Vodič za autostopere kroz književnu galaksiju

Naš je vodič kroz najbolje književne naslove u 2018. godini proizašao iz rada na sastavljanju prijedloga za stimulaciju autorima za najbolja ostvarenja na području književnog stvaralaštva, što se dodjeljuje potkraj svake godine za prethodnu. Naime, kao članovi Katedre za hrvatsku književnost osječkoga Filozofskog fakulteta, na poziv Ministarstva kulture već drugu godinu sudjelujemo u tom prosudbenom procesu, a kvantitativno ograničenje koje on, kao i svi zadaci toga tipa, nameće, dovelo nas je do izbora od jedanaest naslova, među kojima je najviše onih pjesničkih – čak pet, ostalo su fikcijska i esejistička proza, priče za djecu i mlade te strip.

Da pjesništvo produkcijski i kvalitativno ne posustaje usprkos imanentnom izmicanju recepcijskoj lakoći, dokazuju izvrsne najnovije knjige Darije Žilić, Monike Herceg, Marinele, Davora Ivankovca i Franje Nagulova, kojima su interesi vezani za globalizacijske zamke monosubjektnosti, status magijskoga i prirodnoga u simulakrumskom 21. stoljeću, reaktualizaciju socijalnoga i uspostavljanje autoironijskoga diskursa…

Marinelina se sporonarativna liričnost u zbirci PTSP, s protagonisticom kao paradigmom svakovrsnih socijalnih i intimnih apsurda, naslanja na kvorumovske poetike urbanih prostora i trauma, zvuči kao postmodernistički Cesarić ili raspis antologijske pjesme Tatjane Gromača Cura koja je sjebana, a maestralnim stilskim minimalizmom uvjerljivo prenosi patologiju novomilenijske depresije. Svanuće Darije Žilić konstruira rasplinutiji osjetilni svijet rubova vremena, tijela, prostora, stanja, emocija. Umnožavanjem konteksta subjektovih intimnih rituala tekst opširno misli o mogućim opcijama bivanja jednoga u globalnom poretku zadanosti, a sve to iskazom učinkovito distribuirane figurativnosti i akvarelne mekoće pjesničkih slika. Za razliku od D. Žilić, Monika Herceg u Početnim koordinatama izraženije strukturira fantazmatski sloj kao sredstvo očuđavanja subjektove obiteljske povijesti pune sela, mraka, tragedija, egzistencijalne težine, vjerovanja u magijsku logiku postojanja. Izvedbeno je riječ o atmosferičnom tekstu fine, nenametljive jezično-stilske ekspresivnosti. U blizini toga geokulturnoga koda čitaju se i tekstovi u zbirci Doba bršljana nagrađivanoga Davora Ivankovca. Oni su bitno panonski intratekstirani AGM-ovim Notturnom, a motivsku građu okupljaju subjektova preosjetljiva ispipavanja taktilne opstojnosti svijeta i njegove azrcalne igre između Ja i drugih „svojih“ (virtualnih?) pojavljivanja, dovodeći Se/Sve pred zid/tipkovnicu apsurda. Dakle, Ivankovac u istoj rečenici s AGM-om. Obnovljivi izvor energije Franje Nagulova obnavlja energiju opusno uvišestručeno autoironijskoga ultimativnog subjekta čiji psihogram iskustva zauvijek-velike-neostvarive-ljubavi jednako udara u najmanjim, jednorednim usputnim komunikacijskim bljeskovima i u gotovo naracijskim stihovima. Odlično mjesto suvremenoga hrvatskog pjesništva, potpuno bez autogolova, estetska majstorija, čista i jaka, logična subjektivitetna autoironija.

Fikcijska proza najbolja je u iskustvu jezika i u žanru bildungsromana, esejistika u čitalačkoj i spoznajno-kontemplativnoj ugodi, strip i dječja proza u ideji rehumanizacije…

Boris Perić napisao je odličnu romanesknu bilogiju – Povijest paučine i Zagabrijel, punu svakodnevnog pripovijedanja i još puniju jezične svijesti o maglovitom i nužnom stanju u replikama koje nastaju u svakodnevnom pripovijedanju. Nakon niza moćnih „teorijskih“ romana Damira Miloša i nedavno mlađeg Darka Šeparovića, dugo se nitko nije odvažio za roman Jezika, romaneskne jezične osjetljivosti i jezične pameti, a da pritom naraciju vuče svojevrsnim postmučninama i neočekivanim brbljanjima. Odlična prepismena proza nevidljivih jezičnih igara u semskim parkovima. Jedan od najsretnijih događaja najnovije hrvatske književnosti nedvojbeno je roman Divlje guske Julijane Adamović. Panonsko selo sa svom svojom aktantskom, svjetonazorskom, pejzažnom i jezičnom dinamikom u čijem je središtu ona obiteljska, i to matrično ženska, rastvara se u svojoj jednostavnosti i kompleksnosti, u okrutnosti, isključivosti, uvjetovanosti predrasudama, i to perspektivom dječjeg pogleda čija ograničenost, očekivano, ostavlja tekstu mnoštvo nekodiranih mjesta, sigurnih točaka rijetko viđena čitateljskog užitka. U žanru eseja isto vrijedi za knjigu Mrtav rukavac rijeke Save Tatjane Gromača. Opusno-tematski bliska rubovima, i u ovom tekstu afirmira strategiju repozicioniranja margine (prostorne, jezične, stilske...) kao jednu od temeljnih u sjajnim, opširno podatkovno potkrijepljenim liriziranim esejima o kultiviranim i nekultiviranim lokalitetima, o putnicima kao prostornim, kulturnim, intelektualnim, mentalitetnim reprezentemima, o subjektivno hijerarhiziranim zbivanjima. Estetski vrlo uvjerljiva tkanja. Na sličnu se uvjerljivost nailazi u kritičarskim esejima naslovljenima Librido Božidara Alajbegovića, gdje on piše svoju opredijeljenu slobodu i samostalnost, jaku esejnu subjekturu punu jasne evaluacijske ugode u čitanju. Njegova esejistika ima svoj nezavisni svijet, likove autorstva u knjigama, bez sumnje u ikakve cehovske bliskosti ikomu. Njegovoj je esejistici razvijen kulturnoknjiževni uvid i stilski mu je jaka gotovo neprimjetna rečenica. Osjetljiva i fina esejistika.

Male stvari Ratka Bjelčića uzorne su priče za djecu koje se bez nametljiva dociranja obraćaju novom tipu dječjeg čitatelja, onom koji mora prerano odrasti i razumjeti metajezik novoga svijeta, koji treba pouzdanu estetsku navigaciju za preživljavanje u poretku po mjeri hipermedijskoga, hiperpolitiziranog društva nasilja. Priče sa sluhom za to novo doba i s romantičnom nadom da Ljubav, poput Bessonova petog elementa, još može rehumanizirati svijet.

Jedini strip u našem izboru izvrstan je Haš Nenada Barinića, vukovarskog stripov­ca koji u svojoj vizualnoj pripovijetci priča moćnu priču prevelike emocije i krhkoga nemoćnog bijesa. Mladić i prijatelj koji nestaje, da bi se vratio kroz strip-snimke, simulakrumska je utjeha, energetski tugaljiva, jasno tužna i tragična. No humanistički um nalazi razrješenje za postojanje u tom drugom prostoru kojem ne možemo prići, ali ga možemo primati i zatim obnavljati opustošenu humanistiku s ove strane, ove matriksovske, navodno Zbilje, Povijesti, mjesta našega navodnog Iskustva.