Ako se, recimo, negdje ispred vas dogodila prometna nesreća pa zakrčila cestu, vi ste to doznavali tek onda kad biste došli na lice mjesta i tada ste obično bili u zamci. Ako se na Velebitu spremala bura, vi ste i to doznavali tek onda kad biste osjetili udare na volanu i kad biste stali pomišljati da se vratite. Nikakve obavijesti Hrvatskog autokluba nisu vam tu pomagale, jer niste imali radio. Zato je putovanje mnogo više nalikovalo na pustolovinu nego danas i imalo je posve drugo značenje nego sad.

Isto tako, ako ste – kao što smo rekli – u autu bili sami, onda ste morali sami sebe i zabaviti, ne samo zato da ne zaspite za volanom, nego još više zato što su vam se takve prilike inače rijetko pružale. Pa ste onda mogli u autu na sav glas pjevati, jer vas nitko ne bi čuo, i mogli ste napraviti inventuru svojega glazbenog repertoara, pitajući se hoće li vam taj repertoar trajati do Plitvica, ili samo do Slunja, a onda će vam ponestati pjesama. Isto ste tako mogli inscenirati monologe i dijaloge, pa razvijati stvarne ili zamišljene scene u kojima biste vi bili glavni junak: mogli biste skresati svome šefu, mogli biste odbrusiti svojoj ženi, mogli biste poučiti svoju djecu.

Napokon, takva vam je vožnja pružala i priliku za razmišljanje, pa ste mogli od Zagreba do Splita pretresti cijeli svoj život, ili obraditi neku temu koja vas se jako tiče, ili jednostavno razmišljati o smislu života i sličnom sitnicama. I sve je to bilo moguće – sa svim svojim dobrim i lošim stranama – samo zato što u autu niste imali radio. Bili ste prikraćeni za jedan oblik komunikacije – radijski – zato da biste mogli sudjelovati u drugom obliku komunikacije – prometnom.

Ali onda je tehnika uznapredovala, a ljudi su uvidjeli da posjedovanje radija u autu ipak ima više dobrih nego loših strana. Neki su, doduše, i dalje odbijali da prihvate radio, smatrajući da je on za balavce u kabrioletima koji na šumskom proplanku plešu uz glazbu s radija, ali su onda – s dolaskom novih tipova vozila – i oni popustili. Postalo je jasno da radio daje važne informacije, da nam pravi društvo, a da je ponekad itekako dobro što skreće naše misli s ozbiljnih i teških tema na reklame i frivolne gluposti: to može biti silno ugodno. To vrijedi i onda kad niste sami: danas se u autu razgovor prekida kad dođe kakva zanimljiva vijest na radiju.

Još uvijek, doduše, radio nije dolazio s vozilom automatski, ali se on mogao kupiti uz prihvatljivu cijenu, a postojali su i majstori koji su vam ga znali ugraditi pazeći i na prikladne zvučnike i njihov optimalni raspored. Imati u autu dobar radio postalo je pitanje prestiža, a s vremenom je on postao dio standardne opreme, pa su ga ugrađivali već u tvornici.

Mora da su mu u tvornici dali i onu osobinu po kojoj je poznat i zbog koje je tako utjecajan kako jest: ako radio postoji, on mora i raditi. Ja ne znam zašto je tako, ali sto puta sam se uvjerio: nema u autu radija koji bi bio ugašen, pa mnogi i ne znaju kojim se gumbom on gasi; upaljen je stalno, pa čim se okrene kontakt-ključ, odmah krene i glazba ili vijesti. E sad, ima, dakako, ljudi kojima to smeta. Oni bi htjeli da ih se ponekad pusti na miru, kako bi se mogli zabaviti svojim mislima, htjeli bi možda i da im se dade prilika da u autu sami nešto zapjevaju. A to im nije moguće, jer kad ima radio, čovjek naprosto nema snage da ga ne sluša ili da ga – nedajbože – ugasi.

Najviše što se u tom smislu postiglo jest da se nađe zamjena za radio ili, točnije, da se nađe iluzija zamjene. Ako već stalno nešto mora svirati – kao što stalno nešto svira u onim televizijskim serijama – onda je dobro da barem vjerujemo kako sami biramo ono što će svirati. Tako su onda u automobile stali ugrađivati CD-plejere i mjesta za USB-stikove, pa čovjek ima dojam kako sam odlučuje što će slušati. A odlučuje šipak: ne može on tu ništa, kao što ne može izabrati ni sapunicu koju će gledati na televiziji.