Vrhunac koncertne sezone

Jedno je sigurno: u značaju događaja i kvaliteti izvedbe dosegnuli smo vrhunac ne samo koncertne sezone 2019–2020. nego vjerojatno i godine 2020, u čijem prvom dijelu Vijećem EU predsjeda Hrvatska, a u drugom Njemačka. Obje je zemlje na najljepši mogući način povezao dirigent Ivan Repušić iskoristivši svoj angažman na čelu Minhenskog radijskog orkestra za dvostruki cilj: predstaviti njemačkoj publici remek-djela hrvatske glazbe, ali i hrvatskoj publici njezinu glazbenu baštinu u ponajboljoj interpretaciji, koja iz objektivnih razloga u hrvatskim granicama nije moguća. Početak seže u prošlu godinu, kada je maestro Repušić prvi put gostovao u ciklusu Lisinski subotom (2. veljače 2019) sa svojim matičnim orkestrom i pridruženim mu Zborom Bavarskoga radija (oba glazbena sastava djeluju pod kapom Bavarskoga radija, pod kojim je još i slavni Simfonijski orkestar Bavarskoga radija, zbog čega drugi distinktivno i ponosno nosi ime grada u kojem djeluju).

Ovacije publike za maestra Repušića, soliste i Minhenski radijski orkestar / Snimio Tugomir Hrabrić

Program je donio pregršt ponajboljih opernih zborova, a u dodatku, sasvim nenajavljeno i za sve posve nevjerojatno, emotivnu večer okrunio Himnom slobodi Jakova Gotovca. Bio je to maestrov prvi i vrlo zaobilazan pokušaj da s njemačkim ansamblima izvede nešto hrvatsko, a njima se to jako svidjelo. Ne samo da je zbor perfektno svladao pjevanje na hrvatskom jeziku nego se za našeg Gotovca zakačilo i umjetničko vodstvo zbora te njegovu himnu smjestilo i na svoj koncert u Münchenu kao i na album koji je proizišao iz tog rasporeda. Repušiću je to dalo otvorene ruke za dalje korake u tom smjeru. Samo godinu poslije napravio je golemi skok, od dvominutne zborske pjesme do šezdesetominutnog vokalnoinstrumentalnog cikličkog djela na starohrvatskome, cjelovitog Hrvatskoga glagoljaškog rekvijema Igora Kuljerića, koji je najprije činio srž programa u minhenskom ciklusu duhovnih djela 20. i 21. stoljeća, Paradisi gloria (na Valentinovo, 14. veljače, u Herz-Jesu-Kirche), da bi tjedan nakon toga uz bitno proširen program gostovali i u Zagrebu (22. veljače, također ciklus Lisinski subotom).

Između toga dogodila se povijesna koncertna izvedba Gotovčeve opere Ero s onoga svijeta u minhenskome Prinzregententheateru (18. svibnja 2019, o čemu smo pisali na ovim stranicama, u kojoj je zborske dionice za razliku od spomenuta dva koncerta ponio Zbor HRT-a, pa je to naraslo u suradnju dviju radiotelevizijskih kuća), koja je sada dostupna i na diskografskom izdanju njemačkog nakladnika cpo. Ni dvije njemačke izvedbe Kuljerićeva Rekvijema neće ostati stvar sjećanja sretnika koji su im prisustvovali (u Zagrebu je koncert bio unaprijed rasprodan), već će jedna od dosad zabilježenih snimki toga djela osvanuti na budućem izdanju druge njemačke diskografske tvrtke BR Klassik, za koju Repušić redovito snima.

Ipak, čuti tu interpretaciju uživo, u akustici dobro nam znane velike dvorane Lisinski, bila je prava povlastica: djelo iz 1996. višestruko izvođeno na hrvatskim podijima, poznato s albuma tvrtke Cantus,  sada je doneseno u novom čitanju, preciznim orkestralnim zamasima, do krajnosti razrađenom zborskom pojanju te u bojama pomno usklađenim glasovima solista. Dvoje Hrvata i dvoje iz inozemstva – sjajna dominantna riječka sopranistica Kristina Kolar, njemačka mezzosopranistica pastozna glasa Annika Schlicht, svijetli lirski kanadski tenor Eric Laporte te naš najprofinjeniji dublji muški glas, iznimno muzikalni zagrebački bariton Ljubomir Puškarić, koji je na svojem nosivom glasu ponio veći dio Kuljerićeve partiture.

Datum izvedbe sretno se poklopio s Danom hrvatske glagoljice, 22. veljače, starohrvatski su srednjovjekovne mise za umršeje – a svima je to strani jezik – svi izvođači odlično svladali i naglasili njegovu pjevnu i mističnu zvukovnu komponentu. Kako je koncert bio dio glazbenoga programa obilježavanja početka godine u kojoj Hrvatska predsjeda Vijećem EU, a u drugoj polovici predsjedat će Njemačka, raspored je u drugom dijelu donio skladbe najpoznatijeg njemačkog autora, Ludwiga van Beethovena, čijoj se veličini cijeli svijet klanja u godini kada se ispunjava 250. obljetnica njegova rođenja.

U uvertiri Leonora, br. 3 u C-duru, op. 72A došao je sam orkestar do izražaja kao jedan od najboljih na europskom glazbenom obzorju, nijansirane dinamike i boja, a maestro je dodatno iskušavao akustiku dvorane smjestivši trubu solo iza zadnjih redova publike, što je bio sjajan dramaturški i umjetnički efekt. Uslijedila je Beethovenova Zborska fantazija u c-molu za klavir, soliste, zbor i orkestar, op. 80, skladateljev eksperiment za poznatu Odu radosti u zadnjem stavku njegove slavne 9. simfonije u kojoj poznatu temu (danas himnu Europske Unije) donosi najprije klavir solo, kojemu se postupno pridružuju orkestralne dionice, najprije u raznim komornim situacijama, da bi sve zajedno kulminiralo u raskošnom slogu uz zbor i čak šestoro vokalnih solista.

Kako mjesta pred klavirom za soliste nije bilo, maestro ih je smjestio iza orkestra, pred zborom, a postojećima iz Kuljerićeva Rekvijema pridružili su se još i sopran bistre svježine Marije Kuhar Šoša te po nosivosti tona vodeći bariton Matija Meić, inače na stalnom angažmanu u minhenskom Gärtnerplatztheateru, tako da i on svojom osobnošću, kao i Repušić, povezuje dvije zemlje programa. Od instrumentalista to je svakako zagrebačka pijanistica Martina Filjak, nastanjena u Berlinu, te je bila logičan izbor za solističku dionicu u djelu koje većim dijelom nosi formu najzahtjevnijih betovenovskih klavirskih koncerata.

Senzacionalna večer s mnoštvom emocija ispraćena je ovacijama, uz dirljivo završno obraćanje maestra Repušića publici i posvetu koncerta nedavno preminulu maestru Vladimiru Kranjčeviću, s nebeskom, doista nestvarnom izvedbom stavka Lacrimosa iz Mozartova Rekvijema u dodatku.