Zagrebačka rođendanska čestitka sa stilom

Veliki zagrebački ansambli čestitali su, kako i doliči, okrugli rođendan Ludwigu van Beethovenu. U godini u kojoj se obilježava 250. godišnjica rođenja skladatelja kojeg svojataju i Njemačka i Austrija, a koji zbog kasnijeg formiranja austrijske nacije zapravo ponajprije pripada svojim gradovima, Bonnu i Beču, Beethoven se našao na programima brojnih koncerata u domovini. Središnja dva koncerta u veljači posvećena Beethovenovu opusu održana su 7. i 23. veljače: na prvom su Zagrebačka filharmonija, Akademski zbor Ivan Goran Kovačić i solisti pod ravnanjem maestra Ive Lipanovića u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog izveli Missa solemnis, dok su na drugom Zagrebački solisti počastili publiku Hrvatskoga glazbenog zavoda obradom uvertire Egmont i Prve simfonije u C-duru, op. 21. A da Zagrepčani vole Beethovena, potvrdio je velik interes publike za oba koncerta, posebno onaj održan u dvorani Lisinski. I s pravom, jer je redovito riječ o dobrim izvedbama kapitalnih djela svjetske povijesti glazbe.

Zagrebački solisti u Hrvatskome glazbenom zavodu / Snimio Ivan Mihaljević

U nizu kapitalnih glazbenih ostvarenja pisanih za sole, zbor i orkestar, koja su obilježila 19. stoljeće, Missa solemnis prvo je takvo veliko djelo. I dok sve oratorije, pasije, mise i rekvijeme 17. i 18. stoljeća danas redovito slušamo u povijesno osviještenim izvedbama, u kojima se zbor može svesti i na desetak odličnih izvođača, za izvedbu Missa solemnis, kao i Devete simfonije, potrebno je na pozornicu postaviti između sto i dvjesto izvođačkih mjesta. Svečanu misu, kako bi glasio hrvatski prijevod latinskog izvornika, rijetko ćemo poslušati kao dio liturgijskog slavlja. Kompleksno pisano djelo hrvatska publika nema priliku čuti često, pa ćemo se u osvrtu koncentrirati na uspješnije aspekte zagrebačke izvedbe. Glavna zvijezda Missa solemnis neupitno je bio Akademski zbor Ivan Goran Kovačić. Ne kaže se bez razloga da profesionalci žive od glazbe, a amateri za glazbu, jer je više od sto goranovaca uistinu zvučalo kao jedan, vješto vodeći svoje dionice kompleksne partiture, pritom često i ne gledajući u note. Precizno nivelirana dinamika, koja je zapravo samo kod zbora došla u potpunosti do izražaja, više je rezultat rada zborovođe Luke Vukšića nego maestra Ive Lipanovića. Goranovci su tako pokazali svu snagu mješovitog zbora na počecima Glorije i Creda, a da moćan i brojan ansambl može izvesti i najsuptilniji pianissimo potvrdili su između ostalog u ulomku Creda Et incarnatus est. Beethoven je ipak prvenstveno bio instrumentalni skladatelj, pa su vokalni solistički kvarteti i u Missi i u Devetoj sklizak teren za svakog pjevača, posebno ako mu je operna pozornica pravi dom. U solističkom četverolistu zagrebačke izvedbe (Hut–Gojčeta Silić–Šicer–Surian) najistaknutije mjesto pripada urednoj i muzikalnoj izvedbi sopranistice Marte Hut, a iznimno suptilan bio je i koncertni majstor Orest Shourgot, koji je u Benedictusu potvrdio da prve violine često najbolje komuniciraju s ansamblima iz kojih dolaze.

Rođendanska čestitka Zagrebačkih solista ipak je bila za stepenicu kvalitetnija nego ona Filharmonije, goranovaca i Solista. Solisti su svoju čestitku osmislili drukčije, aranžmanom za gudački komorni sastav Beethovenove orkestralne uvertire Egmont i Prve simfonije u C-duru. Istina je da su Solisti zagrizli manji zalogaj u odnosu na Missa solemnis, posebno jer je slavljenički program obuhvaćao samo drugu polovinu koncerta (u prvom su dijelu izvedene Suita za gudački orkestar H. 93 britanskog skladatelja Franka Bridgea i Serenada za gudače u D-duru, op 9, br. 1 Austrijanca Roberta Fuchsa). Ipak, aranžman koncertnog majstora Sretena Krstića pravo je malo remek-djelo, u kojem nije nedostajalo ni imitacije zvuka puhača (Trio iz 3. stavka) i timpana (2. stavak Prve simfonije), a zvučno je osvježenje bio dijalog dviju violina (Krstić i Philips) u Egmontu. Iako su na trenutke u prvom i četvrtom stavku zvučali kao da sviraju Mozartov Divertimento za gudače, u većini izvedbe nije nedostajalo simfonijskog zvuka čak i kasnijeg Beethovena, a pompozni završeci prvog i četvrtog stavka zasluženo su izazvali spontani pljesak publike nakon prvog i ovacije nakon zadnjeg stavka. U vrijeme masovnih medija, interneta i društvenih mreža Solisti dobro znaju da ne mogu živjeti na staroj slavi, pa je Krstićeva verzija dviju ranijih Beethovenovih skladbi ne samo originalna čestitka nego istovremeno glazbeni komad s kojim mogu nastupiti diljem svijeta, što i čine.