Božidar Alić ili življenje glume

Kad umre čovjek, ostane velika praznina u obitelji, na području djelovanja, u zajednici u kojoj je živio. A kada umre veliki glumac, ostane praznina i u publici koja ga je cijenila i voljela. Takvu je prazninu iza sebe ostavio glumac Božidar Alić, koji je umro u 66. godini u Zagrebu, gdje je i rođen 1954.

Božidar Alić (Zagreb, 1954–2020) / Snimio Luka Stanzl / PIXSELL

Nakon osnovne i srednje škole Alić je u Zagrebu 1978. diplomirao glumu na Akademiji za kazalište, film i televiziju, današnjoj Akademiji dramske umjetnosti, od kada počinje njegova plodonosna karijera u kazalištu, na filmu, televiziji i radiju.

Glumački uzlet započeo je u Teatru &TD, ulogom Gordogana u Kralju Gordoganu Radovana Ivšića u režiji Vladimira Habuneka, a nastavio glumeći Alexa u Paklenoj naranči Anthonyja Burgessa, Pankraca u Zlatnom mladiću Augusta Cesarca, Kamova u predstavi Kamov smrtopis i Afrića u Hrvatskom Faustu Slobodana Šnajdera, Simona Vebera u Velikom briljantnom valceru Drage Jančara  Koriolana u Shakespeareovu Koriolanu na Dubrovačkim ljetnim igrama...

Bio je grof Almaviva u Beaumarchaisovoj Figarovoj ženidbi i u Figaro se rastavlja Ödöna von Horvatha, kao i Pozornik u Vjera, ufanje, ljubav istoga autora, Izidor u Ničijem sinu Mate Matišića, zatim je glumio u predstavama Kraljica majka Manlija Santanellija, Gorki, gorki mjesec Pascala Brucknera, u Rozenkrantz i Guilderstern su mrtvi Toma Stopparda... Izvodio je monodramu Bez lustracije nema Kroacije i Ja, Slobodan Praljak, u suradnji sa S. P. Novakom. Snimio je brojne radiodrame i sinkronizirao filmove.

Osim Habuneka u kazalištu su mu režirali i Joško Juvančić, Božidar Violić, Slobodan Praljak, Želimir Mesarić, Petar Veček, Petar Selem, Paolo Magelli, Roberto Ciulli, Giorgio Strehler, Zlatko Sviben, Vinko Brešan, ...

Bio je član ansambla Dramskog kazališta Gavella i Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, glumio u većini hrvatskih kazališta, na Dubrovačkim ljetnim igrama, Splitskom ljetu, Osječkom ljetu kulture i Riječkim ljetnim noćima, ali i u Theater an der Ruhr u Mülheimu u Njemačkoj, gdje je glumio na njemačkom jeziku u Brecht-Weillovoj Operi za tri groša i na hrvatskome u Euripidovim Bakhanticama, u režijama Roberta Ciullia.

Filmsku karijeru započeo je 1977. ulogom Ferka u Akciji Stadion Dušana Vukotića, zatim je glumio u tridesetak filmova, od kojih se izdvajaju uloge u filmovima Treći ključ Zorana Tadića, U logoru Branka Ivande, Kamenita vrata Ante Babaje, Agonija, Sjećanje na Georgiju Jakova Sedlara, Duga mračna noć Antuna Vrdoljaka, televizijskim dramama Nepokoreni grad Zorana Tadića, Bijeg Želimira Mesarića, Putovanje u Vučjak Eduarda Galića te u serijama Zabranjena ljubav, Ljubav u zaleđu, Najbolje godine, Obični ljudi i Ponosu Ratkajevih, u kojoj je glumio Karla pl. Ratkaya.

Mnogi će ga pamtiti po pjevanju talijanskih kancona i uspješnica Franka Sinatre, Sergia Endriga i Arsena Dedića, a snimio je i CD s Matijom Dedićem. Radio je i kao konobar te u tjedniku Globus pisao kolumne Zapisi jednog konobara i Na rubu pameti.

Božo je iza sebe ostavio impozantno djelo. Životom nije tek prošetao, niti je život pokraj njega prošao ne okrznuvši ga. On je strasno život glumio i glumu živio. U tome često nije imao mjere. Zbog toga je patio i izgarao. Iz toga je crpio inspiraciju i snagu za uloge i za život. Takav je bio od glumačkih početaka na Akademiji i ostao do kraja života.

Iako je postigao impresivnu karijeru, malo je kada bio zadovoljan. Želju da bude najbolji i bolji od života zaodijevao je strašću i istraživanjem, koje uvijek nije dosegnulo željeni cilj, ali ga je vodilo prostranstvima umjetničke tajne i glumačke iskrenosti, koja je mnogima bila i ostala nedosegnuta žudnja.

U medijima često potencirana ekstrovertiranost i navodni njegovi nesporazumi s redateljima tijekom rada u kazalištu i na snimanjima najčešće su bili posljedica želje da bude savršen, da bude bolji od svih. Čak i onda kada to talent drugih i okolnosti nisu dopuštali. I kada mu uspjeh nisu opraštali. Vjerojatno i zbog publike fascinirane njegovom iskrenom glumom.

Boži je pozornica bio čitav svijet. Na toj pozornici bio je glumac, pjevač, novinar, domoljub i politički aktivist, što su mu mnogi zamjerili. Zbog domoljublja i jer u Hrvatskoj, kako bi rekao Matoš, „ljudi praštaju sve osim iskrenosti”, dio javnosti mu političke ekscese stavlja ispred impresivna glumačkog opusa, očinske i obiteljske ostavštine. Većina će ga se ipak, u to sam siguran, sjećati kao velikoga dramskog glumca i osebujna čovjeka. Pamtit će ga po ulogama, a ne po ekscesima.